Na parkiralištu dispečerskog centra Službe saniteta Doma zdravlja PGŽ na Orehovici zatekli smo šest vozila, od kojih četiri nisu u uporabi, no i preostala dva nisu u puno boljem stanju. Jedno je prešlo gotovo 330 tisuća kilometara, a u unutrašnjosti drugog umjesto tapecirunga nalazi se dotrajala šperploča
RIJEKA Na parkiralištu ambulante na Orehovici parkirano je šest vozila sanitetskog prijevoza Doma zdravlja Primorsko-goranske županije. Četiri kombija nisu u uporabi, o čemu svjedoče skinute registarske pločice, ali i njihov izgled – vozilima nedostaju retrovizori i branici. Preostala dva vozila koja smo zatekli na parkiralištu i kojima se prevoze pacijenti po cijeloj županiji, a po potrebi i izvan nje, nisu u puno boljem stanju. Brojčanik kilometara na jednom pokazuje gotovo 330 tisuća prijeđenih kilometara, a unutrašnjost drugog nikako ne ostavlja dojam vozila koje služi za prijevoz bolesnih ljudi – umjesto tapecirunga na vratima se nalazi dotrajala šperploča dok je područje oko nosila i stolca za pacijente uhvatila hrđa.
Ambulanta na Orehovici je sjedište dispečerskog centra Službe saniteta Doma zdravlja PGŽ koji koordinira rad 22 tima sanitetskog prijevoza u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji i nadzire 30 vozila sanitetskog prijevoza, koliko ih je trenutačno u funkciji u Rijeci i ispostavama po otocima i Gorskom kotaru. Službu saniteta naša je novinarska ekipa posjetila ponukana razgovorom s jednom našom čitateljicom koja je nakon zahtjevne operacije kičme početkom prošlog tjedna imala prilično traumatično iskustvo vožnje sanitetskim vozilom Doma zdravlja.
Bačena na nosila
– S riječke Neurokiurgije poziv dispečerskom centru su uputili u devet sati ujutro. Vozilo je po mene došlo tek kad su na odjelu počeli servirati večeru, u šest sati poslijepodne. Kad sam vidjela ovako nepokretna gdje moram ući nisam mogla vjerovati da će me šest dana nakon višeslojne operacije pet kralježaka i oslabjelog imuniteta voziti u vozilu u tako derutnom stanju. Vozač i medicinski tehničar praktički su me potrbuške bacili na nosila, onako kako bismo mi ovdje rekli, na pancadu, nisu me ničim fiksirali, a ubrzo sam zbog toga počela osjećati neizrecive bolove. Naime, vozeći se niz Kumičićevu, klizila sam gore-dolje po nosilu. Sa mnom je u vozilu bila još jedna gospođa koja se počela hvatati za mene i koju sam i ja pokušala pridržavati. Ubrzo sam razabrala da je dementna i da odbija pomoć. Bolovi zbog mog nestabilnog položaja su postajali sve jači, a sve je kulminiralo kad smo stariju gospođu ostavili u Domu na Kantridi i spuštali se zavojitom cesticom. Osjetila sam kao da mi je nešto na mjestu operacije puknulo, a potom i strahovitu bol zbog koje sam počela vrištati i plakati, moleći vozača i medicinskog tehničara koji se cijelo vrijeme vozio naprijed da stanu – ispričala nam je Riječanka čiji su podaci poznati redakciji.
Dodala je da još uvijek ima osjećaj da je sve ono što joj je trebalo biti olakšano operacijom, pogoršano vožnjom od sušačke bolnice do Voloskog sanitetskim vozilom Doma zdravlja i zaključuje da je briga o sigurnosti pacijenata u sanitetskim vozilima katastrofalna.
Katastrofalno je i stanje vozila, što su nam potvrdili u Domu zdravlja. Razlog zbog kojeg parkiralište Sanitetske službe prije nalikuje groblju automobila, nego voznom parku koji na nebrojene relacije prevozi pacijente nakon hospitalizacije ili primjerice na dijalizu, vidi se prvenstveno u reformi hitne medicinske pomoći koja je 2011. godine zajedno s hitnim službama iz domova zdravlja preuzela i sva nova vozila. U protekle dvije godine stara vozila hitne medicinske preuzima u pravilu sanitet, a zanavljanja voznog parku su rijetka. Tako je Dom zdravlja PGŽ od 2011. godine nabavio tek dva nova vozila od čega je jedno nabavljeno vlastitim sredstvima, a drugo županijskim.
Događaju se kvarovi
– Rekao bih da problem kreće iz Ministarstva zdravlja koje je donijelo pravilnik za hitnu medicinsku pomoć u kojoj niti jedno vozilo ne smije biti starije od pet godina i imati više od 250 tisuća prijeđenih kilometara. Kad je sanitet u pitanju, nije donesen nikakav pravilnik i ta stara vozila u pravilu dolaze k nama – objašnjava voditelj Službe saniteta u Domu zdravlja PGŽ Damir Božić.
On misli da timovi koje vodi reagiraju promptno pa se čudi kako je čitateljica s početka priče mogla čekati devet sati. No, i to se može objasniti starošću vozila koja se često kvare, uglavnom na terenu.
– Kvar se ponekad dogodi kad prevozimo pacijenta. To su izrazito zahtjevne situacije jer treba organizirati novo vozilo koje će prevesti pacijenta i šlepanje onog koje je u kvaru – dodaje Božić, prema čijoj procjeni se mjesečno na servisu nađe oko šest vozila, a nekad i puno više.
Početkom godine kada je posljednji put radio plan zanavljanja voznog parka došao je do brojke od 17 novih vozila koliko bi bilo potrebno sanitetu. U ovom trenutku vjeruje da je ta brojka porasla budući da od 30 vozila saniteta, njih deset ima više od 300 tisuća prijeđenih kilometara. Brojka vozila s kojom raspolaže sanitet Doma zdravlja, daleko je manja od one koja je ugovorena s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i koja bi trebala iznositi 40 vozila saniteta, U Rijeci trenutno vozi devet vozila dok ispostave imaju između jednog i tri vozila koliko ih u ovom trenutku imaju Delnice i Rab. Vozilo saniteta u godini napravi u pravilu 50 tisuća kilometara dok prijevozi pacijenta u inozemstvo i iz inozemstva nerijetko predstavljaju noćnu moru za sanitetsku službu.
S druge strane, riječki tim saniteta prevozi pacijente koji su otpušteni iz bolničke hitne službe noću posvuda na kopnu.
– Na otoke ne idemo jer noću ne voze trajekti. Ali zato idemo u Gorski kotar ako treba, a reći ću vam samo da niti jedno riječko vozilo nema pogon na sva četiri kotača koji vam je itekako potreban ako vozite pacijenta u Tršće po snijegu – ističe Božić.
