Ma gledaj, kad čuješ naziv bolesti nije ti svejedno, ali opet liječnici te nekako umire s informacijom kako danas ima “pametnih lijekova” što su u stanju činiti ono što je nekad bilo nezamislivo.

Prošlo je, da prošlo je tjedana, ma i mjeseci od našeg zadnjeg susreta. Na Korzu, a gdje. I ne nije bio bezvoljan ili deprimiran. Bio je onakav kakvog smo ga oduvijek pamtili.

Miran, staložen, za neke pojmove navijačke razuzdanosti čak i nekako ozbiljan. Uostalom Edgar, odnosno Edi kako su ga mnogi zvali, Raucher bio je dugogodišnji djelatnik Carinske uprave Ministarstva financija – Područne ispostave Rijeka tako je nekako samorazumljivo kako je bio – ozbiljan. Mi s navijačke strane pamtimo ga i kao “oca Armade”.

Baš tako jer majke i očevi su ti koji daju prinovi ime.

U Edgarovom slučaju prinova je bila Armada, konkretno naziv za navijačku skupinu koja je rasla brzinom rasta kotrljajuće grude snijega, čija je brojnost nalikovala onoj popularnoj matematičkoj priči kad se na svakom novom polju šahovske ploče udvostručuje broj zrna žita.

“Rijeka” je sredinom osamdesetih živjela svoje ne baš trofejne godine. Bilo je s kraja sedamdesetih kupova, početkom osamdesetih bližilo se vrhu Prve lige, padao je na Kantridi Real. Ali nekih opipljivih pehara – ma ni na vidiku. A onda su u kupu 1986. godine krenuli padati manje jaki klubovi.

No, nakon izbacivanja, na penale, sarajevskog Željezničara u četvrtfinalu kupa, a bio je tada klub s Grbavice poprilično jak i goropadan, počeo naglo rasti optimizam navijača Rijeke.

Kad je k tome izbjegnut polufinalni susret s Crvenom zvezdom i Hajdukom, jer izvučena je bila Budućnost, navijačka priča je naglo počela prizivati osvajanje još jednog, trećeg kupa. Budućnost je na Kantridi pala, s minimalnih 2:1, tako da se za 1. travnja kad se odigravao uzvratni susret u Crnoj Gori počelo okupljati nemalo navijačko jezgro čiji je cilj bilo organizirano putovanje na tu utakmicu.

– Kad bismo gledali iz današnje perspektive, nije išlo mnoštvo, svega nešto više od trideset ljudi. Ali s druge strane nije bilo pitanja ni telefoniranja o tome gdje ćemo se pojedinog dana sastati.

S obzirom da sam rođen 1969. godine, tog sam proljeće, te sjajne 1987. godine čekao svoju punoljetnost koja je pak otvarala vrata odraslog doba.

Ali koliko god da smo starili, navike sastajanja na terasi Robne kuće Ri se nisu mijenjale. Jako je bio popularan i Kont, no nama je ipak najdraže bilo svaki slobodan trenutak provoditi na terasi Ri.

Bez ikakvih mobitela u točno određenom periodu svi smo bili tamo. I tako, u tim nogometnim razgovorima, a bilo nas je nekih tridesetak koji smo željeli i konkretizirati naše navijanje, postali smo organiziranom skupinom, znao nam je, uvijek s istim zadovoljstvom, ponavljati Edgar.

I tako se, na tri punkta, rodila Armada. Na Korzu 30. ožujka kad je Edgar uzviknuo: neka bude Armada, na tribinama polufinalnog susreta u glavnom gradu Crne Gore 1. travnja kad se prvi put pojavilo famozno “A” i konačno što je i službeni datum rođenja 9. svibnja, na samom finalu kupa koji je izboren nakon neriješenog rezultata na uzvratu s Budućnosti. Tamo gdje se natpis Armada prvi put pojavio. Da, svakako i u vlaku i na finalnom susretu kupa. Koji je, u duhu “poštenog” suđenja što je tada vladalo, mada ni danas nije bitno drugačije, “presuđen” tako da pehar, važ ne putuje na Kantridu.

A kad su došla teška vremena, Edgar je opet bio tu. Kao aktivni sudionik Domovinskog rata, osoba koja je sačuvala i oslobodila Hrvatsku.

Nisu na žalost uspjeli u Edgarovom slučaju pametni lijekovi. Otišao je, onako ozbiljan, čak i nekako plah, otišao je čovjek koji je “izmislio” jedan od najznačajnijih simbola Rijeke svih vremena. Osoba koja je navijačkoj skupini dala ime. Armada.

I da sve bude prepuno simbolike, Edgar je postao punoljetan 10. svibnja 1987. godine. Dan nakon rođenja prinove kojoj je dao ime.

Edgare, miruj. I prati nas. Čuvare naziva koji si nam dao. Obitelji i prijateljima kao i svim članovima Armade izražavamo iskrenu sućut.

Prema informacijama koje posjedujemo sahrana Edgara Edija Rauchera, uz vojne počasti, obavit će se 6. kolovoza 2026. godine u 11,30 sati na groblju Drenova. O svim dodatnim pojedinostima ili mogućim izmjenama obavijestit ćemo pravodobno.