S kamika i mora

Piše Slavica Mrkić Modrić: Bravi na brvnu, a stado navija

Slavica Mrkić Modrić

Foto Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL

Foto Damir Sencar/HINA/POOL/PIXSELL

Ča se tako ponaša jedan presjednik i jedan premijer? Ma, briga mane ki j’ va Briselu jil kiflice, buftlice ale ča ja znan ča, a ki j’ kupljeval polovni auto. Još manje me j’ briga bi premijer dobil presjednika na košarke i da mu da deset koši prednosti. Zbilja su štufi. Kod dva brava na brvnu, a stado navija



A ča reć leh da j’ z dana va dan se huje. Sada već ni one stožerove ključne dve šetemani nimaju neki značaj. Ni za nasmet se, a kamo za verovat. Me par da njih još naslišu leh novinari i to po službenoj dužnoste, a ne po vlastitoj volje, i naravno moja mat i njoj slični. Sen drugen su ti broji, ti crni rekordi, cepiva, cepljenja, i slično već na vrh glavi aš ki god ima zrno soli va glavine zna da j’ tako kako je, da moraš pazit i sebe i seh okolo sebe, da će ta sakramenski virus durat kuliko ga j’ volja i da će proć aš se na ovomu svitu prohaja pa će tako i on. Leh trebe do onda ostat živ i kuliko-tuliko va glavu zdrav, ča j’ jako teško uza sa ta bombardiranja brojimi živeh, mrtveh, zaraženeh, ozdravljeneh… Ki god je šegav koronu neće shvatit ni olako, a kamo ju podcjenjivat, a ki j’ zadenjen va glavu, ma njemu moreš brojit i nabrajat, ma koda brojiš i nabrajaš zidu. Na isto ti ga dojde.



Ki’vo dan dohajan pred jednu peknjicu. Ljudi uredno stoje vane z maskami, na propisanoj udaljenoste i čekaju red. Nutre sme bit leh jedan kupac. Vrata od peknjice su širon oprta. I tako vidin da j’ nutre jedno brdo mišići va brendiranoj trenirke, vas posložen osin va glave aš poć med ljudi, uć va peknjicu i ne imet masku, e, to j’ ne bedasto leh bahato. A kad je još i kihnul, verujte on red vane va komu san stala za metar se pomaknul nazada. I kiše li ga on kiše, i kupuje i ovo, i ono, a ona malica ča prodaje ni bu, ni mu okol maski leh mu hvali tenesice. Ma, da ti pas mater kurbu prasicu i pol. Obadven. Ne, nisan šla nutar, aš ni to jedina peknjica va gradu, a bome ni ja nisan mona. Obrnula san se i prošla. More bit će sada neki od vas reć da pretjerujen, ma ja mislin da ne i da ćemo se zvuć od sega ovoga jedino ako pazimo na se, aš ako pazimo na se, pazimo i na si drugi. I neka mi niki ne govori da j’ va našoj županije stanje još i dobro naspram drugeh. Bonđorno! Stanje j’ sranje kod i drugde. Prvo niti mesec dan nisan baš znala puno oneh ki su imeli koronu, a sada mi j’ lagje pobrojit oni ki ju nimaju leh oni ki ju imaju, a da ih poznan. Pa ti govori nekomu drugomu o dobroj situacije va županije.



I tako sinoć zoven prijatela i bivšega kolegu aš san čula da j’ i on pokupil tu nesnagu od virusa da vidin kako je, a i da z prve ruke čujen kako je i ča je. Nasmela san se do suz. Pitan da kako je, on odgovara da j’ dobro, da ima febru ka se zdigne do 38, onda on popije lekadol pa temperatura pade, pa tako va krug već par dan. Govori da doklen febra drma on leži i čita, a kad pomola, on gre načinit ča mora i more po kuće doklen ga opet ne zaskoči. Poveda da dobro diše i da ne kašlje leh da nima osjet ni okusa, ni mirisa. Na to mu ja govorin da so zlo s ten aš da koga vranića će njušit tr da ni pas tartufar. Na ča će on mane – e, vidiš ni to baš tako, rabi mi nos aš ovako ne znan kad se j’ mali poblatil i kada mu moran promenit pleni. Sopeta, imaš ti i pravo, puno mi j’ sad lagje okol teh pleni. Ne obraća mi se želudac, niš mi ne smrdi. Dokončali smo da j’ va sakomu zlu i neš dobro. Lipo smo se napovedali, nasmeli, ja san njemu zaželela brz oporavak, a on je mane rekal – ostani odgovorna.





E, moj kumpanjo trebel si to reć vodstvu ove državi, onemi dvemi Briselcimi, a ne mane. Ja san celi život odgovorna i to preveć, a ovo ča ovi dva delaju to već ni ni komedija. Ča se tako ponaša jedan presjednik i jedan premijer? Ma, briga mane ki j’ va Briselu jil kiflice, buftlice ale ča ja znan ča, a ki j’ kupljeval polovni auto. Još manje me j’ briga bi premijer dobil presjednika na košarke i da mu da deset koši prednosti. Zbilja su štufi. Kod dva brava na brvnu, a stado navija. Već ih vidin va Vukovaru, i znan da će se i tamo nadmudrivat i to mi gre strašno na živci aš ta grad zaslužuje puno puno više od njih dva i njihovoga karanja. Ja ovo leto neću poć, važgat ću sveću doma aš ni vrime ni za kar, ni za putovanja. Vrime j’, kako bi moj prijatel od koga reda prvo rekal – za bit odgovoran. Pazite na se i na seh okolo sebe aš niš ni dovijeka pa neće ni ovo. A ča se tiče oni dva brava, more bit ako njin prestanemo pljeskat će fermat.