Signalizirano mi je s nekoliko strana, a onda je pristigla i kratka e-mail poruka iz Malog Lošinja.

Pošiljatelj – Julijano Sokolić, kao i uvijek!

U njoj stoji: »Danas je 90 godina da je m. v. »Kronprinsessan Ingrid« otplovila na prvo putovanje iz Frederikshavna prema Göteborgu, od 1963. godine m.v. »Marina«, stigla u Jadran 1969. godine.«

Datum slanja poruke: 11. lipnja! Nikakva dodatna objašnjenja nisu trebala…

Devet desetljeća jednog broda velika je obljetnica, pa makar više i ne plovi. Onima koji ne znaju, recimo da je taj brod, kojemu je kuma, »krunska princeza Ingrid« podarila svoje ime, današnji botel »Marina« privezan u riječkoj putničkoj luci.

Sada znamo ono najvažnije! Preostaje ponuditi priču o »Marini«, ponoviti ponešto od onoga o čemu sam svojedobno pisao. I, još nešto – »Marina« više ne plovi, službeno sada je plutajući objekt, ali da se netko baš zainati i poželi uložiti značajne novce, mogla bi zaploviti, i to na vlastiti motorni pogon.

»Marina« je navršila devedesetu, a u kakvu je sada stanju i okruženju, nema sumnje, dočekati će i stotu. Brod za sva vremena. Svojedobno, pri kraju plovidbenog vijeka, »Marina« je bila najstariji komercijalni brod na svijetu što je plovio s urednim dokumentima. Nisu to bile priče i samohvale njenih vlasnika i članova posade, tako je bilo zapisano u statističkom godišnjaku Lloyda.

NAJMODERNIJI TRAJEKT NA SVIJETU

Na prvu plovidbu »Marina« je krenula 11. lipnja 1936. godine. Nekoliko mjeseci ranije – 7. veljače, bilo je porinuće. Sagrađena je u Danskoj, u Frederikshavnu, za naručitelja iz Švedske.

Brodarska kompanija »Rederi ab Goteburg«, što je održavala trajektnu liniju između Danske i Švedske, na relaciji Frederikshavn – Göteborg, naručila je 1935. godine novi, veći i suvremeniji brod, umjesto dotadašnjeg starog trajekta na parni pogon.

Gradnja je počela iste, 1935. godine. Na porinuću kuma broda bila je mlada i lijepa Ingrid od Švedske, tadašnja švedska princeza a kasnije danska kraljica. Ona mu je podarila i ime, po boku tada suvremenog i luksuznog broda stajalo je – »Kronprinsessan Ingrid«. Spomenimo usput, i kuma je doživjela devedesetu!

Izvorno brod je bio dugačak 64, širok 10,85, a visok 7 metara. Pokretala su ga dva dizel motora »Atlas« ukupne snage 2.160 KS, brzinom od 16 čvorova. Kapacitet mu je bio 30 automobila i 700 putnika. Njima na korištenje namijenjeni su bili salon, kavana i blagovaonica, a kompletan interijer dobivao je pohvale iz stručnih krugova.

U to vrijeme bio je jedan od najmodernijih trajekata na svijetu, namijenjen za prijevoz osobnih automobila, prilagođen ondašnjoj cestovnoj motorizaciji. S drvenim palubama što su opstale do posljednjeg dana plovidbe. Na relaciji od 50 milja u normalnim okolnostima trajekt je plovio oko tri i pol sata.

Zbog ratne opasnosti, početkom rujna 1939. godine, brod je povučen s linije i sklonjen u jednoj švedskoj luci. Povratak plovidbi uslijedio je po okončanju ratnih stradanja u Europi, u lipnju 1945. godine.

Najprije je na oporavak u Švedsku prevozio preživjele logoraše iz nacističkih koncentracijskih logora, te svojim kućama vraćao židovske izbjeglice, ljude koji su spas pred nacizmom našli u neutralnoj Švedskoj. Nakon uklanjanja opasnosti od podmorskih mina, u svibnju 1946. godine, brod se vraća na staru i svoju dotad jedinu liniju, Frederikshavn – Göteborg.

DOLAZAK U JADRAN

Poslije Drugog svjetskog rata brod doživljava temeljite promjene – 1950. godine produžen je za osam metara, pa preuzima nove, duže i zahtjevnije linije. Dobiva tada i novo, muško ime pa se zove »Christopher Pohlen«.

Još za službe u Švedskoj, 1963. godine ime broda opet se mijenja – Šveđani ga krste »Marina«. To ime nosi i danas.

»Lošinjska plovidba« kupuje »Marinu« 1969. godine, a u novu domovinu doplovila je u studenomu iste godine. Njeno najduže putovanja »u životu«, od Stockholma do Malog Lošinja trajalo je 18 dana

U početku »Marina« je održavala liniju Rijeka – Mali Lošinj, s pristajanjima u Rapcu i Cresu. Ta je plovidba kratko trajala.

Malo je bilo putnika, još manje vozila. Već tada, na kratkim relacijama, trajekti su počeli povezivati otoke s kopnom, »morski mostovi« zamijenili su duže brodske linija.

U početnim lošinjskim godinama »Marina« je neko vrijeme plovila za Rimini, da bi 1971. otvorila novu liniju Pula – Mali Lošinj – Zadar. Kasnije je u liniju uključena Silba, pa još kasnije Unije.

U ljetnim mjesecima, dva puta tjedno, linija je produžavana do Venecije, neko vrijeme pristajala je u Kopru.

Tako je trajalo godinama, da bi uredbe Europske unije »Marini« uskratile uplovljavanje u venecijansku luku.

Do rata trajektna linija između Istre i sjeverne Dalmacije održavala se cjelogodišnje, ljeti svakodnevno, zimi dva puta tjedno.

Nakon rata linija je održavana sezonski. Ukinuta je nakon 35 godina!

PRODAJA

Linija je ukinuta s odlaskom »Marine«. Brodu su isticali plovidbeni dokumenti, da bi se obnovili trebalo je uložiti značajna financijska sredstva.

U »Lošinjskoj plovidbi« procijenili su da je za njih takvo ulaganje preveliko i – neisplativo.

»Marina« je ostala čvrsto vezana uz malološinjsku rivu. Pri kraju plovidbenog vijeka u Malom Lošinju moglo se čuti priče, da inters za »Marinu« iskazuju Danci, da je žele kupiti Šveđani i pretvoriti u brod – muzej.

Nekih kontakata je bilo, ali ništa dalje od toga. Nitko nije želio da doživi neminovnu sudbinu svakog broda – plovidbu u rezalište. I nije, danas živi novi život. Prethodno je prodana. Tome sam osobno svjedočio »na licu mjesta!«

Otputovali smo u Mali Lošinj s namjerom da pišemo o »Marini«, tada najstarijem putničkom brodu na svijetu, odnosno trajektu, koji ima plovidbenu dozvolu.

Ni slutili nismo da ćemo svjedočiti povijesnu trenutku njena duga života. Trenutku u kojem je rečeno da je »Marina« zauvijek okončala sve svoje plovidbe, ali će biti sačuvana i na drugi način nastaviti živjeti. Zauvijek u Malom Lošinju, rečeno je tada! Dogodilo se to u godini u kojoj je »Marina« obilježavala svoj 70. rođendan.

– »Marina« je promijenila vlasnika. Prodana je!

U četvrtak, 13. srpnja, 2006. godine, u 12.35 sati, u salonu »Marine« zapovjedniku i članovima malobrojne posade ovu je vijest priopćio inspektor »Lošinjske plovidbe«, dotadašnjeg vlasnika legendarnog broda.

Stjecajem okolnosti, naša novinarska ekipa među prvima je čula ovu vijest.

– Kako si znao da će »Marinu« danas prodati, upitao me Mario Zorović, kapo makine koji se na nju prvi put ukrcao 1980. godine, a od 19. ožujka 1990. stalno je bio na »Marini«.

Posljednjih 15 godina više na vezu nego u plovidbi. Teško sam ga uvjerio, kao i ostale, da sam se među njima zatekao slučajno.

Prema pravilima pomorske službe zapovjednik, kap. Ivo Zoretić odmah je napustio brod. Prethodno je pokupio dokumente, svoje i brodske. Tada je rekao da s »Marinom« i on odlazi u mirovinu.

Pod njegovom komandom zadnji put »Marina« je plovila 30. prosinca prethodne godine kada je bila u službi Novogodišnjih natjecanja podvodnih ribolovaca.

I tada sam bio na »Marini«, učinila je nevera, grom je udario u antenu, ostala je bez struje…

Ima i u tome neke simbolike! Iako, nitko tada nije mogao pretpostavljati da je to zadnja plovidba.

PLOVIDBA U NOVI ŽIVOT

»Marinu« je kupila malološinjska tvrtka Arhipelag, koja je i danas njen vlasnik. Predstavnici novog vlasnika tada su rekli:

– »Marina« je svoje isplovila, ali nećemo dozvoliti da umre, već ćemo se potruditi da joj što više produžimo život. Ovo je brod legenda!

Rekli su da bi »Marina« trebala postati multikulturalni objekt na kojemu će se nalaziti sve što je vezano uz pomorstvo Lošinja i šire.

U planu je bila kompletna obnova, ali takva da se što više sačuva njen originalni izgled. Bilo je razgovora s malološinjskom Pomorskom školom i Pomorskim fakultetom iz Rijeke te Brodogradilištem Lošinj.

Brod je trebao biti svojevrsni muzej i učilište, sa zabavnim i ugostiteljskim sadržajima. Rekli su, također, da će »Marina« biti trajno usidrena u malološinjskoj uvali, prema Velopinu, izvan plovnog puta.

Dolazak “Marine” u Rijeku 2011.

Ponešto je realizirano, poslovna stvarnost uvjetovala je mijenjanje planova. »Marina« je danas trajno vezana u Rijeci, postala je brod hotel – botel, jedini na Sredozemlju.

Usprkos tome ostala je lošinjska, vlasnik je tvrtka Arhipelag iz Malog Lošinja, a vlasnik tvrtke je Dubravko Kušeta, rođeni Lošinjan. Sadašnjost je, uglavnom, znana široj javnosti.

Nakon šest godina ugostiteljskog poslovanja u Malom Lošinju, u rujnu 2012. godine »Marina« je doplovila u Rijeku, preciznije – dotegljena, jer već tada bila je bez motora.

Uslijedili su opsežni radovi, velike preinake i 22. studenoga 2013. otvoren je smještajni dio. »Marina« je postala hotel – botel! Od tada stalno radi, osim jednog kraćeg boravka u doku, radi poslova redovnog remonta. To je obveza svakih pet do sedam godina.

Gostima hotela, ali i ostalim namjernicima, na raspolaganju je restoran, caffe bae, kavana, te konferencijska dvorana.

»Marina« je od tada postala prepoznatljivo riječko odrediše raznovrsnih događanja i susretanja, uključujući koncerte, konferencije, predavanja, promocije… Da, nisu rijetkost ni svadbe, mnogima je to doživljaj za pamćenje.

– Radno vrijeme nam je cjelogodišnje, otvoreni smo za ispunjenje svih želja potencijalnih klijenata. U smještajnom prostoru imamo 35 soba sa 108 kreveta. Iskorištenost je dobra, noćenje na brodu mnogima je doživljaj.

Godišnje ostvarimo od 10 do 14 tisuća noćenja. Nepredvidiva su turistička kretanja, ne možeš ništa planirati. I ova je godina čudna, govori nam Andrej Kušeta, voditelj »Marine«.

Danas »Marina« ne plovi, ali ima stalno posadu, zapovjednika i dva mornara. Ima za njih posla, uvijek se nešto radi, popravlja i prepravlja, poslovanje ukazuje na potrebu određenih preinaka i poboljšanja.

Za svoje godine »Marina« je u vrlo dobrom stanju, sve je uščuvano, za plovidbe redovno je i kvalitetno održavana.

Prije stanovita vremena radilo se sondiranje limova, i danas su u odličnom stanju.

»Mogli bi izdržati još 100 godina plovidbe«, čuo sam komentar prilikom prodaje broda.

Za redovne linijske plovidbe »Marina« je imala minimalno 25 članova posade.

Danas ima 15 stalno zaposlenih, od kojih tri člana posade, te ostale u ugostiteljsko – turističkom dijelu.