Što je više kleveta i laži, to nam je /tko?/ miliji i draži!” – sjetio se dvojac Frljić/Blažević zgodne domislice iz doba poslijeratne »obnove i izgradnje«, a koja je bila tako draga Milanu Bandiću. Bez sumnje, taj dvojac živi u nekom svom vremenu koje podsjeća na herojsko razdoblje kad su se izvikivale slične domislice. Ipak se nadam da još ne hapse težake iz Primorja na ulazima u gradsku tržnicu zato što nisu predali viškove blitve.

  Ima sigurno istine u tvrdnji da u vezi »tog pisca Šnajdera« ne treba mistificirati. Kad je, naime, Frljić skinuo komad, koji nikada nije ni mislio raditi, pomislio sam otprilike to isto: Frljić stavio, Frljić skinuo, i mirna Bosna. Tek kad sam shvatio nešto vrlo neobično: da sam prije cijela 33 ljeta napisao komad koji je treći dio Frljićeve trilogije, a na stvari njegova raskrinkavanja »hrvatskih fašizama«, silno sam napregnuo pamćenje, nastojeći se prisjetiti jesam li negdje u to doba vidio tada petogodišnjeg dječarca u kratkim hlačama koji se odziva na ime Oliver; čak i da jesam, ja ga sigurno ne bih pozvao, u strahu da ne padnem pod sumnju djecoljublja.

   Frljić tvrdi da sam ga prizvao te mu rekao: »Pazi ‘vamo, malac, ja upravo pišem komad koji će ti jednom dobro poslužiti! Zasad, uzmi od mene bombon!«

Varanje Riječana

No ipak, mistificirati ne bi bilo umjesno. Nema, naime, ničeg mističnog kad te u tramvaju pokrade džepar. Ako ti se to dogodi, nećeš potegnuti do Kamenitih vrata da bi tamo zalijepio votivnu pločicu. Potegnut ćeš, eventualno, do policije.

   Gospoda Frljić i Blažević već mjesecima nepovlasno prodaju moj komad, kojemu začudo pridijevaju i moje ime, grubo varajući Riječane zainteresirane za kazalište. Točka. Novi red.

   U jednom šlageru pjeva se ovako: »Da smo se voljeli manje, bilo bi nas još i sad!« Tako je moja malenkost od cijenjenog autora postao netko protiv kojega je dopušteno ispaliti čak i klevete gazde Ljuštine! To je, ali, onaj čovac kojega Frljić tako prilježno škaklja iza uha u »Kerempuhovoj« predstavi što će je Rijeka, kadli-tadli, morati gledati. Uoči praizvedbe, blaženi je Ljuština izvikivao: »Svi smo unutra!« Ne znam kako mu danas zvuči ta tvrdnja. Meni zvuči veoma istinito. Svi su unutra, čak i ako još nisu. O »Kerempuhovoj« predstavi vidjeti kritiku Bojana Munjina u »Novostima« pod naslovom »Noć loših viceva«.

   Ono pak što se u saopćenju Uprave ne odnosi na moju malenkost potpuno je u duhu i slovu čuvene metode D. Vrgoč, moja-usta-hvalite-me. Tu se uvijek ono samo pomišljeno uzima kao već gotov doseg. Hvaljeni »Turbofolk«, ako se ne varam, predstava je nastala pod starom upravom koju nova sada tako rešeta. Od novoga se u »Zajcu« dosad nije vidjelo ama baš ništa. Otimanje viškova blitve nije nikakva novost uzme li se u pamet godina 1945.

Ružna uspomena

Frljić i Blažević rado uzimaju na zub »hrvatske fašizme«. Od intelektualaca i pankreatora koji drže da su popili svu pamet, očekivalo bi se nešto više samorefleksije o vlastitim praktikama. Kao i obično (ne treba nam za to Marx), nije važno što neki subjekti izjavljuju da čine, već ono što stvarno čine.

   U kontekstu komada »tog pisca«, od kojega su vrijedni momci »odustali« (kako se može odustati od nekoga na koga se nije ni pristalo?), stvarni učinak njihove hvalevrijedne borbe protiv »hrvatskih fašizama« sažima se u sljedećem: izrugujući se piščevoj sugestiji da bi bio potreban »organski rast« predstave, i da se za tako nešto hoće vremena, brže-bolje skidaju komad te proklamiraju da će ga, skupa s »tim piscem«, šupirati u predjel uspomena! I tako čine točno ono što »hrvatski fašizmi«, štogod to bilo, čine tako uspješno 33 godine. »Hrvatski Faust« za njih je samo ružna uspomena. Organizirajući ovu zadnju, čak možda i konačnu etapu odsustva mojega komada, Frljić/Blažević to odsustvo potvrđuju i čine tako točno isto ono protiv čega se samo naoko bore.

   Dužan sam ispriku čitateljstvu »Novog lista« među kojima ponetko možda još pamti da sam potpisivao i drugačije tekstove. Ali ja samo hoću reći da se ni od koga, tako isto ni od mene, ne može očekivati neki naročiti entuzijazam za ideju da bude živ pokopan, pa još tako nabrzaka – piše Slobodan Šnajder, autor drame »Hrvatski Faust«.