Da mi nema brata i sestre ne znam kako bi uopće preživljavali. Bojim se da će mi nakon trideset godina rada u pogonu prekipjeti pa ću napraviti nešto što ne bih trebao, ogorčen je Tenžera
RIJEKA Oba sina i ja šest mjeseci nismo dobili plaću u Dini, a supruga je nezaposlena. Život nam se sveo na ovrhe i posuđivanje od rodbine i prijatelja, priča Branko Šikić, zapovjednik vatrogasaca u omišaljskoj petrokemiji, jednu od preko tri stotine gotovo identičnih priča o životarenju radnika Dine i njihovih obitelji. U iščekivanju da Vlada provede vlastitu odluku iz ožujka ove godine o ulasku HEP-a i HŽ carga, zajedno s ostalim vjerovnicima, u vlasničku strukturu matičnog društva Dioki i isplati zaostalih plaća, radnici Dine i njihove obitelji došli su, kažu, do zida. Bez plaća dalje ne mogu, dugovi su se nagomilali, račune već odavno ne plaćaju, a sve teže uspijevaju osigurati novac za barem osnovne životne potrepštine.
– Sinovi tu i tamo uspiju nešto zaraditi, na crno. Nije me sram to priznati jer su na to prisiljeni, da ostanemo živi. Da to ne rade svi bismo skupa bili gladni, kaže Šikić, dugogodišnji zaposlenik Dine.
Pat pozicija
Trzavice između Diokijevih sindikalista na relaciji Žitnjak – Dina posljedica su podmetanja pojedinaca, tvrdi Predrag Mihaljević, dodajući kako kolege na Žitnjaku imaju punu potporu Dininih radnika u svojim zahtjevima.
– Stvorila se kriva slika o odnosima sindikata. U dobrim smo odnosima iako imamo različito viđenje rješavanje situacije u korist radnika. Zalažemo se za selektivni pristup i smatramo da bi Dina, koja može zdravo poslovati osigurala i rješavanje zbrinjavanja radnika prema kolektivnom ugovoru u Zagrebu, kazao je Mihaljević.
Među rijetkim radnicima koje smo zatekli u pogonu, jer većina je zbog odavno ugašenih postrojenja kod kuće na čekanju, raspoloženje je sumorno. Ljudima koji su čitav život radom uspijevali svojim obiteljima osiguravati koliko-toliko pristojnu egzistenciju, teško je govoriti o bijedi u kojoj danas žive, gotovo da ih je sram, iako se nemaju čega sramiti jer su za propast tvrtke najmanje krivi. No pat pozicija u kojoj se vlasnik Robert Ježić odrekao vlasništva u korist vjerovnika, a vjerovnici nikako da preuzmu vlasništvo i pokrenu proizvodnju, iako je Vlada takvu odluku odavno donijela, upravo je njih dovela u najteži položaj gdje mnogima, poput Marka Komesarovića, doslovce prijeti gubitak krova nad glavom.
– Ja sam, kao i mnogi kolege, 2004. otkupio stan u nekadašnjem Ininom naselju za radnike Dine, po tada povoljnim uvjetima. Kredit smo mogli dobiti isključivo kod Hypo banke, koja je na više načina upletena u cijelu ovu našu agoniju, a rata je bila 1.800 kuna. Sada je narasla na 2.700 kuna. Do sad smo nekako plaćali, od plaće supruge koja je učiteljica, ali ne znam kako ćemo dalje, ako se uskoro nešto ne promijeni. Kući štedimo na svemu. Jedno dijete je na fakultetu, drugo ove jeseni kreće na fakultet. Čega da se još odreknemo, obrazovanja i budućnosti vlastite djece, pita se Komesarović.
Obrazovanja i budućnosti morao se odreći sin Davora Tenžere, specijalista za terminale u pogonima Dine.
Telefon kao luksuz
– Sve nam je već mjesecima isključeno, kaže Željko Buliš, kojemu je već šest mjeseci blokiran i tekući račun zbog ovrhe.
– Srećom ne dobivam plaću pa mi nemaju što uzeti. Kako preživljavamo? Pa dovoljno je da vam kažem da supruga, sin srednjoškolac, kći koja ide u osnovnu školu i ja trebamo preživjeti od supruginih tisuću kuna mjesečno, koliko zaradi za rad na pola radnog vremena. A samo rata za kredit za stan u naselju nam je 1.800 kuna, pa izračunajte.
Račune ne plaćamo, prijetnje ovrhama su nam svakodnevna pojava. Djeca razumiju u kakvoj smo situaciji i zaista ne pretjeruju sa zahtjevima, ali ipak traže svoje a mi im ne možemo priuštiti gotovo ništa. Strašno je biti roditelj kada te dijete pita za marendu, a ne možeš mu dati ni deset kuna. Sin me pita – Tata imaš para, ja mu kažem da nemam, i ode u školu, gdje je gladan sve do večeri dok ne dođe kući i nešto pojede, priča očajni otac.
Skupljaju boce
Da bi popunili opustošene kućne budžete, dobar dio njegovih kolega snalazi se obavljanjem kojekakvih povremenih poslova na crno, od rada na »baušteli«, do održavanja vikendica pred ljetnu sezonu, ali to nikako nije rješenje.
– Skupljamo plastične boce, zidamo, kopamo. Sramota je da jedan inženjer elektrotehnike, da bi prehranio obitelj, mora kopati kanal pred vikendicom skorojevića, kupljenu vrlo sumnjivim novcem, ali to valjda slika našeg društva, zajednički komentiraju radnici. Sve bi, tvrde, bilo drugačije da Vlada napokon provede svoju odluku o ulasku državnih tvrtki-vjerovnika zajedno s bankama u vlasničku strukturu, te da se pokrene proizvodnja u njihovim pogonima.
– Ugovori za proizvodnju VCM-a za Italiju već su spremni i čekaju potpisivanje. S polietilenom stvar je još apsurdnija jer samo treba pokrenuti postrojenje i proizvoditi. Tržište je osigurano jer je potražnja za polietilenom kakav mi proizvodimo velika i može se plasirati bez problema. Umjesto da radimo, postrojenja u koja je uloženo stotine milijuna u zadnjih nekoliko godina već mjesecima stoje, tko može odlazi u druga poduzeća, a troškovi se nepotrebno gomilaju. Neka nam daju da radimo i zaradimo svoje plaće, to je sve što tražimo, zaključuju radnici Dine.
Pismo Vladi
– Takvo ponašanje Vlade koja se čak nije udostojila ni odgovoriti na naše pismo teško je objasniti bilo čime osim da taktikom iscrpljivanja pokušavaju radnike navesti na to da sami pokrenu stečaj, čime bi oni elegantno sa sebe skinuli odgovornost. Prije im je alibi za nepoduzimanje nikakvih koraka bio Ježić koji se nije htio odreći vlasništva, ali koji je sada razlog za otezanje, nakon što se odrekao većinskog udjela. Bojim se da je problem samo u tome što se Hypo banka i država i njezine tvrtke ne mogu dogovoriti oko podjele plijena, odnosno zemljišta za gradnju LNG terminala, a da proizvodnja nikog ne zanima. Žalosno je da su banke jače od države koja samo najavljuje, a ništa ne poduzima, kaže Mihaljević.
Iako su u Vladi i Ministarstvu gospodarstva odšutjeli pismo Sindikata radnika Dine, izgleda da ih je najava konferencije za novinare Stožera za obranu Diokija, zakazane za ponedjeljak, probudila pa su predstavnici Stožera ipak pozvani na sastanak u Ministarstvu gospodarstva.
