»Definitivno sam shvatio u čemu je tajna. Bez obzira na okolnosti, na iskustvo ili neiskustvo djevojaka, naši su ciljevi postavljeni visoko, naši su standardi postavljeni visoko. Mi smo Rijeka! Mi osvajamo trofeje!« ustvrdio je Igor Lovrinov dan nakon što su njegove odbojkašice prošle sezone osvojile šesti uzastopni naslov prvaka Hrvatske. Sada je i sedma titula tu, što samo govori da je Igor Lovrinov bio u pravu i da bi danas mogao ponoviti iste riječi. Uzimajući u obzir uvjete i okolnosti u kojima su Riječanke posljednje dvije godine kročile odbojkaškim parketima danas bi imale još veći značaj i još veću težinu. 

  Besparica, ozljede, bolesti, štrajkovi pa opet besparica, ozljede… Iz začaranog kruga u riječkom klubu mogu izaći samo čudom. Pa opet, unatoč svim nedaćama i problemima zasigurno niti jedna riječka odbojkašica ne bi mogla svoj život zamisliti bez odbojke. Odbojka je dio njih, dio tog kompliciranog odnosa u kojem se ljubav i mržnja naizmjenično isprepliću. One u Rijeci nisu igrale zbog novca, one su ove sezone živjele za odbojku, za treninge, zajedničke izlaske, za prospavane noći u autobusima i kombijima koji se na pola puta do odredišta pokvare, živjele su za trenera kojega u isto vrijeme mrze i cijene. Živjele su za odbojku, a ne od odbojke, živjele su za način na koji su se osjećale nakon svake pobjede… Nisu igrale za novac, naročito ne za novac. Igrale su za ovaj jučerašnji trenutak kada tisuću gledatelja ustane na noge i ovacijama isprati posljednji poen na utakmici. Igrale su za sebe! I za Rijeku! I bez obzira što donese sutra, zaslužile su uživati u svakom trenutku svoga velikog uspjeha. Zaslužile su svaki pljesak, pohvalu, naklon do poda. Kapa dolje kraljicama riječkoga sporta! I ne samo njima. 

  I Liviju Tončiniću, prvom čovjeku Riječanki koji se u svojih 25 godina na čelu kluba nikada nije mirio prosječnošću, koji je u posljednje tri godine tisuću puta poželio otići i uvijek je ostao iz inata onima koji su ljubomorno gledali na sve uspjehe Riječanki. I Igoru Lovrinovu, koji je trenersko ime izgradio na klupi Rijeke, nesumnjivo velikom stručnjaku koji ponekad ne uspjeva zauzdati svoj karakter, ali iz tog kompliciranog odnosa svih ovih godina uspijeva iz odbojkašica izvući maksimum onda kada je to najpotrebnije. Kapa dolje, zbog Tončinića i Lovrinova Rijeka svih ovih godina nije ni bljesak, ni iznimka. Rijeka je pravilo! 

  Što donosi sutra? To više ne ovisi o Igoru Lovrinovu i njegovim djevojkama, možda više ne ovisi niti o Liviju Tončiniću. Previše čimbenika utječe na rezultat. No, u Rijeci više ne vlada stihija, u mlađim uzrastima postoji sasvim pristojno jamstvo da će se na Kvarneru i dalje igrati kvalitetna odbojka. Rijeka će biti tu. Rijeka snova. Za neke nove Bernarde, Katarine, Ivane, Ane, Tamare, Paole, Ive, Tee…