Svakih deset godina, od 1991. godine, odradi se popis stanovništva u Hrvatskoj i svakih deset godina krene zgražanje koje traje nekoliko mjeseci, a onda se nastavi sve po starom. Jedino se rezultatima ne čude ljudi kojima je posao baviti se tim problemom, a to su demografi.

Njih se sjetimo 2001. godine, 2011. godine, 2021. godine, a onda ih zaboravimo. Nekako nemamo živaca slušati njihove dijagnoze. Pomiri se čovjek s lošom dijagnozom i čeka propisivanje terapije. A tu terapiju trebali bi prepisati oni koji su dobili mandat od naroda da upravljaju državom. Dakle, političari.

Postavlja se pitanje tko je onda odgovoran da demografska bolest uzima sve više maha, a na izbor se nudi alternativa – državna ili lokalna i regionalna vlast. Uzmimo primjer Rijeke i Primorsko-goranske županije.

Nakon što se podvukla crta, 2021. godine Primorsko-goranska županija ima 266.503 stanovnika, a deset godina prije popisano je 296.195 stanovnika. Rijeka 2021. godine ima 108.622 stanovnika, dok je 2011. godine imala 128.624.

Za negativan trend krive su i državna i lokalna vlast i u to nema nikakve sumnje. S tim da je odgovornost države puno veća, o čemu svjedoče porazne demografske brojke u cijeloj Hrvatskoj.

To ne bi smio biti alibi lokalnoj vlasti, a podsjetimo da je od 1993. godine u raznim kombinacijama SDP-ova koalicija izvršna vlast u Rijeci.

Jedan od najvećih krimena koji je državna politika napravila prema Rijeci je administrativni ustroj kojim je sabijena u 44 kvadratna kilometra, čime joj je onemogućen kvalitetan razvoj.

U isto vrijeme, lokalna vlast koja je dobila ograničen okvir za razvoj napravila je puno loših stvari kojima su onemogućili da se taj okvir popuni kvalitetnim sadržajem.

U zadnjih nekoliko godina i državna i lokalna vlast pokrenule su projekte kojima se stvaraju pretpostavke da se stvari pomaknu s mrtve točke i iz ponora u koji smo upali u vrijeme tranzicije.

Osnovni preduvjet da se to počne događati je sazrijevanje svijesti da država mora valorizirati sve svoje potencijale bez obzira na politički predznak nekoga područja, grada, općine. A da se to događa, svjedoče velike investicije države u prometnu i lučku infrastrukturu koje su u tijeku

S druge strane, lokalna SDP-ova vlast još je uvijek inertna kada je riječ o njezinim ovlastima. Za primjer valja uzeti odnos prema mladim obiteljima i to u područjima u kojima lokalna vlast može djelovati.

To su odgoj i stambena politika. Građane s razlogom nervira što se svake godine događa da ne mogu svi kojima je to potrebno upisati djecu u jaslice i u vrtiće. Nakon zadnjih lokalnih izbora stvari su se počele micati s mrtve točke, ali nitko SDP-u nije branio da se taj problem počne rješavati puno prije.

Za to HDZ ne može biti kriv. Drugi primjer je stanogradnja. Mlade obitelji danas su prisiljene rješavati stambeno pitanje, ako nemaju sreću da im je obiteljsko nasljeđe taj problem riješilo, na tržištu.

To znači stambenim kreditima koji su put u čisto dužničko ropstvo za cijeli život, put u neizvjesnost i egzistencijalni strah. Jedan od odgovora na tu muku je program društveno poticane stanogradnje.

Gradonačelnik Marko Filipović hvali se realizacijom projekta Martinkovac koji će omogućiti useljenje 93 riječke obitelji, ali šuti o tome da taj projekt kasni godinama jer Grad Rijeka sa svojom agencijom nije bio sposoban krenuti u realizaciju kako je najavljivano.

S tim da u program POS-a mnoge mlade obitelji ne mogu ni ući jer nisu kreditno sposobne, čak i da se gradi više stanova. Pričalo se i najavljivalo još u vrijeme Vojka Obersnela da će se graditi i stanovi za najam, ali osim zgrade na Rujevici, ništa se više po tom pitanju nije napravilo.

Dakle, ako Marko Filipović i njegovi suradnici žele nešto promijeniti po tom pitanju, to se mora jasno reći i krenuti u akciju jer svatko tko je mlađi, a živi u podstanarstvu, radi u nekoj firmi i strahuje hoće li dobiti otkaz, nema drugog izbora nego gledati da čim prije s obitelji otputuje u neku od zemalja zapadne Europe kako bi pokušao živjeti život dostojan čovjeka.

Gradonačelnik mora to jasno reći, mora biti lider. Za sada Filipović ne pokazuje liderske ambicije. Istina je da mu čovjek ne može puno zamjeriti, ali njega kao da ni nema na Korzu 16.

Svjedoče o tome mali primjeri – kada se zbog epidemioloških razloga otkazuje karnevalska povorka, pošalje on u javnost poruku, ali kao da ga nema.

Kada se objavi demografska katastrofa, očituje se on u javnosti tako da pobroji projekte, od kojih su većina državni, a njega i gradske vlasti kao da u toj priči nema.

Ako je Vojka Obersnela bilo previše u javnom prostoru, Marka Filipovića gotovo da ni nema. A to nije nikako dobro. Jer onaj administrativni okvir koji je postavila država može kvalitetnim sadržajem ispuniti samo netko tko ima liderske ambicije.