Tragedija obitelji Cindrić: Sve što smo imali vatra progutala u par minuta

Hvala svima koji su priskočili i pomogli jer nismo ni žlicu imali, kaže Tamara Cindrić

RIJEKA Trideset i tri godine stvaranja zajedničke imovine unutar obiteljske kuće supružnika Tamare i Milana Cindrića progutao je plamen u samo nekoliko minuta, čime se svetkovina Svih svetih za ovu mladu obitelj s Krnjeva, njihova dva maloljetna sina Josipa i Ivana te baku Ivku, pretvorila u noćnu moru. Kvar na strujnim instalacijama ili nešto drugo, pretvorilo je kuću Cindrićevih u Ulici Antuna Kosića Rika u zgarište, o čemu smo se jučer i sami uvjerili, zatekavši Milanove susjede i kolege iz tvrtke AKZ Metalogradnja kako ulažu velike napore da se uklone tragovi požara, koji je progutao sve što se tog kobnog blagdanskog jutra u kući zateklo, Bogu hvala, ne i njezine stanare.   – Tog jutra dio obitelji nije bio kod kuće jer su bili u Slavoniji. Nakon što sam ustala, izašla sam staviti rublje da se suši. Sveukupno, nije me bilo 20 minuta i kada sam krenula u kuću, odjednom je buknuo veliki požar, do te mjere da me obuzeo plamen i oblak dima čim sam otvorila ulazna vrata. Uglavnom, u svega nekoliko minuta sve je izgorjelo – ističe očajna baka Ivka, čije zadimljeno lice još otkriva svu silinu vatrene stihije. Iako su vatrogasci i hitna pomoć ubrzo došli, nije joj preostalo ništa drugo nego nazvati kćer Tamaru i priopćiti joj vijest da njihove spavaće sobe, bakine i dječje sobe, dnevnog boravka, kupaonice i ljetne kuhinje jednostavno više nema.

U pomoć Cindrićima najprije je pohitala Osnovna škola Eugena Kumičića, koju Josip i Ivan pohađaju, a gdje se za njih ovaj i idući tjedan prikuplja novac, hrana, odjeća i školski pribor. Centar za socijalnu skrb Rijeka osigurat će im jednokratnu pomoć od 2.500 kuna, a samo na obećanju zasad je ostao Grad Rijeka, koji je i kontaktirao HEP da se Cindrićima barem privremeno uključi struja, ali zasad bez rezultata, tako da Tamara, Milan i Ivka već treću noć u nizu provode u mraku.

– Ovdje živim od rođenja, sve što sam imala i stvorila s mužem i djecom, nalazilo se u ovih 70-ak kvadrata, a kada smo se vratili s puta, zatekli smo zgarište ili, bolje rečeno, deponij. Koliko-toliko je ostala sačuvana samo jedna soba u kojoj suprug i ja spavamo da bi zaštitili kuću od krađe. Sinovi su smješteni kod kumova, a moja majka trenutačno boravi u suterenu koji je ostao sačuvan i gdje odlažemo stvari koje primamo od dobrih ljudi – kazala je gospođa Tamara, od koje se Josip i Ivan ne odvajaju, te i oni, poput susjeda i prijatelja žele pomoći svojim rukama kako bi se čim prije uklonili ostaci izgorenog namještaja, kućanskih uređaja, bijele tehnike, brojnih uspomena i svega što im je život činilo lijepšim i lakšim, a čega više nema.   Koliko će dana i mjeseci proteći dok njihov dom ne bude useljiv, najmanje ovisi o njima, nego su sada na ispitu humanosti svi – od pojedinaca, različitih tvrtki do institucija. Kada bi im svatko pružio ruku pomoći, onoliko koliko i u čemu može, prvašiću Ivanu i 12-godišnjem Josipu brzo bi se vratio osmijeh na lice.

– Sve ove godine koliko tu živimo, nije nam toliko ljudi došlo sa željom da pomognu, koliko ih se pojavilo u ova dva dana. Hvala svima koji su nam dosad pomogli, jer nismo ni žlicu imali, a sada smo dobili sve ono što nam je potrebno za prvu ruku. Sad nam je najpotrebniji građevinski materijal za obnovu unutrašnjosti kuće te računalo za Josipa, kojem je to potrebno za školu – kazala nam je gospođa Cindrić.

Tragedija obitelji Cindrić: Sve što smo imali vatra progutala u par minuta

Lidlova super ponuda