Nasilje je nedopustivo i na njegovu najmanju pojavu treba reagirati, a kako navodi voditeljica regionalnog tima za psihološke krizne intervencije, Nada Kegalj, bit je i u difuziji odgovornosti te efektu promatrača.

Novi detalji vršnjačkog nasilja u Opatiji. Javili su nam se roditelji djevojke koja je, tvrdi žrtva, inicirala napad

Naime, pretučena djevojka u večernjem je izlasku bila s prijateljicama koje su prisustvovale incidentu, ali nisu reagirale pozivom u pomoć, već su samo verbalno pokušale smiriti situaciju. I nažalost to nije prvi put. Situacije da incidenti i neželjeni događaji imaju promatrače koji ne reagiraju postala je gotovo pravilo. Javna je tajna, potvrđuju to i škole, da tinejdžeri dogovaraju tučnjave, čine to i djevojke, sve se dogovara putem društvenih mreža, a epilog su promatrači koji ne reagiraju, već sve snimaju i dijele snimke putem društvenih mreža.

– Difuzija odgovornosti je pojava koja opisuje i pretpostavlja da što je više promatrača u nekoj kriznoj situaciji, to je manja vjerojatnost da će netko pomoći. Odgovornost za pomaganje se dijeli između njih zbog čega nitko ne odluči pomoći. To je suprotno uvriježenom mišljenju da što je više promatrača u kriznoj situaciji, to je veća vjerojatnost da će netko pomoći. Misli koje najčešće prolaze kroz glave sudionika promatrača su »Nisam znao što napraviti«, »Mislila sam da je šala«, »Nisam točno znao što se događa«, »Mislio sam da će netko drugi pozvati pomoć«, »Prijaviti ili ne?«. Mnogi među njima sigurno su bili uznemireni, ali nisu prijavili, niti pozvali odraslu osobu, objašnjava Kegalj.

Upravo se to dogodilo u slučaju pretučene gimnazijalke. Njezine prijateljice nisu nasilje prijavile, prijavili su ga roditelji.

– Pojedinci koji ne interveniraju nisu takvi zbog svoje osobnosti. Ali ako razumijemo da zbog socijalne situacije možemo oklijevati u pružanju pomoći, to nam može pomoći da to savladamo. Istraživanja su to i potvrdila, odnosno kod ljudi koji su upoznati s difuzijom odgovornosti postoji povećana sklonost pružanju pomoći u kriznim situacijama. Postoje ljudi koji će u kriznim situacijama bez obzira na dvosmislenost situacije ili straha da ne ispadnu smiješni, pružiti pomoć. Dakle, oni će intervenirati neovisno o tome koliko je ljudi prisutno, je li ugrožen njihov život ili ne i jesu li već imali slična iskustva, ističe Kegalj.

Osjećaj neugode

Na pitanje zašto su ljudi manje skloni pomoći kada su prisutni drugi, kaže da je ponekad krizna situacija nejasna ili dvosmislena za prisutne osobe.

– Možda, u početku ni ne razumiju što se događa pred njihovim očima, stoga ne prepoznaju potrebu za hitnom intervencijom. Tada se pojedinac oslanja na procjenu okoline, ali ako reakcija okoline izostane i nitko ne priskoči u pomoć, tada će i pojedinac zbog procesa socijalne usporedbe doći do zaključka da je pogrešno procijenio situaciju i neće pružiti pomoć. Mogu procijeniti da netko drugi bolje zna što se događa ili bolje vidi situaciju. Ukoliko pojedinac procijeni da će se javiti neodobravanje i kritika okoline, strah da ne ispadnu smiješni ili da se dovedu u neugodnu situaciju, koče moguću intervenciju. Međutim, kod procesa difuzije odgovornosti radi se i o podjeli potencijalne krivnje zbog nepružanja pomoći, koja se u kriznim situacijama dijeli na sve prisutne. U našoj kulturi, pružanje pomoći smatra se pozitivnim činom, a nepružanje pomoći ima i neko sramotno obilježje. Stoga, ako je u nekoj situaciji prisutna samo jedna osoba, tada su negativne posljedice nepružanja pomoći, kao što je osjećaj krivnje, mnogo veće nego kad bi uz osobu bili i drugi ljudi s kojima bi se taj teret mogao podijeliti, zaključuje Kegalj.

Kako je Finska riješila problem

Pozivajući se na finski recept za sprječavanje nasilja, Kegalj kaže da se poput drugih država, s nasiljem suočavala i Finska, u kojoj je godinama vladalo uvjerenje da se stvar može riješiti različitim zakonskim izmjenama, akcijskim planovima za prevenciju nasilja ili nultom tolerancijom, odnosno obavezom školskog osoblja da odmah intervenira kada uoči da se pojavilo. No prije 17 godina odlučili su krenuti drugačijim putem i njihovo ministarstvo obrazovanja financiralo je program borbe protiv vršnjačkog nasilja.

– Program se zove KiVa. Učenici dobivaju poduku kroz lekcije o tome kako poboljšati suživot i znanje o različitim vrstama uznemiravanja, s lekcijama o poštovanju i suosjećanju kroz materijale za podršku, audiovizualne sadržaje, videoigre, ali i praktičnom nastavom u kojoj ih se stavlja u različite uloge. Program se bazira na tome da se reagira na najmanji oblik nasilja kroz promatrače. Djeca koja nisu uključena kao žrtve ni kao počinitelji, nego kao promatrači, mogu sprječavati nasilje. Pretpostavka je, ako ne reagiraš, tada si sudionik, objašnjava Kegalj.

Ključni aspekt programa je fokusiranje na svjedoke i gledatelje, a ne isključivo na žrtve i počinitelje. U grupi su djeca koja ne uznemiravaju, koja samo promatraju, koja su svjedoci i koja se često smiju. Cilj je natjerati skupinu da shvati da nasilje nije zabavno, da ga ne smijemo tolerirati, ne smijemo ga samo promatrati i da ne smijemo usvojiti stav pasivnosti i neznanja. Grupa je svjesna da sudjelovanjem može zaustaviti uznemiravanje. Promjena kod nasilnika se događa kroz utjecaj svjedoka.

Metoda KiVa smanjuje nasilje i viktimizaciju te povećava motivaciju, akademsko postignuće, percepciju pozitivne grupne klime, kao i smanjenje anksioznosti i depresije, a KiVa je predmet u školi, kaže psihologinja.