U svom drugom otvaranju za javnost, bunker će ponovno biti namijenjen kulturnim sadržajima, prema koncesijskom ugovoru na dvadeset godina, što su ga s Lučkom upravom potpisale tvrtke Forum ugostiteljstvo u vlasništvu Gina Pastorčića i Damira Funčića, te Riva Marina Mirka Pavičića
Nakon gotovo dva desetljeća odsječenosti od grada i njegovih stanovnika, bunker pokraj upravne zgrade Luke Rijeka i Lučke uprave, u idućih bi sedam mjeseci trebao dobiti novi unutarnji izgled i Riječanima ponovno otvoriti svoja vrata. Ponovno jer ova je, izvorno vojna građevina, izgrađena potkraj Drugog svjetskog rata, kraće vrijeme na početku devedesetih, za vrijeme Domovinskog rata imala posve drugačiju namjenu od vojne – u njoj je djelovao teatar.
U svom drugom otvaranju za javnost, bunker će ponovno biti namijenjen kulturnim sadržajima, prema koncesijskom ugovoru na dvadeset godina, što su ga s Lučkom upravom potpisale tvrtke Forum ugostiteljstvo u vlasništvu Gina Pastorčića i Damira Funčića, te Riva Marina Mirka Pavičića. O detaljima budućeg uređenja unutrašnjosti građevine zakupci za sad ne žele opširnije govoriti, budući da se ono tek treba definirati projektom uređenja koje nakon toga mora potvrditi i Lučka uprava. Jednako tako, iako je odredbama koncesijskog ugovora definirano da će se u bunkeru, uz ugostiteljsku, obavljati i kulturna djelatnost, još nije posve definirano ni kakve će se sve kulturne manifestacije u njemu odigravati.
Predebeli zidovi
Osim u unutrašnjosti, kulturna događanja odvijala su se i na vanjskoj strani bunkera. Riječ je o muralu »Vjesnica mira« koji i danas krasi njegove zidove, a prikazuje prizor ovjekovječen kamerom legendarnog fotoreportera Novog lista Petra Čuče Grabovca, prilikom ukrcaja skulpture Antuna Augustinčića Vjesnica mira na brod koji ju je prevezao do New Yorka, gdje je smještena pred sjedište Ujedinjenih naroda. Mural je, uz dozvolu Lučke uprave, naslikao Edi Gustin, prema ideji i u organizaciji Vedrane Spadoni Štefanić iz Udruge Riječka enciklopedija Fluminensia, čiji su članovi financirali njegovu izradu. Mural je predstavljen na praškoj izložbi graffiti & street arta BEYOND THE WALL u organizaciji studenata poslijediplomskog studija Cimer de l’Université Paris-Sorbonne.
Sve će ovisiti o mogućnostima unutar relativno malog prostora u odnosu na vanjske dimenzije duguljaste građevine, zbog izuzetno debelih armiranobetonskih zidova koji zauzimaju velik dio ukupnog volumena bunkera. Na koncu, ipak je riječ o bunkeru, a ne nekoj civilnoj građevini, iako je od svoje izgradnje do današnjih dana zapravo najmanje korišten u vojne svrhe.
Zanimljivo, o povijesti bunkera kojeg većina uzima zdravo za gotovo, a skoro da i nema Riječanina koji ne zna gdje se nalazi i kako izgleda, vrlo se malo zna. Dostupni podaci o njegovoj izgradnji i prvobitnom korištenju iznimno su oskudni, pa je tako u monografiji »Luka Rijeka«, kao i u najpoznatijem vodiču kroz Rijeku i njenu povijest – knjizi »Kako čitati grad« autorice Radmile Matječić, zabilježena tek po jedna jedina rečenica u kojoj stoji kako je bunker izgrađen potkraj Drugog svjetskog rata, »za potrebe protuavionskih i logističkih snaga okupatora«. Bunker je izgradila njemačka vojska, a s oslobođenjem Rijeke 1945. nestala je i dokumentacija o bunkeru i njegovoj gradnji, pa tako ni Lučka uprava koja ga je dala u koncesiju ne raspolaže gotovo pa ni osnovnim podacima o građevini.
Radilo se ručno
Nešto više informacija moguće je dobiti jedino od ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili vezani uz Luku i bunker, pa po sjećanju mogu iznijeti detalje o životu ove građevine. Jedan od takvih je i Ivan Miloš, dugogodišnji djelatnik Luke Rijeka koji se sjeća početaka, ali i kraja korištenja bunkera u komercijalne svrhe, kao lučkog skladišta.
– Taj su bunker Nijemci izgradili kao skladište municije i zato je vrlo čvrst. Preživio je sva saveznička bombardiranja luke, a poslije rata, koliko mi je poznato i nije imao neku posebnu namjenu. To se promijenilo sredinom šezdestih godina kada smo u njemu počeli skladištiti boce plina za autogeno zavarivanje, koje su se uvozile preko riječke luke, za potrebe tada rastuće industrije, kaže Miloš, dodajući kako nikada nije bila riječ o velikim količinama tereta koji se skladištio u bunkeru.
Na naš upit o gradnji, povijesti, tehničkim specifikacijama i dosadašnjim namjenama korištenja bunkera iz ureda ravnatelja Lučke uprave Vlade Mezaka dobili smo vrlo kratak i nedvosmislen odgovor. Lučka uprava ne raspolaže navedenim informacijama, jedina je rečenica odgovora koja samo potvrđuje koliko se malo o bunkeru zna.
– Nije to ni prikladan prostor za neko komercijalno korištenje za skladištenje. Pa i uvoz tih plinskih boca bio je, u stvari, vezan za druge, isplative terete, a sam po sebi ne bi bio isplativ, posebno ne sa skladištenjem u bunkeru gdje su vrlo uski prolazi i mali prostor tako da se sve manipulacije teretom mogu izvoditi jedino ručno. Kada je, početkom osamdesetih prestao uvoz plina za autogeno zavarivanje, prestalo je i korištenje bunkera, tako da već negdje 1982. godine u njemu više nije bilo ničega i prostor od tada nije korišten za potrebe Luke. Bilo je govora da bi se mogao koristiti u neke zabavne svrhe, ugostiteljske ili slično, ali nikad nije bilo ozbiljnog ineteresa za tako nešto, zaključuje Miloš.
Glumci uselili usred rata
– Priča o bunkerskom kazalištu obišla je Europu 1992. godine, kada su o bunkeru izvještavali strani novinari. Pokazali smo tada, usred rata, da bunker može imati i druge namjene osim ratnih, kaže Silov, koji o ranoj povijesti bunkera također raspolaže vrlo šturim informacijama.
– Znam da su osamdesetih godina postojali neki planovi da se iznad bunkera nadogradi restoran i drugi sadržaji. Jednako tako, u planu je bilo i njegovo rušenje, no to bi, zbog specifične konstrukcije i vrlo debelih armiranobetonskih zidova, sigurno bio vrlo skup i složen zahvat pa se vjerovatno zbog toga od rušenja i odustalo. U svakom slučaju pozdravljam namjere Lučke uprave da u bunkeru ponovno zažive kulturni sadržaji jer brojni su primjeri korištenja kojekakvih bivših vojnih objekata u kulturne svrhe, pa ne vidim zašto se na isti način ne bi ponovno iskoristio i bunker, iako će njegovo uređenje zasigurno iziskivati znatna ulaganja kako bi se prilagodio današnjim standardima, kaže Silov.
Izložbe i muzika nesumnjivo su prikladniji i poželjniji sadržaj u središtu grada od vojnog, a valja se nadati kako nikada više i neće postojati potreba za vojnim korištenjem bunkera, te da će ga sadašnje i buduće generacije Riječana upamtiti kao mjesto kulture, zabave i života, a ne kao skladište smrti, za što je prvobitno sagrađen.
