Snimio Damir Škomrlj
Za mene osobno ova sezona je teški promašaj, teško razočaranje. Nismo izborile drugo mjesto olako prodajući bodove protiv ekipa daleko ispod naše razine. U ovom finalu smo izgubile više svojom krivicom nego kvalitetnom igrom suparnica – kaže trenerica Adrijana Prosenjak
RIJEKA Raspoloženje u taboru rukometašica »Zameta« nakon izgubljenog finala Kupa s »Podravkom Vegetom« bilo je u skladu s vremenskim prilikama dok se autobus Zamećanki vraćao za Rijeku, sivo, oblačno, kišno. Tako se samo mogla osjećati ekipa koja je imala priliku osvojiti prvi trofej u klupskoj povijesti, ali joj je nedostajalo mnogih bitnih sitnica kako bi nadmašila vladarice hrvatskog ženskog rukometa.
Obrana Riječanki je veći dio susreta, pogotovo u nastavku, odigrala vrlo dobro, ali što to vrijedi kada je u napadu minimalno kapitalizirala taj maksimalni učinak, koji ju je do ulaska u završnicu držao u utrci za trofej. Kada su suparnice konačno vidjele kako im Zamećanke »prijete praznom puškom«, ohrabrile su se te su koristeći obrane Ivane Kapitanović pobijedile sa čak osam golova razlike. U riječkom taboru imaju itekako za čime žaliti jer u nervoznoj igri rukometašice »Podravke« nisu impresionirale, štoviše djelovale su zrelo za silazak s trona u utakmici što je više zadovoljila borbenošću nego kvalitetom.
– Ne bih baš rekla da je igra bila nervozna – kaže trenerica Zamećanki Adrijana Prosenjak. – Očito je da niti mi, niti »Podravka Vegeta« nismo neka ekstra kvaliteta. To je slika današnjeg hrvatskog ženskog rukometa. Što se pak borbenosti tiče, igra je i morala biti borbena jer je to finale Kupa. Mislim da smo mi kroz cijelu utakmicu, osim kada smo dali šansu mlađim igračicama, dosta solidno odigrali obranu. Ali u napadu nismo imali raspoloženu igračicu. U prvom poluvremenu je to bila Ćamila Mičijević jedno desetak minuta, onda se i ona utopila. Više nije postojala u preostalih pedeset minuta.
Rukometaši PPD Zagreba u svom 24. finalu Kupa osvojili su – 23. trofej. Zagrebaši trenera Veselina Vujovića jučer su u umaškom finalu pobijedili Varaždin 30:25 (16:14). Zagreb se u finale plasirao pobjedom nad Nexeom 30:18, Varaždinci, kojima je ovo bio najveći uspjeh u povijesti kluba, su pak nadigrali Dubravu 26:21. Zagreb je u svojih 24 finala samo jednom poražen i to 2002. godine od Metkovića.
Tantalove muke
U utakmici koju su obilježile ozljede Zamećanke su ostale bez Dejane Milosavljević, koja je koncem poluvremena teže ozlijedila prst na lijevoj ruci.
– Izgubili smo Dejanu i time smo ostali bez »prolaz igre«. Naše vanjske igračice su zakazale. Osim toga, srednji bekovi nam nisu niti razigravale, niti su bile opasne po gol. Iva Tabar je to vukla bez nekakvog rezona. U biti, pobijedila je ona ekipa koja je manje griješila, a ne ona koja je nešto odradila kvalitetnije.
Fanatična borbenost riječke ekipe u obrani u nastavku je limitirala napad prvakinja na samo četiri pogotka, ali je to s obzirom na napadački učinak Zamećanki ispao klasični Sizifov posao.
– Mi smo dobro igrali u obrani, ali šteta je što nikako mogli realizirati naše napade. Kada smo ih uhvatile, kada smo pritisnule suparnice, zabijali smo golove iz brzih prelazaka u napad, iz »polukontre«. No, na postavljenu obranu, u igri »šest na šest«, jednostavno nismo imali ideju. Nismo dali niti jednu brzu loptu do krila, vanjske igračice nisu bile u kvalitetnom zaletu okomito prema golu, već su išle paralelno, srednje igračice nisu odradile posao. Mlakim ulaskom, na šut, uz prekršaje suparničkih igračica, do njihove golmanice Kapitanović često su dolazili udarci jednostavni za obraniti.
Zamećanke su doživjele Tantalove muke kod rezultata 15:14 koji će u klubu biti često spominjan. Suparnice su im bile tako blizu, ali su ostale nedohvatljive.
– Ja mislim da ipak nismo bili blizu jer da smo imale kvalitetu, onda bismo ih i stigle. O sreći u sportu treba pričati, mora je se imati, ali sreća prati hrabre. Očito da ovog puta nismo bile dovoljno hrabre. Koprivničanke su kod tih 15:14 prve zabile gol, koji je prelomio utakmicu. Valjda postoji razlog zašto su ga one zabile, a ne mi.
Kraj generacije
Činjenica je da su Riječanke ponovile prošlu sezonu, kada su se do kraja otimale za naslov prvakinja s Koprivničankama, kao i onda, tako su sada u Kupu, u kojem su u protekle tri godine izgubile dva finala, ostale praznih ruku.
– Izgledalo je da nam je »Podravka Vegeta« blizu, da je možemo dohvatiti, a dva puta nam je pobjegla. Očito da je ova generacija dala svoje i da moramo sjesti i vidjeti što dalje, jer ovako posložena ekipa ne može dati više nego li je dala. Hoćemo li se ovime zadovoljiti ili ćemo htjeti nešto drugo to tek treba vidjeti.
Zamećanke su s gorčinom okončale sezonu.
– Za mene osobno ova sezona je teški promašaj, teško razočaranje. Nismo izborile drugo mjesto olako prodajući bodove protiv ekipa daleko ispod naše razine. U ovom finalu smo izgubile više svojom krivicom nego kvalitetnom igrom suparnica. Ne znam kako razmišljaju igračice i predsjednik, za mene osobno je ovo sezona neuspjeha – smatra Adrijana Prosenjak.
Priča je mogla biti puno ljepša. Dojam je da je »Zamet«, gledajući prezentacije »Podravke Vegete«, da je uspio zadržati najbolju igračicu Selenu Milošević, umjesto koprivničke ekipe mogao slaviti titulu državnih prvakinja. Ovako u riječkom taboru ostaju samo uzdasi razočaranja.
