Do dana današnjeg, iako imam sve papire u svoju korist, ne mogu naplatiti novac koji potražujem. Riječ je o 164.000 kuna. Cijelo to vrijeme, od 1994. godine, sam na birou za zapošljavanje i nikada mi nitko nije ponudio nikakav posao, očajna je Đurđa Gerić
Za razliku od velikih tvrtki koje su propadale sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća, propast malih poduzeća ostala je nezapažena. Tisuće stranica napisane su o agoniji Torpeda, Brodomaterijala i još nekih nekada slavnih riječkih gospodarskih motora. Pootvarani stečajevi trajali su godinama, imovina se sporo prodavala, ali u konačnici radnici su došli na red i dobili su neku kunu. Tragedija ljudi koji su radili u malim poduzećima nije bila previše zanimljiva javnosti, a upravo slučaj Đurđe Gerić svjedoči o vojsci nesretnika koji samo na njima znan način preživljavaju dok jednom mjesečno udaraju pečate na Zavodu za zapošljavanje, i tako desetljećima.
Stambena zadruga Adria otišla je u stečaj 2003. godine.
– Mislila sam tada da će ta tužna desetogodišnja kronologija užasa biti okončana. Prevarila sam se. Jer do dana današnjeg, iako imam sve papire u svoju korist, ne mogu naplatiti novac koji potražujem. Riječ je o 164.000 kuna. Cijelo to vrijeme, od 1994. godine, sam na birou za zapošljavanje i nikada mi nitko nije ponudio nikakav posao. Podsjetila bih da sam tada imala 40 godina. A tko će me uzeti sada i dati mi bilo kakav posao, očajna je Đurđa Gerić koja je u 17-godišnjoj pravosudnoj borbi dobila, zahvaljujući njezinoj upornosti i odlučnosti, sve bitke, ali nikako da dobije rat.
Od vrata do vrata
– Najprije sam imala odvjetnicu i podnijele smo jako puno podnesaka, požurnica i što ti ja znam čega sve ne. Nevjerojatno je kako nikoga nije briga u tim birokratskim sustavima i kako hladno odgovaraju, i to nakon što prođu mjeseci i godine, ponekad i na najbanalnije upite. Jednostavno u tim sustavima nema nikakve želje da se malom čovjeku izađe u susret. Kako nisam više imala novca, sama sam pisala u raznorazne institucije i skupila nekoliko stotina dokumenata od institucija od kojih sam tražila odgovor zbog čega se više ne okonča stečaj i zbog čega mi se ne isplate moja potraživanja koja je sud priznao, priča Đurđa Gerić dok vadi papire iz fascikla u kojima je još jedna tužna radnička priča sakrivena iza hladnih kodiranih urudžbenih brojeva. Dani, mjeseci i godine su prolazili, a život joj je donosio samo nove muke.
– Najgore mi je bilo kada mi je kći umrla od raka. Nisam imala ni za pristojan spomenik da joj podignem. Ponovo sam krenula obijati vrata da mi isplate novac, ali nikakav rezultat nisam postigla. Kada mi je rečeno da je sve pri kraju, dobila sam nadu da ću kćeri urediti grob, da ću barem malo dostojanstveno i mirno živjeti sa svojim izvanbračnim suprugom koji je također ostao bez posla. A onda je netko opet podnio tužbu, a meni je rečeno da se strpim. Na pitanje koliko se moram strpjeti, odgovoreno mi je da bi moglo proći i pet godina dok se sve ne okonča i dok se ne proda imovina tvrtke kako bi se isplatili vjerovnici. Nisam mogla vjerovati. Pet godina? Za pet godina bit će 23 godine od kada sam dobila otkaz. Zdravlje mi je narušeno, nemam od čega živjeti i još se moram strpjeti pet godina, užasnu ta je Đurđa Gerić.
U bespućima društvene tranzicije
Njezinu muku prouzročila je jedna od najgorih bolesti od stoljeća sedmog kada je riječ o hrvatskom društvu. Ta bolest zove se društvena tranzicija koja je započeta 1990-ih godina, a razornu patologiju dodatno je pojačao simptom otvaranja stečajnog postupka nad uništenom tvrtkom. Taj institut zamišljen je kako bi se zaštitili vjerovnici, najčešće država, a i radnici. Naime, kada kola u nekom poduzeću krenu nizbrdo i kada krene neizvršavanje financijskih obveza, otvara se stečajni postupak kako bi se od imovine poduzeća namirila potraživanja vjerovnika. U razvijenom svijetu taj mučni postupak funkcionira i nije neuobičajen. No, u tom svijetu funkcionira i sustav u kojemu je nezamislivo da radnici ne dobivaju plaće. U Hrvatskoj koja je zaglavila u bespućima društvene tranzicije sve je naopako, pa tako i provedba instituta stečaja.
Stečajni upravitelj Andrej Sablić pojašnjava da je tijekom stečajnog postupka pokrenuo parnicu protiv Grada Paga.
– Isti predmet se, prema mojim saznanjima, nalazi još uvijek na Županijskom sudu u Zadru, dok se drugi dio tužbe prema Gradu Pagu još uvijek nalazi na Visokom trgovačkom sudu, te ne mogu prejudicirati kako će se spor okončati. Na postupke koji se vode pred sudovima nitko ne može utjecati. I moj je interes, kao bivšeg stečajnog upravitelja, koji već četiri godine zastupa stečajnu masu, da se namire vjerovnici po okončanju sudskih postupaka, a sukladno Stečajnom zakonu, izjavio je Sablić.
Pojašnjenje zbog čega se godinama oteže s isplatama novca vjerovnicima Stambene zadruge Adria, među kojima je i Đurđa Gerić, zatražili smo od nekadašnjeg stečajnog upravitelja Andreja Sablića.
– Kod prijava tražbina, neovisno o kojem se stečaju radi, nikakvu prednost nemaju pravomoćne sudske presude u odnosu na tražbine vjerovnika koji nemaju sudske presude, odnosno nisu pokretali sudski postupak. Što se tiče iznosa koji gospođa Gerić potražuje, prijavljen je na prvom ispitnom ročištu i priznat u cijelosti, te ukupna tražbina iznosi 281.019 kuna. Ukupne tražbine koje su priznate u prvom i drugom isplatnom redu iznose oko 900.000 kuna. Stečaj je otvoren 3. studenoga 2003. godine, a zaključen 28. lipnja 2007. godine, navodi stečajni upravitelj Andrej Sablić. Inače, ukupno je prijavljeno sedam vjerovnika radnika te država.
Sablić pojašnjava da Stambena zadruga Adria nije imala imovinu iz koje bi se namirila niti kuna, kako za troškove stečajnog postupka, tako ni za obveze stečajne mase, odnosno za vjerovnike.
– Imala je samo parnicu koja se vodila na Trgovačkom sudu u Rijeci protiv trgovačkog društva Enmont d.o.o. Rijeka. Nakon što je prvostupanjska presuda donesena u korist Adrije, Enmont se žalio Visokom trgovačkom sudu i parnica je pravomoćno okončana u korist Adrije u ljeto 2010. godine. Po okončanju parnice podnesena je tužba na Općinskom sudu u Rijeci za iseljenje ljudi koji se nalaze u stanu koji je bio predmet spora i koji bi po okončanju tog postupka trebao biti procijenjen, unovčen i nakon podmirenja troškova postupka, te obveza mase raspodijeljen vjerovnicima. O tome koja će se cijena dobiti ovisi i postotak namirenja vjerovnika. Kada će to biti, to stvarno ne mogu reći, zaključio je Sablić
