Jedva čekamo! Veselimo se novim prijateljima i zadacima koje ćemo dobiti! Mi smo spremni! – kažu Rafael Kodan, Frano Poropat, Katia Tomašev i Nika Pfeifer. Oni su dio ovogodišnje generacije prvašića, a prema procjenama Ministarstva znanosti i obrazovanja diljem Hrvatske sutra će prvi put u školske klupe sjesti 38 tisuće novopečenih školaraca.

Rafael, Frano, Katia i Nika dugogodišnji su prijatelji, neki od njih i od rođenja, kažu znaju se još iz doba pelena. Zajedno su dijelili vrtićke dane, a sada kreću u novu avanturu i sutra ih čeka prvi korak ulaska u školski sustav.

Iako će taj ulazak ove godine zbog epidemiološke situacije i strogih uvjeta u školama izgledati bitno drugačije nego svih prijašnjih godina nema tog virusa i te epidemije koja može umanjiti radost ove razigrane četvorke. Što se u školi radi, kako se u njoj ponaša, kada zaslužuješ peticu, a kada onu nesretnu jedinicu znaju oni već jako dobro.

Novi prijatelji

Štoviše, otkriva Rafael, poznata su njemu već odavno sva slova, ali i svi brojevi koje smatra svojim najvećim saveznikom. On i Frano novi su učenici OŠ Milana Brozovića Kastav.

– Fora mi je što ću ići u školu i imati puno novih prijatelja i puno zadataka. Znam da u školi treba obavljati zadatke. Znam pisati i čitati. mama me odavno naučila. Prvo sam naučio pisati svoje ime pa onda i druga imena i tako sam naučio pisati. Kada idem spavati znam dugo zbrajati i oduzimati. Zapravo, to mi je najdraže. Matematika mi je top, otkriva Rafael.

Ne zna, kaže, tko će mu biti učiteljica, ali sigurno će biti dobra i davati dobre ocjene.

– Rekao bih da ću biti dobar učenik, jer uvijek učim. Znam da je 5,0 najbolja ocjena i da to znači da sve znaš, objašnjava dalje Rafael.

S mamom je, dodaje, bio u kupovini svih potrebnih stvari za školu. Najvažnija je, dakako, školska torba, a nju mu je kupila nona.

– Volim nogomet, volim Modrića i Messija pa je i torba na nogomet. Kupio sam i pernicu, bilježnice, knjige, priča Rafael. Do sada je i sam trenirao nogomet, ali sada se premišlja pa bi se možda ipak mogao okušati u gimnastici.

Veliko šiljilo

Baš kao i Rafael, i Frano otkriva da su mu brojevi draži od slova, iako i njima dobro vlada. Za razliku od Rafaela koji nikoga u svom novom razredu ne pozna, Frano kaže da već zna neke dečke koji će idućih osam godina s njim dijeliti razred.

– Ja ću biti 1.d, a Rafael 1.c. Nećemo ići u isti razred, ali ćemo se sigurno družiti pod odmorom i nakon škole. Sve sam za školu pripremio, kupio sam knjige, imam torbu i pribor i jedva čekam da počne, priča Frano.

Iako ima starijeg brata kaže da ga nije previše ispitivao o školi, ali sam je gledajući što brat radi zaključio da to i nije neki problem. Neće biti problem, slažu se Frano i Rafael, sjediti na miru u klupi iako Rafaela brine kako naoštriti sve olovke ako se ne smiješ ustati.

– Mislim da ću morati potražiti neko veliko šiljilo s kutijom da se ne ustajem stalno, zaključuje novi kastavski prvašić.

Brojke i slova

Njihove prijateljice Nika i Katia neće s njima dijeliti školsku zgradu, jer Nika je nova učenica OŠ Kantrida, a Katia OŠ Eugen Kumičić. Bez obzira što će svaka u drugu školu ove vrckave prijateljice dijele jednaku sreću i entuzijazam zbog prvog školskog zvona. Iako Katia otkriva da će joj vrtić ipak malo nedostajati.

– Kada sam išla u vrtić željela sam ići u školu, a sada kad krećem u školu rado bih se vratila u vrtić. Malo mi je žao, navodi Katia.

Ipak, kaže da ima prijatelja u budućem razredu i jako se veseli kako njima tako i budućima koje će tek upoznati. Slova je, otkriva, naučila pisati već s tri godine, zna sve brojeve, a i čitanje joj ide.

– Znam da ću u školi imati hrvatski, engleski, matematiku, prirodu i likovni, a najviše će mi se sigurno sviđati hrvatski. Ono što mi je žao je što prvog dana nećemo imati priredbu, ali svejedno se jako veselim i jedva čekam. Znam da u školi dobiješ pet kada napraviš sve dobro, a sve drugo za školu je spremno. Kupila sam torbu, pernicu, bilježnice i sve što je trebalo, priča prvašica OŠ Kantrida.

Katia i Nika velike su prijateljice, zajedno pohađaju Plesni centar Beat još od treće godine, a činjenica da od sutra postaju školarke, kažu, neće ih omesti da se i dalje bave plesom. Znaju da sada stižu nove obaveze, ali uvjerene su da će imati vremena za sve.

– Mislim da neće biti problema oko toga hoću li sve stići. Zadaću ću raditi sama, a ako zapnem zvat ću mamu, iznosi Katia svoj plan.

Nestrpljivi prvašići

Sličan plan ima i Nika, a rado bi, kaže, da može istovremeno išla i u vrtić i u školu, ali ipak školi se veseli i uvjerena je da će joj tamo biti jako zabavno. Ona je nova učenica OŠ Eugen Kumičić u kojoj će, sigurna je, upoznati nove prijatelje.

– Katia i ja se znamo od kada smo bile male bebe. Nećemo u istu školu, ali ćemo se sigurno družiti, a i vidimo se na plesu. Jedva čekam školu i mislim da će mi se najviše sviđati crtanje, jer jako volim crtati. Znam da ćemo učiti slova i brojeve, a znam i sama put do škole.

U početku će me voditi mama, tata ili dida, a onda ću ići sama, ponosno priča Nika.

Jako je zadovoljna odabirom školske torbe, a odluka je pala na Top model, a zadovoljna je i svim drugim školskim potrepštinama za koje kaže da ih je davno počela nabavljati kako bi baš sve za sutrašnji dan bilo spremno.

Što se četvero nestrpljivih prvašića tiče sve i je spremno za njihovu najveću avanturu dosad, jer pitanja tko će i kako što organizirati, koje mjere gdje treba uvesti njih ne opterećuju. Ne mare oni previše ni za pitanja koja su zbog epidemije pala u drugi plan kao što je težina školske torbe ili uspješnost reforme, jer ništa ne može umanjiti zadovoljstvo proizašlo iz činjenice da sutra postaju veliki dječaci i djevojčice sa školskom torbom na leđima i da hrabro kreću u ovladavanje novim znanjima.

Epidemiološka pravila »ukrala« dio svakodnevnog školskog života

Katia, Nika, Rafael i Frano nisu jedini koji s nestrpljenjem isčekuju sutrašnji dan, jer bez obzira je li im to prvo dijete u obitelji koje kreće u školu ili več imaju iskustva s ulaskom u obrazovni sustav ni njihovi roditelji nisu ravnodušni prema činjenici da od sutra u obitelji imaju prvašića.

Ove godine uz sve one dvojbe s kojima se inače roditelji suočavaju prilikom polaska djeteta u školu roditelji svih školaraca suočeni su i nizom drugih pitanja, jer nema te škole koja je ista kao prije.

Stroga epidemiološka pravila »ukrala« su dio svakodnevnog školskog života. Više je toga što se ne smije nego onoga što se smije, a upravo to, kaže Rafaelova mama Irena ulijeva dozu straha.

– Ne mogu reći da nema straha, jer brinem se kako će sve to funkcionirati. Školu ne pamtim kao takvu i to mi je baš strašno. Škola će sada biti sve što škola ne bi trebala biti, kao i što nam je život kakav ne bi trebao biti. Željela bih da su djeca bezbrižna i sretna, kaže Rafaelova mama.

I Nikina mama Marina kaže iako je uzbuđena što Nika kreće u školu s obzirom na cijelu situaciju to je uzbuđenje splasnulo.

– Ne mogu reći da me strah. Smatram da se život treba nastaviti i drago mi je što škola kreće. Međutim, puno je tu nelogičnosti. Prvi dan prvašići smiju doći u pratnji samo jednog roditelja i mi nosimo maske, a njih 17 u razredu ne nosi, navodi Nikina mama.

Franov tata Roland kaže pak kako iskustva s prvašićem u kući već ima, ali iako Frano nije prvo dijete koje kreće u školu, jer ima brata koji će sad u peti razred, ipak uzbuđenja u kući ima.

– Nije toliko veliko uzbuđenje kao prvi put, ali ipak ga ima. Jako smo zadovoljni što će Frano imati istu učiteljicu koju je imao njegov brat. To nam puno olakšava. Što se tiče cijele situacije mišljenja sam da je bolje da su u školi nego da je nastava online kao na proljeće. Međutim, malo nekog straha ipak ima, zaključuje Franov tata.