Snimio Roni BRMALJ
Mi u Africi nismo radili, mi smo to živjeli: užurbano, dinamično, stresno, zanimljivo, rizično… Rezultati su svugdje bili vidljivi, opipljivi, profiti su rasli. Neke stvari u Hrvatskoj, kad bih to uspoređivao s načinom i brzinom biznisa u Africi, izgledaju kao da su iz nijemih i usporenih filmova Charlieja Chaplina!
Pola života proveo sam u Africi, uglavnom u Nigeriji. Uh, bilo je svega. Spavali smo naoružani uz krevet. Pokušali su me na cesti pokrasti. Bježali smo autom udarajući sve oko sebe kao u akcijskom filmu. Te 80-e su bile opasne, no bila su to i romantična vremena. Tada smo počeli postavljati temelje posla s kojim smo poslije enormno narasli. Imao sam privilegiju sudjelovati u gradnji poslovnog carstva Talijana Gabrijelea Volpija. Preko kompanije Orleaninvest, postavili smo sustav koji je godinama rastao: od upravljanja malim pristaništem za brodove u delti Nigera, gdje je usred močvare izvirala nafta, s vremenom smo izgradili logistički sustav koji je opskrbljivao naftne kompanije i njihove pogone na otvorenom moru.
Upravo je Volpi, s kojim sam doslovno proživio više od tri desetljeća afričkog života, omogućio stvaranje šampionske Rijeke, nogometnog projekta koji uspješno vodi naš Riječanin Damir Mišković. I on je u Africi, također kod Volpija, ostvario iznimnu poslovnu karijeru. Mojih, baš sam računao, punih 35 afričkih godina prošlo je nevjerojatno brzo. I sve bih, otpočetka do kraja, isto ponovio. Ništa ne bih mijenjao. A poslovni rezultati koje smo postizali omogućili su i velike sportske uspjehe. Oni su posebno oplemenili moj život. I uspjeh s našim, riječkim vaterpolo klubom Primorje i sada uspjeh s reprezentacijom koja je u Mađarskoj osvojila zlato, kazao nam je u višesatnom razgovoru predsjednik Hrvatskog vaterpolo saveza, vlasnik nigerijske putovnice, čovjek koji je više od pola života proživio u Nigeriji, na sjeveroistoku afričkog kontinenta.
Rodom Beograđanin, srcem i dušom, razmišljanjem i tolerancijom, načinom života, susretljivošću i otvorenošću – Riječanin. Predrag Sloboda. Rođen 1950. u Beogradu, rano je ostao bez oba roditelja. Igrom sudbine već u njegovoj 12. godini otela ih je teška bolest.
Stres i trauma
– Oboje su 1962. u samo šest mjeseci umrli od karcinoma. Možete misliti kako sam se osjećao i što sam tada mogao očekivati od svog života. To je bio veliki stres i teška trauma. Mama Dragica bila je domaćica, tata Radivoj vlasnik velike stolarije. Radilo se o generacijskom poslu jer se i djed time bavio. No kako je otac umro još u mojoj dječačkoj dobi, posao je propao. Srećom, brigu o meni potpuno samoinicijativno preuzeo je očev brat Drago iz Rijeke. I eto mene ’63. u Rijeci. Barba i teta preuzeli su na sebe roditeljsku funkciju. Odškolovali me, dali mi potrebno obiteljsko okruženje. On je radio u općini, teta je bila profesorica matematike. Stvarno su bili krasni prema meni. Kako sam odrastao, tako sam se što prije želio osamostaliti. Želio sam doći do svog novca, a kako to postići nego, tada, završiti pomorsku školu u Bakru i krenut’ navigat.
Tako je i bilo. Kadetura, pa viša pomorska, pa kud’ svi tud’ i ja: malo Jugolinija, malo Lošinjska, pa strane kompanije… Nakupilo se godina: jednom, punih 11 i pol mjeseci navigacije, a sa mnom u kabini moj veliki riječki prijatelj Mirko Pavičić! E kad si onda nismo dosadili…, sa smiješkom će Sloboda. Porijeklom je Slovak, cijela obitelj s očeve strane je od tamo. No Rijeka je – Rijeka. Mulac s gradskih ulica svoju je životnu priču sakupljao u Africi.
Životna pobjeda
Ono što je Predrag Sloboda proživio, jedinstven je predložak za dobar dokumentarac. Porijeklom Slovak, rođenjem Beograđanin, životom Riječanin, uspjeh je ostvario u Africi. A u ozbiljan život krenuo je kao siroče, s velikim hendikepom. Per aspera ad astra. Ipak je uspio. Tvrdoglav, spreman preuzeti rizik, ostvario je velike životne pobjede. Crni kontinent za njega je bio obećana zemlja s puno izazova i iskušenja. Mnogi su to probali, ali su odustajali. Sloboda je bio uporan. U Afriku se zaljubio iz prve, odmah.
– Afrika je moj kontinent. Nigerija moja druga domovina. Prvi puta na nigerijsko sam tlo kročio 8. ožujka 1982. godine i od tada pa do 2014. Nigerija je bila moj dom. Dolazio sam u Rijeku, ali samo povremeno i prilično kratko. No i prije te ’82. dolazio sam u Afriku. Tri godine plovio sam za kompaniju Med Africa koja je imala 65 brodova u charteru. U jednom trenutku Gabrijele Volpi, kojeg sam upoznao upoznao još ’80. kad je bio direktor Med Africe za neke poslove u Nigeriji, a ja sam mu brodom s kojim sam doplovio u Nigeriju doveo neki paket, osnovao je tvrtku Nicotes. Skinuo me s broda i povukao sa sobom tog 8. ožujka 1982. tako da mislim da sam bio prvi zaposlenik Nicotesa! Istodobno je, još jedno kraće vrijeme, on radio za jednu firmu u Nigeriji povezanu s Med Africom.
Vizionarska ideja
Prvih osam godina u Nigeriji sam bio bez žene i obitelji. Doslovno se radilo svaki dan, vikende, praznike. Željeli smo uspjeh i to je tražilo veliku energiju i posvećenost. Dijelio sam kuću u kojoj sam živio s jednim Talijanom, pa s jednim Nijemcem. Nije bilo satelita, jedino što sam na televiziji mogao vidjeti bili su lokalni programi. Mogao je van Nigerije izbiti treći svjetski rat, a ja to ne bih znao. Potpuna izolacija! Opskrba je bila katastrofalna. Živjeli smo od brodova koji su nam donosili što nam je trebalo. Pokušali smo živjeti u ritmu 3:1. Tri mjeseca u Nigeriji, jedan mjesec kući. U praksi, znao sam po šest, sedam, osam mjeseci ne dolaziti doma. Početak je bio težak. Pokušali smo uspostaviti logistički posao, opsluživati velike naftne kompanije. Jedina komunikacija bila su pisma i telefaks. Koristili smo, kad smo mogli, radio-stanice s brodova.
Luke i gradovi također su komunicirali radio-stanicama. U takvim uvjetima Volpi je imao nevjerojatnu, vizionarsku ideju postavljanja logističkog posla pa je povukao i mene u sve to. Prve su godine bile rizične: jednom sam s nekim kapetanom broda, Filipincem porijeklom, bježao automobilom od razbojnika koji su nam na cesti prepriječili put misleći da vozimo plaće posadi. Potrajala je ta jurnjava u kojoj smo malo porazbijali aute po putu… U tom logističkom poslu počeo sam kao operativac na bankini, pristaništu, radio sam komercijalu, a završio sam kao direktor. Bio sam u bordu svih društava povezanih s Orleaninvestom kao maticom. U početku nismo imali ni marketing department. Puno smo improvizirali, snalazili se. Recimo: idemo na sastanak s MOBIL-om, velikom naftnom kompanijom. Nešto dogovorimo, a oni kažu, onako usput, kao da se podrazumijeva – neka vaši to onda završe. Koji naši, čovječe?! Mi smo, nas par, sve radili. I pregovarali, i poslije pripremali ugovore… Kad se pokretao posao, u jednom razdoblju punih devet mjeseci nismo imali plaću. U ’84. se to isto ponovilo, ali srećom kraće – četiri mjeseca bez plaće…
Mišković – čovjek za zadatke
Damir Mišković je u Nigeriju došao početkom 90-ih. Brzo se probijao. Bio je pouzdan, ambiciozan, shvaćao je posao. Bio je i povjerljiv, čovjek za zadatke. Imali smo bankinu u Warriju. Bankina je, dakle, lukobran, neovisno koje dužine… Na bankini su dizalice. Brod pristane na našu bankinu, mi istovarimo opremu te naftne kompanije i smjestimo je u određeni boks. Onda naftne kompanije koje imaju bušotine ispred nigerijske obale traže da im dopremimo određenu opremu. Mi formiramo konvoj brodova s tom opremom i organiziramo transport. E sad, Volpi i ja u jednom trenutku pošaljemo Damira koji je upravljao bankinom u Warriju s preko stotinjak ljudi, da ode u mjesto Escrados u bazu naftne kompanije Chevron. Warri se nalazio u delti Nigera, 50, 60 milja udaljen od Atlantskog oceana, a Escrados još dublje u delti, negdje 30 milja. Poslali smo ga da s Chevronom dogovori tarife za obnovu ugovora. Damir je jadan putovao do baze Chevrona malom plastičnom barkom. Satima se vozio do mjesta sastanka, održao sastanak i satima se vozio natrag. Vraća se, referira što se dogovorilo, a Volpi i ja mu kažemo – Damire, predomislili smo se, ‘ajde ti opet u Chevron, mijenjamo uvjete! I što će Damir nego opet istim, neugodnim putem u maloj plastičnoj barčici… Kakva luda vremena!
Nigerijski predsjednici
S vremenom sam upoznao sve nigerijske predsjednike: Babangidu, Obasanju, Jonathana Goodlockea, Yaradua, potpredsjednika Atiku Abubakara, sadašnjeg Buharija, jako školovanog čovjeka koji je već bio predsjednik… Među ostalim, moj je posao bio i da uvjerim državnu vlast u ispravnost naših poslovnih modela i onoga što radimo kao servis naftnom biznisu od kojeg Nigerija živi. U tom sam poslu stvarno bio dobar. Afrika tako funkcionira: moraju se održavati kontakti s vrhom države, što je i razumljivo kad se uzme u obzir da je riječ o naftnom biznisu i preplitanju raznih interesa najvećih svjetskih igrača. Tijekom 2007. sam dobio državljanstvo Nigerije, što mi je velika čast, ali i priznanje za sve što sam radio.
Predrag Sloboda je u Nigeriji bio jedan od najbižih suradnika Gabriele Volpija s kojim je sudjelovao u razvijanju vrhunskog logističkog posla. Oko 98 posto materijala potrebnog za istraživanje, iskopavanje i proizvodnju nekog naftnog i plinskog ležišta u Nigeriju dolazi iz cijelog svijeta. Taj je materijal negdje potrebno skladištiti i ocariniti te ga potom rasporediti po platformama koje se mogu nalaziti i 300 kilometara od nigerijske obale. Za taj posao potrebna je luka, flota laganih brodova, uredi, pristaništa i netko tko će upravljati prometom na najefikasniji način jer svako kašnjenje predstavlja ogroman gubitak naftnim kompanijama. Operacije bušenja i održavanja dnevno se moraju opskrbljivati stotinama tisuća tona materijala. Prijelomni trenutak bio je krajem 90-ih kad je Volpi osnovao društvo Orleaninvest. Tih godina tvrtkle su napuštale istraživanja i bušotione na delti Nigera kako bi bušile u sve dubljim morima tako da im je na kopnu bila potrebnija jaka logistika. Kroz svo to razdoblje taj prostor svojom je uslugom popunila Volpijeva grupacija Orleaninvest.
Imao sam i diplomatsku putovnicu male države: Sao Tomei and Principe. Dva otoka usred ničega, nekih dva sata avionom južno od nigerijske luke Lagos. Predsjednik mi je bio prijatelj. Uvijek je za sebe govorio da je mali Berlusconi! Ha, ha, bio je fasciniran njime! Ta je državica bivša portugalska kolonija. Imali su svojih 800 vojnika. Samo toliko! I proizvodili su kakao – najbolji na svijetu. Ali godišnje tek 20 tona! Oba otoka, koja su izlazila iz mora kao vulkanski otoci, bila su okružena naftnim poljima. Naravno, zbog toga je postojao veliki interes naftnih kompanija, no kad se saznalo da su dubine prevelike, svi su od toga odustali. Puno sam boravio i u Ekvatorijalnoj Gvineji, ali i u svim državama u kojima smo s Orleaninvestom širili svoje poslovanje. Volpi je bio genijalac za posao: gdje god smo išli nuditi svoje usluge i preuzimati poslove, tražili smo domaće partnere. Negdje ’95. se formirao Intels. Radili smo i u Angoli, Gabonu… Zlatno vrijeme Intelsa bilo je uvijek kad je i naftna industrija na vrhuncu. Kad se buši, kad naftne kompanije ulažu, kad se gradi, stvara i proizvodi, to se uvijek poklapalo s našom ekspanzijom.
Važna pravila
Mi u Africi nismo radili, mi smo to živjeli: užurbano, dinamično, stresno, zanimljivo, rizično… Rezultati su svugdje bili vidljivi, opipljivi, profiti su rasli. Neke stvari u Hrvatskoj, kad bih to uspoređivao s načinom i brzinom biznisa u Africi, izgledaju kao da su iz nijemih i usporenih filmova Charlieja Chaplina! S Nigerijcima se moglo poslovno i efikasno surađivati. Postojala su pravila kojih se u biznisu morate pridržavati. Međusobnih predrasuda nije bilo – ni njih prema nama, ni nas prema njima. Uvjeti života, obzirom na tri i pol desetljeća u Nigeriji, drastično su nam se promijenili. S vremenom smo se iz nesigurnih kuća premjestili u naše kampove koji su sigurne zone u kojima smo osiguravali boravak i smještaj zaposlenicima svjetskih naftnih kompanija. Živjeli smo i radili tako što smo stalno smo bili na putu. Ključne pozicije su nam bile u gradu Port Harcourt, u čijoj smo blizini imali veliki kamp Onne i bankinu, lukobran, pristanište dužine 6 kilometara, s pratećim skladištima, stambenim područjem, upravom… Taj Onne je golemi kamp kroz koji smo naftnim kompanijama, poput onih najvećih na svijetu: Shell, Chevron, Exxon-Mobil, Total, pružali puni servis. U Lagosu, najvećem nigerijskom gradu također smo imali puno poslova, a boravili smo i u glavnom gradu Nigerije Abudji, ispričao nam je Sloboda. U 2014. godini, kad se umirovio i vratio u Rijeku, cjelokupni prihod Orleaninvesta iznosio je 2,2 milijarde dolara s 23 tisuće zaposlenih.
