Nek' se srame oni na vlasti koji su ovo »skuhali«

U redu za topli obrok s korisnicima pučke kuhinje

Siniša Pucić

Dvije godine već dolazim ovamo iz dana u dan, nakon što sam izgubio dva posla ali ne svojom krivnjom, pa završio na birou s 1.200 kuna primanja, što mi je također oduzeto, i na kraju spao na socijalnu pomoć



RIJEKA  Živim sam s 500 kuna socijalne pomoći, sin mi je duševni bolesnik, a kći se liječi u Italiji od depresije na trošak Europe. Ovdje se osjećam ugodno, volim s ljudima popričati. Zašto bi me bilo sram dolaziti po ručak? Sramiti se moraju oni na vlasti koji su nam ovo »skuhali«, dovevši nas u ovakvu situaciju, reći će Salvatore Gelsomino, jedan od mnogih korisnika riječkih pučkih kuhinja koji svakodnevno na Belvederu, Potoku, Zametu i Pećinama točno u podne strpljivo čekaju u redu na jedini kuhani topli obrok koji će blagovati toga dana. Bez toga, jeli bi kruh i mast. Ako si i to mogu priuštiti s financijskom »crkavicom« koju primaju.


Ljudske sjenke


 Dok čeka u redu na porciju pečenja štefani  mahune s krumpirom i kvarat kruha, što je jučer za vojsku gladnih Riječana bio ručak, rječiti Gelsomino priča nam priču svoga života, toliko poznatu  mnogim nevoljnicima, dojučerašnjim stvarateljima tolikih dobara za ovo društvo, a sada – ljudskim sjenama koje rijetko tko primjećuje dok pognutih glava, uz pokoju riječ, iz dana u dan, s posudama u rukama mole Svevišnjeg da i ovog puta providi kruh svagdašnji.



Dobar duh sva četiri distributivna centra za građane koji ispunjavaju socijalni uvjet Grada Rijeke jest njihova koordinatorica Marlen Mikac Marić. Za meni će reći da je raznovrstan, svaki dan nešto drugo, što prvotno mora proći kontrolu Zavoda za javno zdravstvo PGŽ.  Iza njezina osmijeha koji daruje svakom korisniku, nazire se zabrinutost što je red za topli obrok iz dana u dan sve dulji. Trenutno je na toj listi 880 Riječana, među kojima je sve veći broj radno sposobnih mladih ljudi i cijelih obitelji. Da se i dvostruko više hrane dijeli, ne bi se bacilo. Nakon riječkih siromaha, ova mjesta u popodnevnim satima zaposjedaju umirovljenici i starije osobe koji bi vrlo rado koricom kruha »potoćali« ostatke pečenja. Kada bi ga bilo.




 – Dvije godine već dolazim ovamo iz dana u dan, nakon što sam izgubio dva posla, ali ne svojom krivnjom, završio na birou s 1.200 kuna primanja, što mi je također oduzeto, i na kraju spao na socijalnu pomoć. Danas očito nitko ne želi 56-godišnjeg operatera alatnih strojeva s talijanskim i hrvatskim državljanstvom. Došavši iz Italije, nadao sam se da me čeka kakva-takva budućnost, ali kako sam počeo raditi u Palfingeru, morao sam na operaciju koljena i ubrzo nakon toga mi je uručen otkaz, a slično se dogodilo i u tvrtki K.M.P. Stoga sam od 1. srpnja 2008. nezaposlen, iako sam hrvatski branitelj i proglašen radno sposobnim, ali zbog godina života me diskriminiraju, dodaje Salvatore.


 Od Podhuma do Rijeke


 Spremna podijeliti svoja iskustva bila je i Dragica Sekulić, koja cijelo jedno desetljeće dolazi po svoj obrok i ne krije zadovoljstvo zbog raznovrsne hrane te ljubaznog osoblja. Skromnoj Dragici ovo je jedino što se jučer našlo u tanjuru, a ujutro ili eventualno navečer glad će utažiti koricom kruha, makar starog.


 – Sama živim, bolesna sam, u invalidskoj mirovini, pa mi ovo puno znači. Nema dana da ovamo ne dolazim, bilo sunce ili kiša, po hranu se mora. Sve u svemu, hvala svima koji mi ovo svakodnevno omogućuju, zahvalno će Sekulić, u čijem smo društvu zatekli Katicu Ribarić, posljednje četiri godine korisnicu ovoga gradskog programa, koja mora prijeći kilometre od Podhuma do Rijeke da ne ostane gladna.


 Milica Budak je pak došla s čak pet posuda, koliko njezina siromašna obitelj ima članova. Gospođa Milica, osim što drži tri kuta doma Budakovih, i na ovaj način brine za ostatak obitelji, u kojoj dvoje djece ima tjelesni hendikep, a ni supruga zdravlje ne služi.


Svi pitaju za godište


 – Već valjda pola života dolazim u pučku kuhinju, prvih 18 godina na Belveder, a zadnjih pet i pol godina na Potok. Nema razlike, domaćice su super, hrana u pravilu dobra, a bila bi i bolja kada bi manje bilo tripica i fažola, što nam daju barem dva puta tjedno. To nas napuhuje, kaže Budak, čije je riječi potvrdila i Miljenka Guščić, koja moli da hrana bude manje masna i paprena, a meso manje žilavo, što je veliki problem za one koje zubi ne služe ili ih nemaju.


 – Iako je obrok dovoljan za ručak, neki si put ostavim malo i za večeru. Inače, već dvije godine dolazim ovdje s nelagodom, ne zbog ovih ljudi, nego zbog situacije u kojoj se nalazim. Na poslu sam bila tehnološki višak, a sada, kada toliko mlađih ljudi ne može naći posao, kako ću tek ja kada poslodavci pitaju za godište. Jako bih voljela raditi, ističe Guščić.  


Ima i za večeru


 Ispod brka Vladimira Biljčevića dočekao nas je širok osmijeh, iako nema puno razloga za zadovoljstvo, ako se uzme u obzir da živi sam kao 80-postotni invalid, odnosno srčani bolesnik. Nakon otkaza u »Benčiću« gdje se razbolio, završio je na birou, potom u prijevremenoj mirovini i prije tri godine u pučkoj kuhinji.


 – Sve u svemu, dobro je, nađe se nešto malo za ručak, pa i za večeru, a nekako se snađem za vikend kada dobijemo suhu hranu, poručuje Biljčević.