Iako su za krčkim gradonačelnikom i predsjednikom PGS-a Darijom Vasilićem mnogi izbori, kako oni lokalni tako i parlamentarni, naš nam je sugovornik te ujedno kandidat na listi Restart koalicije u 8. izbornoj jedinici priznao da i ovog puta cjelokupni (pred)izborni proces osjeća i doživljava i ozbiljno i osobno, kao da mu je prvi.

Što se promijenilo i u kojem su smjeru išle promjene dosadašnjih programskih razmimoilaženja koja su u ranijim izbornim ciklusima priječila suradnju PGS-a sa SDP-om?

– Najbolji dokaz dosljednosti u traženju programskog konsenzusa regionalaca sa socijaldemokratima koji su na čelu Restarta ogleda se u dugotrajnosti naših pregovora. I dok se SDP s većinom partnera spomenute koalicije dogovorio brzo i jednostavno, s IDS-om, ali i PGS-om razgovori su, pokazalo se, bili znatno zahtjevniji i to upravo zbog našeg inzistiranja na nama iznimno važnim, zapravo ključnim temama. U našem koalicijskom ugovoru za 8. izbornu jedinicu slijedom tih dugih i temeljitih pregovora sad tako stoje vrlo jasne programske smjernice koje nas u potpunosti zadovoljavaju u smislu drugačijeg odnosa prema lokalnoj i regionalnoj samoupravi te stvaranju mogućnosti decentralizacije Hrvatske. Stoga bih rekao i da je, nakon Račanove Vlade upravo sad, u Restartu, stvoren prvi politički savez koji jamči da će se na planu decentralizacije nešto konkretno i dogoditi.

Previše političara

Što konkretno pod željenim i »ugovorenim« promjenama PGS-ovci podrazumijevaju?

– Ključ početka činjenja promjena jasno je »priznanje« svih okupljenih u tom koalicijskom savezu da je Hrvatska danas neracionalno organizirana zemlja. Racionalizacija kojoj težimo i koju vjerujemo da ćemo imati mogućnost provesti dotiče se i teritorijalnog ustroja, ali i načina djelovanja i ovlasti lokalnih i regionalnih stepenica vlasti. Samostalnost i opstojnost, prema našem mišljenju, tako bi trebale zadržati samo one lokalne jedinice koje mogu zadovoljiti svoje ekonomske potrebe. Neracionalnost današnjeg ustroja jasno se vidjela u okolnostima koronakrize koja je pokazala da dobar dio građana naše zemlje ne može u svojim lokalnim jedinicama zadovoljiti čak ni one najosnovnije potrebe nužne za egzistenciju svojih obitelji. U mnogim takvim općinama nema ni trgovina hranom, ni liječnika, niti ljekarni i upravo to je u javnost odaslalo jasnu poruku da je sazrijelo vrijeme da zemlju organiziramo na drugačiji način. Naravno, to ima za posljedicu i racionalizaciju javne potrošnje jer iz svega proizlazi da imamo i previše profesionalnih političara.

Svaka od 570 naših lokalnih i regionalnih jedinica tako ima svog profesionalnog (grado)načelnika ili župana, ali i njihove zamjenike te držimo da je svima i više no jasno da u brojnosti tih funkcija mora doći do snažne restrikcije. Ne smatram da općine nužno treba ukidati, već ukazujem da u Europi postoje jako dobri modeli – poput francuskog, njemačkog ili talijanskog, gdje se malim lokalnim zajednicama omogućava egzistencija, ali kroz rad predstavničkih tijela i donošenje odluka važnih za njihove stanovnike. Kompletna administracija ondje je uvijek »negdje drugdje«, najčešće u većim gradovima koji administriraju za sva ta široka područja koja se na taj način i više no kvalitetno »upravno pokrivaju«.

Mislim da i u nas možemo zadržati mogućnost da svaka općina odlučuje o svom razvoju, budućnosti i standardu svojih građana, odnosno na što će trošiti svoj novac, s time da se administrativni poslovi odvijaju na jednom mjestu, a ne u svakoj općini zasebno. Na Krku bismo tako mogli objediniti naplatu komunalne naknade, komunalnog doprinosa i čitav niz poslova potpuno identične prirode koje u svakoj od naših općina danas odrađuju drugi ljudi. Decentralizacija kojoj težimo mora se odnositi na decentralizaciju financijskih sredstava.

Po stajalištima PGS-a, lokalna uprava mora dobiti značajno veći dio kolača u podjeli s centralnom državom. To se odnosi na prihode od poreza na dohodak koji bi, po nama, trebao u potpunosti pripasti »lokalu«. Isto vrijedi i za dio prihoda od poreza na potrošnju, ponajprije PDV-a koji bi u jednom dijelu također trebao puniti lokalne proračune. Apsolutnim prioritetom treba biti i racionalizacija glomazne, kadrovski prekobrojne i neučinkovite državne, odnosno javne uprave, i to kroz smanjenje broja ministarstava, fondova, agencija i uprava.

Ostvarivi model

U kampanji ponavljate slogan »ako može Krk, može i Hrvatska«. Što bi to, slijedeći krčki primjer, mogao ostatak naše zemlje?

– Krčki »pozitivan primjer« može biti model po kojem će se organizirati nastojanja ispravljanja dobrog dijela onog u čemu naša zemlja ne funkcionira, ili barem ne funkcionira dobro. Pitanja ekonomskog slabljenja Hrvatske, vidljive socijalne podijeljenosti, demografske opustošenosti ili pak administrativne neučinkovitosti – sva redom na Krku imaju primjere dobrih i učinkovitih rješenja. Krk kao jedna od gospodarski, odnosno ekonomski najrazvijenijih sredina, otok koji je uspješno riješio sva svoja infrastrukturna pitanja, na kojem kontinuirano raste broj stanovnika i koji bilježi pozitivne natalitetne trendove, otok na kojem izostaje bilo koji oblik podjela i isključivosti uistinu ima pravo, ali i dužnost ostatku zemlje ponuditi svoja rješenja.

I grad, ali i otok Krk već su dugo sredine koje i desni i lijevi složno vuku naprijed te se toplo i iskreno nadam da će makar i dašak duha koji na ovom otoku vlada prostrujiti i našim parlamentom, odnosno politikom koja se vodi na nacionalnoj razini, a koja se u tom smislu nije uvijek mogla pohvaliti političkim, ekonomskim, ali i civilizacijskim dostignućima ljudi koji na mom otoku složno žive. A da je Krk i u ekonomskom smislu jedan od predvodnika Hrvatske, znano je iz svih analiza i ljestvica, kako onih u smislu indeksa razvijenosti tako i visine GDP-a po glavi stanovnika. Sve to govori da valjda nešto ipak znamo, ali i da to što znamo uspijevamo pretočiti u djelo. To da »ako može Krk, može i Hrvatska« uistinu ne držim floskulom ni ispraznom predizbornom frazom, već dostižnim i ostvarivim modelom.