Fotoreporter Novog lista napravio je kalendar San svake lutke, no to je samo jedan u nizu njegovih angažmana. Trenutno je fasciniran podvodnom fotografijom, a pod vodom bi volio snimiti poznate Riječane
Fotoreporter Novog lista Petar Fabijan ove nas je godine iznenadio nesvakidašnjim kalendarom pod nazivom San svake lutke, čija osebujnost i te kako privlači pažnju velikih i malih. Kako nam je sam priznao, uz različite fotografske žanrove posebno ga raduju humanitarni rad te druženje s djecom na Korzu tijekom prodaje ovogodišnjeg kalendara. Uz to, otkrio nam je i kako bi želio snimiti kalendar posvećen životinjama iz azila.
UZ KALENDAR ULAZNICA
Gdje se kalendar može kupiti?
– Kalendar se može kupiti na blagajni Gradskog kazališta lutaka i u Cukarikafeu. Uz kalendar dobiva se i besplatna ulaznica za lutkarsku predstavu do kraja godine.
BOGATA BIOGRAFIJA
Fabijan je jednogodišnje fotografsko obrazovanje najprije stekao na Mounds Park Academy, u američkom gradu St. Paulu u Minnesoti, gdje je 1998. završio srednju školu, a potom u Padovi gdje 1999. godine odlazi na studij fotografije na Istituto Superiore di Fotografia & Arti Visive. Nakon studija radi u Italiji kao asistent u fotografskim studijima Quasar te na posebnim projektima Novog lista gdje se 2002. i zapošljava te preuzima vođenje fotografskog studija. Snimio je kalendar Riječki dečki 2002. i 2003. godine, sudjelovao je na grupnim izložbama Suživot različitosti i Cro press foto. Od 2006. član je HDLU–a Rijeka koji mu 2009. godine omogućuje da postavi samostalnu izložbu autoportreta Putovanje u galeriji »Juraj Klović«. Godine 2009. osvaja prvu nagradu na natječaju za najbolju sportsku fotografiju u Primorsko-goranskoj županiji.
KUHAM, PEREM, PEGLAM
Kako izgleda vaše plivanje u bračnim vodama?
– Kuham, perem, peglam… Plivam prsno, a ponekad i zaronim.
Imate li hobi?
– Bavim se sportom: trčim, igram košarku, a poslije obavezno odem na sportsko pivo, dva, a možda i tri.
Kako je nastala ideja za ovaj kalendar?
– Već prije dvije godine imao sam u planu napraviti jedan takav kalendar, u kojem ću lutke iz Kazališta lutaka slikati u kontekstu u kojem će glumiti žive ljude na raznim lokacijama grada. Evo, ove godine sam tu zamisao i ostvario.
DNEVNIK SNIMANJA
Nakon što je kalendar objavljen, nisu vam se javili?
– Ne, nitko od njih nam se nije javio. Kad je riječ o samom snimanju, rekao bih i kako smo neke lutke snimili na Rječini, točnije lutke Čudovišta, kako šeću uz rijeku. Imamo priču o Morčiću i Turcima. Snimljena je u Kaštelu na Grobniku. Potom smo snimili par lutaka – doček na kolodvoru… U pozadini fotografije pojavljuju se ljudi koji su mi jako puno pomogli tijekom snimanja kalendara. S tim da se na taj način željela naglasiti povezanost između lutaka i ljudi.
– Snimali smo samo jedan dan i jednu noć tijekom kojih smo obišli sve zadane lokacije. S tim da sam prije toga pomno isplanirao dnevnik snimanja. Napravio sam plan snimanja na sat. No, nisam predvidio stanku za ručak tijekom snimanja, pa se ekipa »pobunila«. Na kraju smo ipak dobro jeli i dobro se zabavili. Ekipa s kojom sam snimao kalendar bila je super, nije njurgala. Radili su točno što im je rečeno.
Je li vam bio izazov ponovo raditi na kalendaru?
– Želio sam napraviti kalendar koji neće biti nešto uobičajeno, već drukčiji od ostalih, a opet veseo i živahan. Mislim da ljudima treba takvo što.
VOLIM SNIMATI LJUDE
– Moj san je realizirati projekt u kojem bih poznate snimio pod vodom.
– Da. To je projekt za koji imam ideju koju još moram doraditi. To ću svakako i učiniti. »Potopit ću« poznate Riječane.
Što za vas predstavlja dokumentaristička fotografija?
– Reportažnu fotografiju jako volim snimati. Volim snimati ljude. Izložbom posvećenoj »trećemajicima« želio sam pokazati njihov težak fizički rad.
Postoji li još koja lokacija koja vas privlači?
– Fasciniraju me stare građevine, ali ne bih ih prikazivao samo dokumentarno, već bih određeni element stavio u kontekst tog prostora, da na taj način postignem kontrast.
Zanima li vas i modna fotografija?
– Volim raditi lude i neobične stvari. Ne volim nikakve konvencije i ograničenja. Volim kreativnu slobodu i originalnost u pristupu, pa tako i kad je u pitanju modna fotografija.
OČEVIM STOPAMA
Otac vam je bio fotoreporter.
– Tata je djelomice utjecao na to da krenem njegovim stopama. Bilo je to nešto podsvjesno. Nikada me nije forsirao da uzmem fotoaparat u ruke. Uzeo sam ga sam kad sam osjetio potrebu za tim. Naravno da sam uz njega jako puno naučio. Kad sam bio dijete, fotografije je razvijao u našem domu. Bio sam prisutan tom procesu i to je postalo dio mene. Sam sam krenuo u to, ali on me usmjerio. Puno mi je pomogao u početku. Zahvalan sam mu što mi je financijski omogućio da u Padovi studiram fotografiju, a pružio mi je i potporu u emotivnom smislu. Bio mi je velika podrška što god da sam radio.
Kako je bilo studirati u Padovi? Jeste li bili zadovoljni samim studijem?
– Da, jako. Tamo sam jako puno naučio što se tiče studijske fotografije. Snimanje reklamnih materijala, objekata ili portreta ljudi u studiju. Odnos između profesora i studenata bio je super. Družili smo se mimo zadanih školskih sati, išli na kave i večere tijekom kojih smo pričali o fotografiji. To je bio veliki plus.
Privlači li vas klasičan način razvijanja crno-bijele fotografije?
– Digitalna fotografija pregazila je klasičnu fotografiju i kvalitetom. Danas je s vrhunskom opremom moguće napraviti kvaliteniju crno-bijelu fotografiju od tradicionalnog načina.
Preferirate li crno-bijelu fotografiju ili onu u boji?
– Volim i jedno i drugo. Svakodnevno radim fotografiju u boji. Fotografija u boji mora imati neku boju, mora biti jasno istaknuta, dok crno-bijela fotografija nije realna, da tako kažem, i zato je možda više volim. S njom se može puno više eksperimentirati.
PHOTOSESSION POD VODOM
Što vam predstavlja najveće zadovoljstvo u fotoreporterskom poslu?
– Dobra fotografija je najveće zadovoljstvo, ali ona meni mora biti dobra. Ako sam ja zadovoljan, onda su i drugi. Nastojim svoj posao napraviti najbolje što mogu i ne dijelim poslove na dobre i loše. Svaki je posao dobar. Kad radim za sebe, radim ono što volim. Volim primjerice i pejzažnu fotografiju. Opušta me. Nije mi teško izaći iz kuće rano ujutro da stignem snimiti kadar koji želim. Uživam u tome. Želja mi je raditi i dobru podvodnu fotografiju s ljudima. Volio bih snimiti modni photosession pod vodom. Naravno, za to je potrebna dobra ekipa frizera, šminkera, stilista, tako da to predstavlja malo teži zadatak, ali volio bih ga realizirati. Naravno, modeli bi trebale biti ili sinkroplivačice ili netko tko se bavi ronjenjem, jer je pod vodom teško dobiti dobar portret budući da ljudi rade grimase, koža ima drukčiji izgled, bora se. Nije jednostavno snimati ljude pod vodom. Zato mi to i predstavlja izazov.
