Počasni predsjednik Međunarodne plesačke organizacije, Bill Fowler, je rekao: »Vaša djeca ne izvode kombinacije ritmičkih vježbi, već uistinu plešu! I to ih razlikuje od ostalih...« To mi je bio veliki kompliment, kaže Tereza Dubrović, umjetnička voditeljica udruge »Rotondo«
Vijest da su juniorke »Rotonda« s koreografijom »Mađarski ples«, na Brahmsovu glazbu, osvojile prvu nagradu na međunarodnom natjecanju u Lignanu, ostala je pomalo u sjeni završne produkcije ove plesne udruge. No prvo mjesto na natjecanju gdje prednjače baletne škole, izuzetno je važno, a oduševljenje koje je nagrada izazvala – vrijedno je zabilježiti. Juniorke – Hanna Delić, Vita Stanić, Vita Kocjan, Annamaria Prendivoj, Doria Gobić, Tara Ahel, Irja Meštrović, Nikolina Penko, Ivana Miletić, Martina Ivić, Bernarda Boršić, Paolina Plazonić i Edea Kosanović Marin – uzrast od 13 do 17 godina, započele su učiti ples kod tete Tereze s četiri godine, neke i ranije. Ovo im je treće, četvrto, a nekim i peto natjecanje u plesu – većina je bila na smotrama i natjecanjima u Zagrebu i Dubrovniku, ali Lignano stavljaju na prvo mjesto. Zašto?
Suze i smijeh
– U Lignanu se održava međunarodno natjecanje s dugom tradicijom, ali ono što mu daje dignitet jest činjenica da se organizira kako bi se pokazali najviši dometi talijanskih baletnih škola i najjačih plesnih udruge sjeverne Italije. Ali i polaznika plesnih škola iz čitavog svijeta! Budući da su kriteriji vrlo visoki, uspjeh je uopće i plasirati se među natjecatelje. – Natjecateljski se programi održavaju čitav dan – nekoliko tisuća ljudi stalno cirkulira među pozornicama, ali kad smo mi ušle i stale na scenu – zavladala je tišina. Nakon nastupa dobile smo veliki aplauz i potajno smo se nadale nagradi. Trećem mjestu. Drugo smo priželjkivali, ali nam se činilo nerealnim. Kad su počeli čitati ocjene žirija, shvatili smo da nam je treća nagrada izmakla… Kad su prozvali drugonagrađene – sve su naše nade potonule… A onda su prozvali nas – »Rotondo« prva nagrada! Bilo je vriske, suza i smijeha. Nema veće sreće od uspjeha u jakoj konkurenciji!
Julia Kožul u »Rotondu« je Martinim odlaskom preuzela rad sa seniorkama. Iako je tek brucošica na Građevinskom fakultetu, Julia je iskusna na pedagoškom planu u »Rotondu«. – Počela sam koreografirati s 13 godina. Teta Tereza je uočila da imam smisla za popularnu glazbu i suvremeni ples, tako da me poticala. Ponijela me radost što mi se otvorila mogućnost kreacije. Danas imam veliki osjećaj odgovornosti, ali radost nije ništa manja! Dodatnu draž daje i to što smo jako dobro društvo, sigurna sam da su prijateljstva sklopljena u »Rotondu« – za čitav život!
– Istina!, kaže Tereza Dubrović. Kad postanete svjesni da su vaše djevojke osvojile prvo mjesto u jednoj od kategorija, među četiri tisuće natjecatelja – morate biti sretni i ponosni. »Mađarski ples« sam koreografirala za prvu generaciju seniorki naše plesne sekcije, ali kako se koreografija gradi na plesačima, za ovu sam generaciju postavila veće zahtjeve. Djevojke su s užitkom usvojile elemente karakternog plesa koji je moja specijalnost, tako da sam ponosna s razlogom: naši konkurenti uvijek dolaze iz pravih baletnih škola, gdje se plesom bave svaki dan u tjednu, pa i preko vikenda. A mi radimo tri puta tjedno po sat i pol, uz sve obaveze djevojaka u redovitoj nastavi, koja je ipak na prvom mjestu.
Nedostupna natjecanja
U Lignano smo prvi put odvele djecu naših sekcija 2006. godine. Prije toga smo osvajale prva mjesta i pehare u Austriji, pa nas je zanimalo da probamo gdje je naše mjesto u novoj konkurenciji. Sve su naše koreografije i nastupi bili nagrađivani. U leđa su nam gledale profesionalne baletne škole i to nas je motiviralo da dođemo ponovo. I da se najozbiljnije pripremimo. Marta Rak je u Lignanu dobila stipendiju za SAD!
Doris Perčulija, još jedna mlada voditeljica sekcija »Rotonda«, podučava step, koji je naučila od profesionalne balerine, Gordane Frank. – Radim s osam djevojčica, tinejdžerica, koje su se zaljubile u step kao i ja. Apsolventica sam na Građevinskom fakultetu, ali nalazim vremena za usavršavanje u američkom te irskom stepu. Inače, plešem od »malih nogu« – i ja sam Martina generacija kod tete Tereze – iako nisam planirala nastaviti s plesom, ponijela me ova pedagoška strana. Uskoro ću diplomirati i krenuti u poslovne vode, ali ples ne mislim zapustiti. Divno je što u Rotondu postoji grupa koja bi željela dalje učiti i napredovati u stepu, odlaziti i na natjecanja, a ja bih osobno htjela tome pridonijeti! Ovog ću ljeta u Engleskoj upisati i step-tečajeve, kako bih ta iskustva mogla prenijeti svojim učenicama. Svi se radujemo tome!
U svom govoru i čestitkama, počasni predsjednik Međunarodne plesačke organizacije, Bill Fowler, je rekao: »Vaša djeca ne izvode kombinacije ritmičkih vježbi, već uistinu plešu! I to ih razlikuje od ostalih…« To mi je bio veliki kompliment, Jer, mi nismo tehnički dorasli djeci koja pohađaju baletne škole, ali kad stanemo na scenu – vidi se ta strast, koju profesionalni suci nagrađuju. Ima i drugih atraktivnih natjecanja diljem svijeta, ali su nama financijski nedostupna. Svako putovanje financiraju roditelji djece koja plešu – oni plaćaju put, smještaj, kotizaciju – i nikad se ne žale! Znam da su vremena teška i razumjela bih da netko i odustane, ali za sada mogu reći: Generacije se smjenjuju, ali žar ostaje!
Cabaret
Uspješne juniorke koje su ove godine osvojile Lignano – sljedeće će godine biti seniorke! Već se raduju koreografijama koje idu uz taj uzrast, ali na jednu – više nisu mogle čekati: – »Cabaret« u Martinoj koreografiji bio nam je svima želja. Zato smo je molile da ga pripremi s nama već ove godine. Uživale smo u svakom taktu i koraku, a sad jedva čekamo španjolske plesove! Iako Marta studira u Münchenu, stalno smo u kontaktu – bez Skypea nam je život nezamisliv – i stalno planiramo što ćemo i kada raditi! A Tereza Dubrović, nakon 20 godina s »Rotondom«, namjerava – manje raditi.
I dok Marta s tetom Terezom pravi planove za starije juniorke, Iva Tuhtan već osam godina radi s najmlađom grupom djece. I ona je članica plesnih sekcija tete Tereze od prvih dana kao i Marta Rak! Nije se, doduše, odlučila za plesnu karijeru, ali ju je rad s djecom u »Rotondu« motivirao da – nakon diplome na studiju kulturologije – upiše i Pedagoški fakultet, kako bi se mogla nastaviti baviti podučavanjem. – Najviše mi odgovara rad s djecom predškolskog i školskog uzrasta – onima od 5 do 12 godina. Vodim čak četiri grupe, dva puta tjedno i zaista uživam gledajući kako napreduju, kaže Iva Tuhtan, pred kojom je još godina dana studija na Pedagoškom fakultetu. Nada se poslu u struci, ali i nastavku rada u »Rotondu«. – Želim prenijeti djeci radost glazbe, pokreta i na taj način vratiti teti Terezi sve što nam je dala.
– Vodstvo starijih grupa prepustit ću u potpunosti mladim voditeljicama – one su sad već sasvim samostalne i ja mogu pomoći, ako me pitaju za savjet. Dakle, ne odlazim, ali ću nadgledati i uživati. Moja najveća sreća je što sve djevojke koje su preuzele grupe i dalje žele raditi u »Rotondu«. Voljela bih taj krug povremeno širiti profesionalnim pedagozima, da djeca upoznaju nove stilove. – Uvjerena sam da bi neke od djevojaka koje su stasale u »Rotondu« i te kako dobro došle i riječkom kazališnom baletnom ansamblu. Vrhunac mog pedagoškog rada bio bi da ih vidim na sceni, na kojoj sam doživjela najljepše profesionalne trenutke…
Leo Stipaničić
Kada sam započinjala rad s djecom, imali smo i takve planove. Tada je šef riječkog Baleta bio Leo Stipaničić. On je redovito dolazio na naše produkcije i omogućavao nam da nastupimo na sceni HNK Ivana pl. Zajca. Za tadašnje generacije »Rotonda« ta su sjećanja poput bajke. Upoznali su kazalište iza scene, vidjeli mjesta o kojima sam im pričala, mogli su zamisliti ljude o kojima im govorim – sve generacije djece u »Rotondu« znaju za Miljenka Štambuka, Normana Dixona, Dragu Boldina, ljude s kojima sam radila i zahvaljujući kojima sam to što jesam. Danas ih se, nažalost, ni mnogi baletni profesionalci ne sjećaju… A ja pak mislim da su oni ugradili sebe u riječku plesnu kulturu i da je najmanje što mogu učiniti – govoriti djeci o njima i njihovom radu, makar i na razini informacije. Svoje mjesto u riječkoj kulturi plesa ima Joža Komljenović, iz njegovih su plesnih sekcija krenuli na kazališne pozornice mnogi danas profesionalni plesači. Riječki Balet je sjajno vodio Petar Pustišek, vodeći brigu o kondiciji i napredovanju ansambla i birajući pametno repertoar… Sve to moraju znati djeca koja se danas u Rijeci žele baviti plesom kao umjetnošću.
Sa 16 godina Marta Rak je formirala svoju postavu plesačica unutar »Rotonda« i počela se baviti koreografijom. Pod budnim okom tete Tereze, koja ju je svesrdno poticala. – Budući da je »Rotondo« svake godine imao sve više polaznika, htjela sam pomoći teti Terezi. Pohađala sam paralelno seminare plesa, studirala kulturologiju, a nakon diplome – upisala Međunarodnu akademiju suvremenog plesa Iwanson u Münchenu. To mi je pomaknulo horizonte, jer obrazovanje nije samo fizičko, plesačko, već imamo i pedagoške predmete! Još godinu dana ću biti u Münchenu, a potom se nadam profesionalnom angažmanu. Škola koju pohađam je izvrsna, trenutačno radim s dvanaest učitelja suvremenog plesa koji dolaze iz različitih zemalja. Svi su ti utjecaji važni u formativnom periodu. Znam da je preda mnom još dug put, ali će »Rotondo« uvijek za mene biti referentna točka. Značajan mi je taj »pogled unaprijed« koji dobijem svaki put kada se vratim iz Münchena i susretnem se s djevojkama i tetom Terezom – svi jedva čekaju moje prijedloge, ideje, nove koreografije, što je motivacija da radim dalje. Vjerujem da ćemo dugo surađivati i da ću se »Rotondu« vraćati dok god bude djece koja će htjeti učiti ples…
Nastupi na kazališnoj sceni postali su temelj naših snova, povjerovali smo da se i nama može dogoditi balet kao profesija, kaže Marta Rak. – Potencijala za to u Rijeci ima, samo mu treba dati šansu, otvoriti audicije. Iz naših redova su krenuli na sustavnu plesnu obuku dvoje danas vrlo uspješnih mladih plesača – Tea Rušin i Toni Flego. Oboje su počeli kod tete Tereze, koja ih je – uočivši njihov talent – uputila u Osnovnu školu za klasični balet i suvremeni ples, ali su ostali paralelno plesati u sekcijama »Rotonda« i redovito nam se vraćaju na završnim produkcijama, kako bi pokazali koliko su napredovali – Tea pohađa Konservatorij za glasbo in balet u Ljubljani, a Toni Educandato statale Colleggio Uccellis, Liceo coreutico u Udinama. Toni je prvi učenik te škole koji paralelno polazi odsjeke klasičnog baleta i suvremenog plesa, a ima poziv i da pređe u druge škole. Tea Rušin je pak jako eksponirana učenica konzervatorija – klasične gimanzije i klasičnog baleta: dva je puta predstavljala svoju školu na međunarodnim natjecanjima u Mariboru, lani u Beču, a ove je godine na Dan državnosti, nastupila pred slovenskim državnim vrhom! Škola ju je poslala i na natjecanje Mia Čorak Slavenska u Zagreb, a također predložila ovog ljeta za dvotjedni boravak na radionici u Budimpešti!
