Taman kad pomislite, gledajući Sabor, kako smo dotaknuli dno civilizacije, eto novih bešćutnih, sramotnih, bijednih, zastrašujućih, užasavajućih ma gadljivih novosti.

Đani Jakovac, osoba o kojoj smo u nekoliko navrata pisali, čovjek kojeg je bolest dovela skoro do potpune oduzetosti tijela, naš sugrađanin, Riječanin koji već jako dugo vapi za pomoći, za smještajem u neki od centara što skrbi o ljudima koji o sebi samima ne mogu, završio je najprije na hitnom traktu riječkog KBC-a, da bi s njega bio premješten na – psihijatrijski odjel.

Ostao sam i odbačen

– Sve se slomilo u meni, ali baš sve. Poznato vam je kako imam pravo samo na jednog asistenta u radno vrijeme radnih dana jer živim u obitelji – to što ona s mojim onemoćalim tijelom ne može manipulirati nikog nije briga.

Uglavnom, i ona jedna ruka koja je još bila “radila” naglo je oslabila. K tome, bio je vikend pa me nije imao ni tko presvuć’, tako da sam, zbog gubitka provodljivosti, odnosno dolaska oduzetosti u svom zadnjem ekstremitetu završio na hitnoj.

Kad su me presvukli i ispitali fizičke funkcije, u meni se sve slomilo. Ali baš slomilo. Shvatio sam da više nemam kamo, da sam ostao sam i odbačen.

Počeo sam plakati, ridati, nisam mogao stati tri puna sata. Došli su s psihijatrije, pa da bude i malo crnog humora pitali su me – pomišljam li dignuti ruku na sebe?

Nasmijao sam se, jer moje su ruke beskorisne, pa sam odgovorio kako bih to sa zadovoljstvom učinio kad bih mogao – pomicati ruke.

Uglavnom, zadržali su me u bolnici, no ono što se i dalje, iako sam stigao na apsolutno dno fizičkog postojanja, nije pomaklo ma ni za milimetara je rješenje mog – zbrinjavanja.

Doslovno tako. Da me se negdje odveze, negdje gdje će mi žlicu ili vilicu donositi ustima i s drugo kraja probavnog lanca čistiti ono što iz mene izađe.

I brojati dane do mog konačnog ovozemaljskog odlaska, pripovijeda nam uvijek lucidno, savršeno bistre glave Đani.

Noge mu atrofirale

S obzirom da na “psihijatriji” isključivo leži, značajno je oslabio, noge su mu skoro u cijelosti atrofirale, a sve ono što se pravodobnim smještajem u neku od ustanova moglo održati na kakvim-takvim funkcijama, sada ubrzano kopni.

– Ono što je prema mom trenutnom zdravstvenom i općenito fizičkom stanju bjelodano, činjenica je da mi više nema povratka doma.

KBC također nije ustanova koja me još dugo može držati. Moram istina proći još niz pregleda i ispitivanja, ali boravku u ovoj ustanovi mora doći kraj.

Što nakon toga? Pojma nemam. Ni ja ni ljudi oko mene. Zakonski gledano, vraćamo se na početak: asistent od ponedjeljka do petka.

Vikendom nek’ me “obavi” tko može i stigne, onaj kom se takav ne gadim, pa dok traje. Ona druga, ona humana, ona situacija za koju ma ni u najcrnijim mislima nisam vjerovao da ne postoji – uistinu ne postoji. Pa me se pita – bih li dignuo ruku na sebe, jasan je Đani.

A i taj Đani!

Pa se mi lijepo vraćamo u našu Rijeku. Tolerantnu, humanu, otvorenu prema svima. Pa “bacimo oko” na koje se procese istresaju milijuni, koliko se desetaka tisuća eura dodjeljuje “kulturnim”, “zabavnim” i sličnim manifestacijama koje su same sebi svrha jer sudeći prema broju posjetitelja nikog ne zanimaju, koliko se baca na besmislene projekte i udruge koji čak ni sebi samima ništa ne znače, u koliko golemom, atrofiranom kao Đanijeve noge, birokratskom aparatu postojimo, po koliko eura plaćamo “kvadrate” pločica što se raspadnu prije nego što se postave, da i ne spominjemo one klasične, našem političkom establišmentu tako drage praonice novca.

Uzmemo li da je cijena Đanijevog smještaja u adekvatnu ustanovu oko 25 tisuća eura godišnje, Hrvatski skijaški savez mu je mogao osigurati – 1400 godina boravka u takvoj ustanovi.

“Galeb”, za sad, 640 godina, obnova keramike Centra Zamet 74,4, … Mi da smo humana civilizacija i grad? Ma dno dna, birokratsko, bešćutno, nezainteresirano svratište.

A i taj Đani! Pa što mu ta glava tako britko radi? Odumire mu čitavo tijelo, ništa mu više ne reagira, ali glava ne da kopni nego je još i bistrija, minucioznija i – sve vidi.

Pusti nas Đani više! Daj da na miru napravimo 125. rebalans obnove Galeba, da organiziramo evente, “kulturne” i “zabavne” manifestacije, da lijepo među sobom dijelimo, dakako ne svoj, nego društveni novac.

Kakve ustanove, kakav civilizirano odnos prema onima koji ne mogu sami. Princip je samo jedan – ‘di sam tu ja.