S kamika i mora

Piše Slavica Mrkić Modrić: Ča ti j’ mesto prez dohtora?

Slavica Mrkić Modrić

Slavica Mrkić Modrić / Snimio Marko GRACIN

Slavica Mrkić Modrić / Snimio Marko GRACIN

Ako ovako nastavimo i ambulante će se zapret pa ćemo si skupa sličit na oni grdelci ča jih je moj pokojni sused imel va gajbe



Govore da se obiteljskoj medicine ne piše dobro, a to j’ reć da ni sen nan skupa aš već pred dugo, dugo let otac od jedne moje kolegice i prijatelice je rekal – ženska bez cic i guzic je kod i selo bez crikvi, škole i ambulante.


Često se domislin na te njegove besedi i smiron mislin kako danaska ženska, ako ju j’ volja, more načinit da ima i cice i guzice, ma dobit dohtora obiteljske medicine je teže leh va susedstvu dobit NATO bazu ale smetlište.


Jedna jako šegava profesorica, z kun je va našemu novolistovskomu Studiju 20a povedala kolegica Barbara iznesla je ne baš optimistične prognozi po tomu pitanju.




Se ča j’ profesorica rekla lipo se vidi i na terenu, tako da va ovomu slučaju niki ne more reć da j’ teorija jedno, a praksa drugo – obiteljskih dohtori fali i to j’ činjenica, kod ča j’ činjenica da će, ako ovako nastavimo razvijat pulitiku obiteljske medicine za dvajsetak let, a lahko j’ moguće i prvo, ljudi, baš kod nekada, lečit nadridohtori. I to samo zato ča se na vrime ni mislelo.


Primjer – pred nekeh leto dan na televizije san gljedala super prilog o jednomu mladomu dohtoru ki j’ došal Zagreba delat na Lastovo i baš san bila kuntenta, bilo mi j’ drago i zbog njega i radi Lastova, a onda ki’vo dan čujen da j’ odustal i vrnul se va Zagreb.


Srića, Lastovo ima načelnicu ka j’ dohtorica obiteljske medicine i ka na mestu načelnice volontira, a inače dela svoje primarno delo, pa ni da su ostali prez ikakove dohtorske skrbi.


Ma, kuliko je otoci, a i mest na kopnu ki do prvoga dohtora moraju jahat i jahat, ure i ure i to va 21. stoljeću?


Ni pu nas, ni va gradu, ni va prigradu niš ni bolje. Na, moja dohtorica dela i za Krasicu, i za Praputnjak, Meju, Hreljin, Zlobin i se one ki neovisno kade živeli žele da njin ona bude dohtorica.


Recimo, ovakovi kod ča san ja kemin se ni bolnemi ne grusti z jednoga kraja prigrada poć na drugi dohtoru tj. dohtorice. Pu mane j’ to z dva razloga – jedan je ča j’ tim va mojoj ambulante tim i pol, a drugi je ča san pu dohtora na Krasice od kada znan za se.


Ni jih se puno promenilo i si su bili divni. Va so to vrime, a ni baš da san va cvitu mladosti, jedino se j’ ambulanta preselila pedesetak metri dalje leh ča j’ bila, se j’ drugo isto.


Kad rečen isto mislin na to da j’ vavek gužva, da vavek stareji ljudi dohajaju da njin malo sestra zmeri tlak ale cukar, a zaspraven dohajaju na jutarnju ćakulu, vavek je nekako domaće ma kuliko bila migracija i slično.


Kako san pasana dva meseca fanj put bila pu dohtorice videla san vagun ljudi ke nisan već deset, a neki i dvajset let videla. I uza se boli, lipo smo se napovedali.


Čula san i se ono ča se va sakomu malomu mestu more čut – ki s ken, ki već ni s ken, ki j’ komu i zač, o štorijami od pulitiki da ni ne govorin, a o velemi svjetskemi urotami o kemin se tamo povedalo bolje da niš ne znate.


A najbolje mi j’ bilo kad bi na vrata od čekaone došal neki ki ni baš nikomu od oneh ki čekaju poznat, pa kad bi se se glave obrnule prema njemu, a onput jedna prema drugoj, pa se ramena zdigla va pozu – niman pojma ki j’ ta, pa kad bi ta isti prošal van fumat ale odbavil sestrun ono poč je došal, kad bi počela bombardiranja – ki je, ča je, skud je i slično, ma veselje samo takovo.


Se van ovo povedan da bin van rekla kako obiteljski dohtori nisu tu leh da dijagnosticiraju, leče, budu psiholozi i psihijatri, oni su tu kod nekakova lanterna za sakidanji život.


Ambulanti su mnogemi namesto oštarij, mesta susreti, pogovori, razgovori i vela stvar za društveni život jedne lokalne zajednice.


Gljedajte i sami – zapiraju butigi, zapiraju pošti, o bankami da ni ne govorimo, oštaron da se već ne splati delat tri-četire kafa jutro aš ljudi gredu va trgovački lanci, a saki ima kafić i kade će se ljudi z maleh mest nahajat ako ne pu dohtora?


Ako ovako nastavimo i ambulante će se zapret pa ćemo si skupa sličit na oni grdelci ča jih je moj pokojni sused imel va gajbe – sedet će doma i sost će vavek jednu te istu pjesmu sebe samimi.


Niš mi se to se skupa ne pijaža i nadan se da će onemi ki odlučuju doć z riti va glavu aš ako ne – jadna palenta sen nan skupa.


A ta moja dohtorica ni fer aš se j’ mogla rodit dvajset let kašnje, a ne isto leto kad i ja. Proć će mi va penziju kada mi najveć bude rabilo, a zamenit će ju – ki? Robot, morda?