Svi pitaju za recept, ali nema recepta. Nikada nisam bolovala pa ni sada. Nisam nikada puno jela, i ne volim tešku hranu. Pijem jednu kavu dnevno, pušila nisam nikada, a alkohol sam počela konzumirati sad u starosti, jednu rakijicu prije ručka i čašu crnog vina nakon ručka...
RIJEKA Marija Rađenović, rođ. Herljević, rođena je 24. ožujka 1915. godine u Ravnoj Gori, a u subotu je u Rijeci proslavila svoj 100. rođendan.
– Ma ne mogu se sama sebi načuditi, evo i sad razmišljam kako se to nekome drugome priprema slavlje, a ne meni, ma nemoguće da je već toliko kad se sjećam detalja iz djetinjstva, pa kako sad već sto? Sjećam se kad sam slavila 90. rođendan, i onda sam se čudila, a evo me na stotom. Puno hvala svima koji su došli uveličati proslavu moga rođendana, presretna sam kad su svi oko mene i svima želim puno zdravlja i dug život kao i moj, kazala je gospođa Marija kojoj je kći organizirala proslavu rođendana u taverni »Park« na Pećinama, gdje se okupila rodbina i prijatelji. No, gospođa Marija to nam je kazala tiho, diskretna je i izuzetno obazriva u komunikaciji, u bojazni da se ne uklopi u tvrdnju da stariji ljudi puno pričaju.
– Svi pitaju za recept, ali nema recepta. Eto, ja sam doživjela 100, nikada nisam bolovala, ne bolujem ni sada i stvarno je zdravlje najvažnije. Nisam nikada puno jela, i ne volim tešku hranu, najviše sam jela maneštre, puno ribe, salate…, pijem jednu kavu dnevno, pušila nisam nikada, a alkohol sam počela konzumirati sad u starosti, jednu rakijicu prije ručka za aperitiv i čašu crnog vina nakon ručka. To je to, kaže Marija. Kad je o zdravlju riječ, najviše je sretna što je mozak jako dobro služi. I zaista, Marija nema ni »d« od demencije, lijepo govori i izgovara riječi i nadasve lijepo priča o životu.
U Rijeku je iz Ravne Gore došla 1931. godine, bila je kod strica i čuvala dijete jednog profesora, a usput je učila šivati. Udala se 1939. godine, a suprug joj je umro 1973. godine. Nikad nije bila zaposlena, bila je domaćica. – Ja sam uglavnom bila odgojiteljica. Odgojila sam svoga brata, Rudolfa koji je 16 godina mlađi od mene i drago mi je da mi je sad tu na proslavi, desilo se prije nekoliko godina da se nismo vidjeli 19 godina jer on živi u Zagrebu; odgojila sam djecu, unuke i sad praunuke. Jako mi je to bilo lijepo i moj život je zbog toga jako bogat i ispunjen. Nemam osjećaj da je već sto godina prošlo, sjećam se svega, sjećam se kad sam imala četiri godine i mama mi je iz Rijeke donijela crveni plišani kaputić. Moj život nije imao neke velike uspone i padove, sve što je moralo biti sam prihvatila, kaže Marija Rađenović.
– Sve prođe, život ima i brda i doline i to je tako i to treba prihvatiti. Treba prihvatiti stvari koje su neminovne. Ako je čovjek zdrav, sve može nekako izgurati, kaže Marija. U jednom času netko joj donosi tablet, baka Marija ga uzima i maše u ekran. Zna ona i za skype pa razgovara s rođakinjom iz Australije.
– Mobitel nemam jer me dosta bole oči i na jedno oko ne vidim, ali sve brojeve mobitela znam napamet i bilo koga uvijek mogu nazvati s kućnog telefona. Posljednjih deset godina živim s kćeri i zetom na Belvederu, danas sam sama sišla s petog kata, držim se za rukohvat i pomalo. Uglavnom sam kod kuće, televiziju ne gledam jer me malo bole oči, zato i ne čitam. Dan mi uvijek brzo prođe, priča nam baka Marija, a na naše pitanje koje joj je bilo najsretnije razdoblje u životu, odgovara kao iz topa – »Kad sam dobila unuke!«
– Unuci su najveća radost i najveće blago, imam četvero unučadi i troje praunučadi, uživala sam čuvati unuke i bila sam sva tome posvećena. Unuci su nekako veća odgovornost nego djeca, više ih paziš i više u njima uživaš, kaže nam slavljenica koja ima 73-godišnjeg sina Karla i 70-godišnju kćer Nađu Mađarević, koji su joj i organizirali proslavu.
