Dvije godine već dolazim ovamo iz dana u dan, nakon što sam izgubio dva posla ali ne svojom krivnjom, pa završio na birou s 1.200 kuna primanja, što mi je također oduzeto, i na kraju spao na socijalnu pomoć
RIJEKA Živim sam s 500 kuna socijalne pomoći, sin mi je duševni bolesnik, a kći se liječi u Italiji od depresije na trošak Europe. Ovdje se osjećam ugodno, volim s ljudima popričati. Zašto bi me bilo sram dolaziti po ručak? Sramiti se moraju oni na vlasti koji su nam ovo »skuhali«, dovevši nas u ovakvu situaciju, reći će Salvatore Gelsomino, jedan od mnogih korisnika riječkih pučkih kuhinja koji svakodnevno na Belvederu, Potoku, Zametu i Pećinama točno u podne strpljivo čekaju u redu na jedini kuhani topli obrok koji će blagovati toga dana. Bez toga, jeli bi kruh i mast. Ako si i to mogu priuštiti s financijskom »crkavicom« koju primaju.
Ljudske sjenke
Dok čeka u redu na porciju pečenja štefani mahune s krumpirom i kvarat kruha, što je jučer za vojsku gladnih Riječana bio ručak, rječiti Gelsomino priča nam priču svoga života, toliko poznatu mnogim nevoljnicima, dojučerašnjim stvarateljima tolikih dobara za ovo društvo, a sada – ljudskim sjenama koje rijetko tko primjećuje dok pognutih glava, uz pokoju riječ, iz dana u dan, s posudama u rukama mole Svevišnjeg da i ovog puta providi kruh svagdašnji.
– Dvije godine već dolazim ovamo iz dana u dan, nakon što sam izgubio dva posla, ali ne svojom krivnjom, završio na birou s 1.200 kuna primanja, što mi je također oduzeto, i na kraju spao na socijalnu pomoć. Danas očito nitko ne želi 56-godišnjeg operatera alatnih strojeva s talijanskim i hrvatskim državljanstvom. Došavši iz Italije, nadao sam se da me čeka kakva-takva budućnost, ali kako sam počeo raditi u Palfingeru, morao sam na operaciju koljena i ubrzo nakon toga mi je uručen otkaz, a slično se dogodilo i u tvrtki K.M.P. Stoga sam od 1. srpnja 2008. nezaposlen, iako sam hrvatski branitelj i proglašen radno sposobnim, ali zbog godina života me diskriminiraju, dodaje Salvatore.
Od Podhuma do Rijeke
Spremna podijeliti svoja iskustva bila je i Dragica Sekulić, koja cijelo jedno desetljeće dolazi po svoj obrok i ne krije zadovoljstvo zbog raznovrsne hrane te ljubaznog osoblja. Skromnoj Dragici ovo je jedino što se jučer našlo u tanjuru, a ujutro ili eventualno navečer glad će utažiti koricom kruha, makar starog.
– Sama živim, bolesna sam, u invalidskoj mirovini, pa mi ovo puno znači. Nema dana da ovamo ne dolazim, bilo sunce ili kiša, po hranu se mora. Sve u svemu, hvala svima koji mi ovo svakodnevno omogućuju, zahvalno će Sekulić, u čijem smo društvu zatekli Katicu Ribarić, posljednje četiri godine korisnicu ovoga gradskog programa, koja mora prijeći kilometre od Podhuma do Rijeke da ne ostane gladna.
Milica Budak je pak došla s čak pet posuda, koliko njezina siromašna obitelj ima članova. Gospođa Milica, osim što drži tri kuta doma Budakovih, i na ovaj način brine za ostatak obitelji, u kojoj dvoje djece ima tjelesni hendikep, a ni supruga zdravlje ne služi.
Svi pitaju za godište
– Već valjda pola života dolazim u pučku kuhinju, prvih 18 godina na Belveder, a zadnjih pet i pol godina na Potok. Nema razlike, domaćice su super, hrana u pravilu dobra, a bila bi i bolja kada bi manje bilo tripica i fažola, što nam daju barem dva puta tjedno. To nas napuhuje, kaže Budak, čije je riječi potvrdila i Miljenka Guščić, koja moli da hrana bude manje masna i paprena, a meso manje žilavo, što je veliki problem za one koje zubi ne služe ili ih nemaju.
– Iako je obrok dovoljan za ručak, neki si put ostavim malo i za večeru. Inače, već dvije godine dolazim ovdje s nelagodom, ne zbog ovih ljudi, nego zbog situacije u kojoj se nalazim. Na poslu sam bila tehnološki višak, a sada, kada toliko mlađih ljudi ne može naći posao, kako ću tek ja kada poslodavci pitaju za godište. Jako bih voljela raditi, ističe Guščić.
Ima i za večeru
Ispod brka Vladimira Biljčevića dočekao nas je širok osmijeh, iako nema puno razloga za zadovoljstvo, ako se uzme u obzir da živi sam kao 80-postotni invalid, odnosno srčani bolesnik. Nakon otkaza u »Benčiću« gdje se razbolio, završio je na birou, potom u prijevremenoj mirovini i prije tri godine u pučkoj kuhinji.
– Sve u svemu, dobro je, nađe se nešto malo za ručak, pa i za večeru, a nekako se snađem za vikend kada dobijemo suhu hranu, poručuje Biljčević.
