S vremena na vrijeme pojave se knjige o Rijeci, koje u određenim intervalima uvijek iznova propituju identitet, točnije identitete, ovoga grada. Nakon čuvenih studija »Kako čitati grad« Radmile Matejčić iz 1988. godine i »Rijeka: baština za budućnost« (Ivan Rogić et al, 1996), sada se pojavila i knjiga »Senzorna mapa grada (Rijeka – jezgra – ambijenti – identiteti)« autora Ivana Brauta, Nataše Šegota Lah i Marine Biti. 

    Riječ je o izdanju koje detektira sadašnju situaciju u Rijeci, odnosno posljedice tranzicije, deindustrijalizacije i raspadanja urbane jezgre. Ovoj problematici prilazi se interdisciplinarno – sa stajališta urbanizma, povijesti umjetnosti, teorija vizualnih umjetnosti i jezičnih identiteta. S tekstom su komplementarne fotografije riječkih fotografa Ranka Dokmanovića, Dražena Šokčevića i Zdravka Kopasa, što knjizi daje i multimedijalno obilježje. Postoji i elektroničko izdanje koje se može listati na http://issuu.com/MarinaBiti/docs/senzorna_mapa_grada/1. 

   Raspon razlika

Knjiga je podijeljena u tri poglavlja: Evolucija gradske jezgre. Nastanak i distorzija referentne točke; Ambijentalna vrijednost. Rekonstruiranje izgubljenih mjesta na polju brižnosti te Arhitektura ljudskih relacija. Identitet kroz prizmu literarne konstrukcije znanja. 

    Ova poglavlja objedinjuje zajednički pogled na grad kao na življeni i doživljajni realitet koji se posredstvom osjetila utiskuje u svijest građana, no koji isto tako tvori živ organizam, podjednako determiniran načinima na koji građani »konzumiraju« svoj grad, koliko i svim svojim naslijeđima. Stoga cilj ove knjige, kako ističu autori, nije kreirati »reprezentativnu« sliku grada, već nediskriminativno zahvatiti široki raspon razlika, objektivnih i subjektivnih, koje tvore dinamičko senzorno/iskustveno/spoznajno jedinstvo, na koje se terminološki referira kao na »senzorij«, u kojem se ogledaju stvarni životi građana.   

U prvom poglavlju o evoluciji gradske jezgre, autor Ivan Braut piše o pojmu gradskog centra, njegovu značenju, nastanku i razvoju na primjeru grada Rijeke. U tekstu se polazi od značenja riječi centar i periferija, to jest dinamike koja određuje i utječe na njihov odnos. Ti se pojmovi sagledavaju na dvije razine. Prva je ona kulturnih krugova šireg prostora gdje postoji kulturni emitivni centar i receptivna periferija koja preuzima utjecaje koji se, među ostalim, mogu iščitati na arhitekturi ili izgledu grada. Druga razina je ona urbanistička gdje postoji gradsko središte te njegov okolni prostor koji mu gravitira. 

    Ovi se pojmovi kao i dvije navedene razine oprimjeruju u urbanističkoj i arhitektonskoj slici Rijeke. Povijesni pregled razvoja grada od antičkih vremena do danas ukazuje na društveno-ekonomske, političke i kulturno-umjetničke okolnosti koje utječu na stalnu evoluciju te današnji izgled Rijeke koja polako gubi svoj centar – u doslovnom i prenesenom značenju.    

    U drugom poglavlju Nataša Šegota Lah usredotočila se na ambijentalne vrijednosti Rijeke. Ambijentalnost se u domeni istraživanja prirodne i kulturne baštine promatra kao skup elemenata »poželjnosti« koji podrazumijevaju cjelinu (lat. ambire – opkoliti, opkružiti) okoliša, izvornosti i prikladne mu smještenosti u arhitektonskom interijeru, urbanom prostoru i prirodi. Autorica govori o eteričnom pojmu koji je duboko involviran u umjetničke prakse i teorijska istraživanja druge polovice prošlog stoljeća, a usko je vezan uz ideju totalnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). 

    Ambijentalnost je, naime, u fokusu umjetnosti od vremena avangardi s početka 20. stoljeća kada se težilo integraciji arhitektonskog, urbanističkog i industrijskog prostora; neoavangardi koje su istraživale optičke, kinetičke i arhitektonske ambijente i postavangardi koje su ambijent definirale kao skup aktualnih činjenica dostupnih direktnoj percepciji, da bi se u periodu s kraja stoljeća ambijentalnost propitivala ne samo kao materijalna već i značenjska, napose simbolička i arhetipska vrijednost. 

    Takvo se razumijevanje pojmova ambijenta, ambijentalnosti i ambijentiranja podupire suvremenim kritičko-teorijskim konceptima temeljem jasno definiranih razlika među pojmovima prostora i mjesta, a potom krajolika i okoliša. Ambijentalna vrijednost se naposljetku pokazuje kao društveno uvjetovana kategorija, definirana ideološkim i ekonomskim sustavima moći, odnosno zavisna je o kulturi recepcije, kao i osjećajima baštine i identiteta, a izloženi teorijski koncepti kritički dijalog s baštinom konceptualiziraju kao praktično pitanje, za razliku od umjetničkih praksi koje su se u pravilu odricale svake utilitarnosti. Rasprava o ambijentalnosti ovdje se, sasvim konkretno, oprimjeruje slikama grada na Rječini.   

Identitet kao izvedenica odraza

  Tezu o identitetu kao izvedenici odraza autorica potkrepljuje argumentima kognitivne teorije, uvodeći pojam socijalnoga zrcaljenja na primjeru Riječke enciklopedije Fluminensia – Facebook zajednice. Riječ je o zajednici koja okuplja reprezentativan uzorak od danas već gotovo 6.000 Riječana svih generacija i profila, a koja svojim prilozima i kontinuiranom interakcijom spontano pridonosi stvaranju specifične i nadasve autentične riječke duhovne klime. Teza se nadalje oprimjeruje na slikama grada i na replikama građana, odnosno na konkretnim foto-prilozima članova REF-a kao sredstvima (zrcalnim alatima) kojima se aktiviraju povijesna sjećanja i potiču dijalozi koji doprinose formiranju stavova, a podjednako tako i emocionalnog odnosa prema riječkome zavičaju. 

    Problematika riječkog identiteta kao suvremene pojave također se prati i kronološki, pri čemu se ishodište prepoznaje u knjizi Radmile Matejčić »Kako čitati grad«, dok se problemske osi polučuju iz studije »Rijeka: baština za budućnost«. 

    Za razliku od turističkih vodiča i monografskih izdanja o Rijeci koji nude uljepšanu sliku grada, knjiga »Senzorna mapa grada« ne zatvara oči pred stvarnošću i daje realističniji prikaz grada. Ipak, u fotografijama trojice vrsnih riječkih fotografa prisutna je određena poetičnost, čak i u onim manje ugodnim prizorima. Činjenica je i da u ovom trenutku po Rijeci nailazimo i na puno strašnije prizore devastacije, jezičnog nasilja, zapuštenosti i potpune nebrige za okoliš i ambijentalnost. Jednom prilikom valjalo bi zabilježiti i ove zabrinjavajuće vizure grada. Naravno, knjigom »Senzorna mapa grada« priča o Rijeci nije završena.