S kamika i mora

Piše Slavica Mrkić Modrić: Kako jedan miš more čuda njih razveselit

Slavica Mrkić Modrić

Slavica Mrkić Modrić / Foto Marko Gracin

Slavica Mrkić Modrić / Foto Marko Gracin

Domišljan se kako san nekada na ta prvi april komać čekala nekomu škerac načinit pa zijat aprililiii.



Rusi i Ukrajinci još vavek ratuju. Ostatak svita mudruje i dela se kako bi kalalo stroški i preživelo. Mane i dalje boli uho, a nažalost niš od ovoga ča san napisala ni prvoaprilska šala leh grda istina. Domišljan se kako san nekada na ta prvi april komać čekala nekomu škerac načinit pa zijat aprililiii.


Danaska mi j’ ta dan isti kod i saki drugi, baš me ni malo ne veseli. I zač bi me kad nan saki dan neki plasira nekakovu informaciju ka najprvo sliči na prvoaprilsku šalu, a zaspraven šnjun nima nikakove vezi. Recimo, naslišen da se glavni za koronu bave z mišlju kako će plaćat ljuden da se gredu malo dobustat, ča će reć prijet treću dozu cjepiva.


Mislin si – su oni normalni? Znaju li oni s ken tikve sade? Pa, mi smo bar poznati po tomu da kupujemo se ča j’ na akcije, rabilo nan ale ne. Leh se domislite kakov stanpedo nastane kad pred izbori stranke dele kemijske, makineti, spužvice za pošadu prat, privjeski i slično.




Jedanput san zapazila nekakovoga čovika ki j’ šal tri put va red za spužvicu, a kladin se da va životu ni ruku zabol va sudoper. Tako bi se sad moglo dogodit i z buster dozun. A bit će ča bude, ako niš drugo baren ćemo manje cepiva na smeti odnest.


Moremo organizirat i natjecanje ki se j’ već puti dobustal pa pobjedniku dodjelit zlatnu iglu. Zač zlatnu? Pa zato aš san čula da j’ va saken kriznen vrimenu zlato na cijene, a ovo vrime va komu si mi živejemo je altroke krizno. I tako već let i let.


Čekajuć va redu spred ambulatnti ki’vo san dan naslišala dve gospe, dve penzionerki. Ja, nisan ja kriva ča odvavek volin onako z bande čut glas naroda. Stoje one i na zidiću rastegnule Novi list pa skupa gljedaju i komentiraju.


Gospa z trajnun ondulacijun, po dikcije bi se reklo da j’ bila nekakova profesoresa govori ovoj drugoj ka j’, ako j’ sudit po onomu vač je bila obučena, ma sto posto delala kod tajnica nekoj »veloj glave«, da ćemo si skupa bit lačni aš da sa ta silna poskupljenja ne more već pratit ni onaj ki ima plaću deset tisuć, a kamo ona ka ima penziju četire. Mislin si, pa ni to tako ni loša penzija.


Ova druga njoj odgovara da će se to doć na svoje kako i vavek do sada, a da će bit lahko – neće. I tako one listaju tu novinu, sako malo neš prokomentiraju va stilu – a nebogi ljudi (misle na Ukrajinci ki su izbjegli i došli pu nas), a ta deca, nikada pameti (misle na to da si upišuju ekonomiju, a trebali bi se obrnut novemi studijimi), blazi današnjen učiteljon (komentirali su početak i kraj školskoga leta z naglaskun na ferije) i opa la – dojdemo do ključnoga momenta…


Trajna ondulacija govori tajnice – ma vidi malo ovo, Filipović da j’ tiral vuka, a zitiral miša! Tajnica opre usta i na vas glas reče – ma ča to govoriš, da j’ Filipović pukazal miša. Komu? Ma, Majko Božja draga, je to istina?


Na to njeje vapljenje smo i trajna ondulacija i ja prasnule va takov smeh da su se oni ki su bili malo dalje od nas obrnuli i va čudu nas gljedali. Onput je mane tajnica grdo pogljedala pa san se obrnula od njih, a trajna ondulacija njoj je nastavila tumačit da ni gradonačelnik nikomu miša pukazal leh…


Ma, da sada ne duljin, uglavnon bilo mi j’ to tako smešno da san van morala povedat. A iskreno, ča van ne bi bilo? Ča bilo ki od vas more zamislet Filipovića da gre po okole i miša kaže? Eto vidite ča penzionerke more napamet past, da j’ rekla ka mlaja još bin morda i razumela.


A z tun besedun miš ka se pu nas čakavci rabi za onu stvar na ku muški curaju, da ne spominjen sad niš drugo, često se puti nasmejemo. Ki’vo dan su naše spremačice imele velo spremanje po redakcije pa su nan si stoli, odnosno ono ča j’ na njimi bilo pošemerili.


A novinaron se poć pačat va karti nahitane po stolu, to j’ huje leh kobru taknut. Leh da van je bilo čut kako bi saki ki j’ dohajal počel zijat. Bilo j’ kod va Snjeguljice i sedan patuljki – ki j’ pačal moju kikaricu, ki j’ spal va mojoj posteljice i slično.


Ma kad je mladi kolega rekal »i meni je miš visio«, nasmeli smo se od srca, a on pocrvenel od vrata do vlasi. Bil je kod parafinka. Zajedno san se domislela kad je jedan drugi pred puno let rekal da j’ miša zaprl va ladicu, a doma ključ pušćal pa san ga pitala kako će sada poć curat, a on odgovoril – a, nikako, ću se potrpet. Eto, kako leh jedna beseda more čovika nasmet.