S KAMIKA I MORA

Slavica Mrkić Modrić: Fra Pucko

Slavica Mrkić Modrić

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

Ali do današnjega dana mi ni jasno zač ga ja nikad nisan zvala pater Pucić leh fra Pucko. Zvala san ga ja i mali, i Siniša i Pucko bez fra, i Puciću ako bin bila jadna



Čera jutro, pu Majke Božje Trsaške, ale kako bi Trsaćani rekli – Trsačke, moj prijatel i negdanji kolega, Siniša Pucić imel je mladu misu. Ča bin ja rekla – Siniša se j’ vrnul doma. V Riku, na Trsat. Čula san da j’ bilo prelipo, da j’ bilo čuda ljudi i da j’ bilo da ti srce pukne od tepline, miline i ljubavi. Govorin – čula aš videla nisan. Mada iman 56 let vrite, i mada san mu večer prvo poslala poruku da ću doć, moja mat zvana Zmaj rekla je – ne greš i šlus! Je bilo kara? Je, ma da ju razumen – razumen.


Ona j’ to od silne ljubavi i pojidanja za me ka san po ki zna kuliko točak rizična skupina. I badava j’ bilo to ča san njoj se zaklinjala va nju da neću poć va gnjetu, da ću leh malo pogljedat, da ću klast i masku, i rukavice, ni bilo pomoći.


Ona j’ svoje rekla i ča ću sad ja? Mogla san proć i pušćat staricu od 84 leta da iduće dve šetemane ke su i njoj i Stožeru odvavek ključne pada va nesvest od straha saki put kad šmrcnen, kihnen, ne daj Bog zakašljen, ale slično. Beštija san, ma tulika nisan. I tako doklen je moj Siniša imel mladu misu, ja san imela tihu mašu. Ni bu, ni mu anke z jedne, anke z druge bandi. Ča zaspraven ni bilo ni loše aš san se mogla domišljat na Sinišu va svetomu miru. I, verujte, san.




Došal je va Novi list jednako kako j’ i prošal – srcen punin ljubavi za se. Koda ga sad vidin za onin bočnin stolon va staromu novolistovskomu neboderu zagljedanog va kompjutorski ekran. Tih, miran i z očijami ke isijavaju teplinu. Ali z očijami va čigovimi se kantunimi vidi deškić ki se smeje. Kako već to gre pu novinari, kad je došal bil je velo čuđenje, aš on nan je bil prvi ki j’ došal z teologije. Nikakovo čudo ča ga j’ pokojna Duca, njegova urednica zajedno prozvala pater Pucić.


Ali do današnjega dana mi ni jasno zač ga ja nikad nisan zvala pater Pucić leh fra Pucko. Zvala san ga ja i mali, i Siniša i Pucko bez fra, i Puciću ako bin bila jadna. Zvala san ga i kad smo bili i kad već nismo bili kolege.


Kad san ga z razreda kolega klala va razred prijatel, niman pojma, ma nekako mislin va samomu startu, mada toga nisan bila svjesna. Aš Siniša spada med oni ljudi ki opravdavaju ta naziv, med oni radi keh se trsiš bit bolji čovik leh ča si, med oni retki ki nete osudit leh će provat pomoć. Siniša j’ va Novomu listu bil mali od socijale, mali od crikve i mali od maškar i od mnogeh drugeh stvari.


Va prve dve kategorije bil je Mijin šegrt, a va ovemi drugemi najčešće moj. Puno put san mu užala reć da mu ja i maškari dojdemo kod pokora aš da niki ne more bit tuliko dobar, mora imet i neki porok. Te maškari su delali on i Andrejko i bili su moji Lolek i Bolek.


Obožavala san i njih, i njihove reportaže z maškaraneh tanci aš Andrejko bi va tekstu začinil, a Pucko začini dopeljal va meru, tako da san ja vavek imela fantastičan konačan uradak. Pucko nikada ni zucnul da neš neće ma kuliko mu se to neš ni delalo. Odelal je sako delo z isten žaron, odnosno z istun odgovornosti.


Si smo mi znali da uza Novi list on ima i svoju Framu, i svoji beskućniki, i svoje »Svjetiljke«. Znali smo i neki z već, a neki z manje razumjevanja podupirali smo ga, ma ono ča j’ bilo najbitneje i oni ki baš nisu razumeli to se ča on dela va svoje slobodno vrime, i oni ki su razumeli – si smo ga jednako voleli aš ki ne voli Pucka, ta ni vas svoj. Postoje ljudi ke jednostavno ne moreš a ne volet, mada mislin da bi sakoga čovika rabilo volet pa bi nan svit bil bolji, a Pucko je jedan od njih.


A kuliko put bi našemu pokojnomu Vinku, još jednoj neopisivoj neopisivo dobroj novolistovskoj duše, kad je bil bolan ponesal novine, banani i se ono ča j’ Vinku bilo pod »to se mora imet«, da ni ne govorin. Kod ča nima smisla napominjat da j’ razgovor z Puckon i prvo, i posle onoga fra bil pravi dar. Aš niki koga poznan ni tako lipo i strpljeno naslišal kako on.


Niki ni i na ono najhuje ča j’ čul vavek odgovoril z pomoći, a ne z osudun. I zato kada se j’ pročulo da j’ Pucko odlučil novinarstvo zamenit za zov Svevišnjega ja nisan bila nimalo iznenajena. Malo jadna? A san. Zaspraven već sebična, ma valje san shvatila da z Bogon niman šanse i poželela mu se ono ča bin i sebe da san na njegoven mestu.


Volin toga Pucka i prvo i pokle fra. On je bil i ostal moj Pucko, a ono ča ja želin sen srcen je da ostane svoj. Dečkić z Žerveove, dečkić tepleh očij, dečkić srca otprteg za se. I ja nikada više neću reć da zmed mane i Svevišnjeg ne rabi posrednik.