Rijeka - Sisak via Petrinja i Glina

Edi Prodan: Sjene bešćutnosti nad stradalnicima potresa

Edi Prodan

Foto Davor KOVAČEVIĆ

Foto Davor KOVAČEVIĆ

Na žalost kako su valovi udara razornog potresa vremenski sve udaljeniji, a rastuća ekonomske kriza sve bliža, kopni briga za pomaganjem u rješavanju muka stradalnika



 


U ponedjeljak će se u sjedištu Općine Čavle, na inicijativu općinske načelnice Ivane Cvitan Polić održati sastanak nakon kojeg bi se sudbina sisačke obitelji Hobor, samohrane nezaposlene majke Melanije i njezinih dviju malodobnih kćerki, konačno počela razrješavati u pozitivnom smjeru.


Kako je naime poznato, prije 40 dana njih su tri zahvaljujući emocijama i ljudskosti Patricije Daničić Medač i njezinog supruga Marka Madača, svega dan nakon što su iz svoje ruševne kuće stigle u sigurnost sisačke sportske dvorane bile evakuirane s krajnje nesigurnog područja u Svilno.




Djevojčice su krenule u školu Čavle, a u ovom je trenutku aktualan proces pronalaženja smještaja koji bi se morao nalaziti u blizini Svilnog, jer su s obitelji Medač silno povezani, kao i samih Čavli gdje će po svemu sudeći odraditi ovu školsku godinu.


Ono što nikako nije dobro i oslikava birokratsku postpotresnu površnost je činjenica da je njihova sisačka kuća dobila – zelenu oznaku. Što je dakako apsurd. U ekonomskom smislu opasni je to presedan jer znači kako se mogu vratiti doma, bez naknade za obnovu. Što je dakako nemoguće, jer da je moguće – ne bi ni bile evakuirane.


K tome, već i samo s fotografija je moguće spoznati da je kuća žestoko uzdrmana, prepuna oštećenja i da bi ju neki snažniji udar bez problema – dokrajčio. Na kraju krajeva da im je kuća “zelena” – pa i ne bi morale svoj privremeni dom, koliko im god u njemu zahvaljujući obitelji Daničić i Medač lijepo bilo, pronaći u Svilnu, pohađati školu Čavle.


Intencija Općine Čavle je pak da se Melaniji Hobor i njezinim djevojčicama omogući povratak u sigurni dom. Ta je zajednica, u suradnji s pojedinim humanitarnim udrugama,  spremna koordinirati čitav proces obnove kako bi se obitelj Hobor čim prije vratila – uobičajenom sisačkom životu.


I upravo se u slučaju te obitelji vidi koliko su stradalnici potresa i dalje ovisni ne o sustavu koji im je dao “zelenu markicu”, nego o –  dobrim ljudima. Na žalost kako su valovi udara razornog potresa vremenski sve udaljeniji, a rastuća ekonomske kriza sve bliža, kopni briga za pomaganjem u rješavanju muka stradalnika.


Bolno to pokazuje i iskustvo koje su nam iznijeli u Armadi. Kako je poznato, ta je navijačka skupina već prvih sati krenula u pomoć, pa tako i na najteže terene kao što su to primjerice Strašnik i sela oko njega.


U kasnijoj fazi Armada je isključivo dragovoljnim radom krenula i u izradu montažnih kućica. No da bi to mogli postići u zadovoljavajućem broju, jer potrebe su i dalje jako velike, na pedesetak adresa – tvrtki koje bi zbog svojih proizvodnih programa ili ekonomske stabilnosti za to bile posebno pogodne – poslali su poziv za participiranjem u akciji. Prije svega u nabavci potrebnih materijala – panela, prozora i vrata, izolacijskih materijala.


Ono što je tužno i poražavajuće za opću sliku društva, ali i poslovnu kulturu, na njihovo pismo namjere, da ga tako definiramo, odazvao se nije skoro nitko. Da tragedija i nekultura budu još i veći, svega je desetak posto njih uopće išta, makar kurtoazno, odgovorilo. Ali pomoć s tih adresa poslao nije – baš nitko.


Ono čega smo se bojali, na žalost polako postaje stvarnost: Sisak, Petrinja i Glina postaju sve osamljeniji. Ne trgnemo li se danas jer zadnji je čas, ne ugledamo li se u proces koji vode Općina Čavle i Armada, potresom stradalo područje postat će – tužna pustinja. Regija sve starijih i sve siromašnijih ljudi bez perspektive. Nismo valjda takvi da u svega četrdesetak dana od najboljih postanemo – najbešćutnijim ljudima.