Ljudi pritisnuti svakidašnjim jadima teško da će otvarati šampanjac. On je rezerviran za političke i ine elite, narod očekuje nakon svakidašnje nedjelje, svakidašnji ponedjeljak, a optimizma nema ni kod mladih
RIJEKA » Možda su tek sinoć, kada je zasvirala Oda radosti na Gatu Karoline Riječke i nakon vatrometa građani Rijeke shvatili da se nešto treba i slaviti, ili možda ipak ne, jer posljednja riječka nedjelja izvan Europske unije bila je ista kao i svaka druga. Korzo okićen zastavama za Riječke ljetne noći, pozornica na Gatu spremna za njihovo otvorenje, a jedino su zastave plave boje sa žutim zvjezdicama na riječkim stupovima ukazivale da se od ponoći događa nešto povijesno. No, ljudi pritisnuti svakidašnjim jadima teško da će otvarati šampanjac. On je ipak rezerviran za političke i ine elite, a narod očekuje nakon svakidašnje nedjelje svakidašnji ponedjeljak. Umjesto Ode radosti, Svakidašnja jadikovka. Ovaj put ukrašena plavim zastavama i žutim zvjezdicama.
Za očekivati je bilo da će mladi ljudi ipak pokazati više optimizma kada je riječ o povijesnom danu. Prema onome što su ispričale Ana, Ivana, Iva i Lorena, ipak nije tako. Ne samo da su ravnodušne zbog ulaska Hrvatske u zajednicu europskih naroda, one su izrijekom protiv.
Od danas je Hrvatska 28. članica Europske unije. Ulazak je proslavljen Odom radosti, ali hoće li se standard građana mjeriti po Beethovenovim notama ili će se i dalje sve rješavati agresivnijim melosom, teško je reći. Oni racionalniji upozoravaju da bez obzira na sve probleme i nedostatke, ni jedna zemlja nije izašla nakon što je postala punopravna članica. I riječki političari izrijekom su podržali proces pridruživanja. Jedan od prvih testova riječke budućnosti bit će sudbina brodogradnje. Ne opstane li riječki škver zbog strogih europskih pravila, bit će to socijalna bomba koju će Rijeka teško preživjeti s obzirom da je u bespućima hrvatske zbiljnosti nestala većina poduzeća koja su nekada hranila grad. U ljude su uvukla neizvjesnost, neizvjesnost zbog koje mnogi nisu bili u stanju čuti Odu radosti.
– Protiv smo toga i ne znam zašto se ulazak u EU uopće slavi. Zašto? Pa, dovoljno je pogledati što se događa u drugim državama. Nismo primijetile da je tamo išta bolje nego kod nas. I ta priča da će mladi ljudi lakše dobivati posao nije točna. Cijela Europa ima problem s nezaposlenošću, ocjenjuju Ana i Ivana. Kažu da im ne pada napamet na bilo koji način obilježavati povijesni dan. »Možda malo, ako netko nešto bude dijelio besplatno«, našalile su se djevojke. Dodale su da ne razmišljaju o odlasku iz Hrvatske, zaposlene su u jednoj trgovačkoj kući i kažu da im je dobro.
Svugdje isto
– Nemojmo se zavaravati da je drugdje bolje. Svima je svugdje isto. Oni koji imaju posao nekako žive, i to je to, pomalo su rezignirane Ana, Ivana, Iva i Lorena. Na naše čuđenje zbog pesimizma mlade generacije kojoj bi trebale procvjetati ruže i otvoriti se perspektive, one su zaključile da to nije samo njihov stav, da je to stav svih njihovih prijatelja.
Na riječkoj tržnici na kojoj je vladala uobičajena gužva među prodavačima, teško je bilo naći eurofile, ali njima je ionako puno veći problem fiskalizacija od slavljenja ulaska u europsku obitelj. Inače, danas će na štandovima na otvorenom biti neradni dan, ali ne zbog obilježavanja 1. srpnja, datuma ulaska, već zbog štrajka kojim žele upozoriti na nemogućnost provedbe fiskalizacije. Barem su prodavači to tako objasnili.
– Bojim se da nam bolje biti sigurno neće. Bojim se i ove fiskalizacije. Uvjeren sam da će građani lošije živjeti. Mi idemo u štrajk i mogla bi nam to svima postati praksa. Ovaj put vjerujem da ćemo naći neko kompromisno rješenje, ali dugoročno nam je suđen sve teži život, uvjeren je Slavko Dujlović koji na štandu prodaje istarski krumpir.
S vrećicama u nedjeljnoj kupovini na riječkoj tržnici bio je i Bobo Grujičić koji je kazao da nema baš neki poseban »feeling« da mu je to posljednja nedjelja na placi izvan Europske unije.
– Nekako se osjećam kao da idem na tulum trijezan u četiri ujutro. Svi pijani, a ja trijezan. Ne znam, pretpostavljam da će nam biti bolje kada je riječ o funkcioniranju birokratskog sustava koji nas ubija. Vjerojatno će takve stvari bolje funkcionirati. Ali, teško da ćemo ovako mali i o čemu odlučivati. Nemam namjeru ništa slaviti jer je riječ o danu koji se ni po čemu ne razlikuje od drugih dana, rekao je Grujičić. No, danas je za njega ipak jedan poseban dan, dodao je ironično.
– Eto, 1. srpnja pamtit ću po Svetom Slavku, naglasio je Grujičić. Vidjevši našu zbunjenost, pojasnio je da od danas i njega čeka fiskalizacija koja će njegovu firmu i te kako puno koštati.
Silna energija
Dean Pavlak jedan je od rijetkih koji je izrazio zadovoljstvo ulaskom Hrvatske u EU. Ali ni on nije euforičan. Dapače.
– Ulaskom nam se otvara niz mogućnosti. Riječ je i o izazovu koji će neki iskoristiti, ali puno će biti onih koji neće. Otvara se veliko tržište i to je nesporno prilika. Svaki pojedinac morat će se sam snalaziti u novoj konstelaciji kada je riječ o gospodarstvu. Osobno neću slaviti sam čin ulaska, ali i te kako sam zadovoljan što se to događa zbog silne energije koju smo uložili da bismo to postigli. To nitko ne može ignorirati, ali da sam euforičan, nisam, poručio je Pavlak.
U riječkoj ribarnici gotovo se može opipati nezadovoljstvo i frustracija ljudi koji tamo rade. Ne znaju što im je mrskije, Linićeva fiskalizacija ili lažna nada o boljem životu nakon što Hrvatska uđe u EU.
– Bože me sačuvaj bilo kakve fešte. A što bi to trebali slaviti, bolje nam sigurno neće biti. Bijesni smo zbog svega čemu smo izloženi. Da su znali raditi svoj posao oni koji su na vlasti, bilo bi nam bolje i bez ulaska u EU. I ne da nam nije bolje, sve nam je lošije. Kao i ljudima koji sve teže žive, bijesna je Renata Ivančić. Na samu riječ fiskalizacija, prodavačice na riječkoj ribarnici ne skrivaju gnjev.
– Katastrofa, nema druge riječi. Neka dođe Slavko Linić samo jedan dan ovdje raditi i bit će mu jasno da je to neprovedivo. Nama se zimi smrzavaju vage, smrzavamo se mi, ljudi bi trebali stajati u redu dok mi pritiskamo neke tipke i izdajemo račune. Ne znam što su mislili kada su donosili takav zakon, ali on je neprovediv, poručila je Dolores Lipizer.
Barbara Lemut na pitanje što će biti s cijenom ribe nakon ulaska u EU, procjenjuje da će na početku vjerojatno ostati sve isto jer narod ionako nema novca i sve je teže raditi. No, sve tri kolegice uvjerene su da njima plaće porasti neće, a boje se da će im bušte biti tanje.
Goran Šafar mišljenja je da ulaskom u EU Hrvatska definitivno hvata korak sa standardima od kojih se država stjecajem okolnosti prilično dugo odmakla.
– Zajednica europskih naroda je ono gdje hrvatski narod pripada. Dogodio se prirodni proces koji je započeo osamostaljenjem i koji je trebao davno prije završiti da nije bilo pogrešnih odluka političkih elita 1990-ih godina. Dogodilo se ono što je prirodno, zadovoljan sam, ali neću ništa slaviti, zaključio je Šafar.