Kao da je osnovno pitanje, kako je nastao svemir i mi na njemu i kao da je to nešto što je zauvijek isto. Ipak, niti mi ostajemo isti, niti smo mi stvoreni gotovi. Mi i cijeli svemir smo u jednom procesu koji može ići prema boljemu i prema lošijem stanju. 

  Kroz događaj Uskrsa otkriva se početak i vjerovanje u novi svijet i novog čovjeka. To novo stvaranje ne događa se odjednom niti nastaje silom. Novo stvaranje kao da započinje iz nutrine čovjekove – iz ljubavi. Isus Krist je prvi »čovjek« novog stvaranja. U njemu se prepoznaje novo nebo i nova zemlja, kao i novi čovjek. Naš ljudski rod je po Isusu ušao u Novost i budućnost. A Pavao će reći da za time čezne cijeli svemir. Ne samo čovjek, nego i sva stvorenja. 

  Budućnost je naša stvarnost Duha i ljubavi ili je uopće neće biti. To nam danas svaki dan postaje očito. Ili ćemo ljubiti svemir i čovjeka ili ćemo ga razrušiti. Da bi postojao svemir i čovjek potrebno je preporoditi (uskrsnuti) čovjeka. Ni kad u povijesti svemir i čovjek nisu toliko ovisili o dobroti ljudskoj kao danas. Čovjek je postao toliko moćan da sve to može uništiti, ako je zločest. Zato je današnje vrijeme zastrašujuće, ali i vrijeme nadanja. Oni koji vjeruju u ljubav i dobrotu nadaju se savršenijoj budućnosti. Samo vjera u budućnost prevladava kompleksnost i nejasnoću sadašnjosti. 

 Naša je punina, naš Raj pred nama – u budućnosti. Prema Isusu Kristu ona se rađa i stvara iz ljubavi: 

  Novo stvorenje nastaje iz ljubavi, 

  preobrazba nastaje iz ljubavi, 

  bratstvo i prijateljstvo nastaje iz ljubavi, 

  jednakost nastaje iz ljubavi, 

  besmrtnost izrasta iz ljubavi. 

  Krist je ljubio u ime svih i sve uveo u besmrtnost – tko ne odbije. A božanska ljubav uvijek stvara i čini besmrtna djela. Najprije čovjeka. 

  Zato svatko tko prihvati božansku ljubav započinje nanovo bivstvovati. 

  Zato bismo mogli reći da nas Uskrsnuće Kristovo uvodi u novi život (zoe) a ne u novu biologiju (bios). Po njemu, po Isusu i s Isusom preporađa se ljudski život. Po njemu se stvara novi savez, novi odnos između Boga i čovjeka. On je i danas živ pa može biti s nama i povesti i nas. Tamo gdje je on bit ćemo i mi s njime. 

  Uskrsnuće nije reanimacija ili povratak u stari život nego ulazak u novi život. Želimo li mi uskrsnuti ili ostati u ovome stanju koje je prolazno? Time što se želi uskrsnuti ne preskače se ovaj život nego se želi da ovaj život procvjeta i donese svoj plod. Uskrsnuće naše započinje već s našim krštenjem. 

  Tako vjerujemo. 

  Pođimo za Kristom, 

  vjerujmo Kristu, 

  odgovorimo na Kristovu ljubav, 

  uskrsnut ćemo s Kristom, 

  uđimo u novost koja je naš spas. 

  Pobijedimo i nadiđimo sadašnjost, materijalnost, egoizam, nesreću. 

  Zakoraknimo u budućnost, čovječnost, ljubav, sreću. 

 Budimo u ime Uskrsa proroci u ovome svijetu pomažući mu da postane novi, da uskrsne. Ponesimo radost u svijet – u ime Isusa Krista uskrslog. Neka s ovim Uskrsom i proljećem započne naše preobraženje. 

  Često se nalazimo u takvom stanju da mislimo da nam je svaka radikalna promjena nemoguća. Baš na tu radikalnu »nemogućnost« Uskrs odgovara mogućnošću. Kroz cijelu Bibliju odjekuje poziv »što se čovjeku čini nemoguće Bogu je moguće«. To je vjera. Vjera nadilazi u ovome smislu racionalizaciju. A oni koji su vjerovali u »nemoguće« stvarali su »novi svijet«, postali su svjetlo svijeta. 

  Tko god vjeruje u Boga, čini mi se, taj vjeruje i u »uskrsnuće«. Taj vjeruje da čovjekov život ipak vodi Bog. 

  Svima koji vjeruju u Boga, u ljubav i dobrotu želim da uskrsnu zajedno s utjelovljenim Sinom, Isusom Kristom.