Miran je i idiličan život profesora Sulejmana Bečevića, ugodna svakodnevica ovog vremešnog, ali dobrodržećeg gospodina, dan u kojem značajnu ulogu zauzima razmišljanje o nogometnim rezultatima, odigravanje listića popularne Sportske prognoze.

Njegovo druženje s ovom igrom i s nogometom je zaista impresivna epopeja koja traje “samo” nešto više od šezdeset godina. Rijetko će ga tko promašiti na riječkom Korzu dok u prijepodnevnim satima guštira u kavici, pozdravljanju prijatelja i prijateljica, te ispunjavanju listića ove igre koja mu je kroz sva ova duga desetljeća donijela itekakvih zadovoljstava, naravno često i dobitaka, što sam svjedoči.

– U radnom vijeku sam najviše radio kao projektant u “Rade Končaru”. Bio sam malo i vani, malo u Njemačkoj, malo u Engleskoj, ali sam uglavnom bio u Rijeci. Onda sam, zadnje godine, kada je počeo rat, otišao u Elektroškolu jer sam te struke i bilo mi je jako lijepo.

Uvijek sam zadovoljan – kaže profesor Sulejman Bečević, rođen 1935. godine u Orašju iz kojeg je kao mali otišao u Sarajevo otkuda je radi studija davnih “pedesetih” prošlog stoljeća stigao u Rijeku.

U Rijeci je više od šest dugih desetljeća, u biti je starosjedilac kao i mnogi naši sugrađani koji su s raznih strana došli u grad na Rječini.

– U Rijeku sam došao 1956. godine iz Sarajeva. Bilo mi je žao ostaviti Sarajevo, ali mi je tu odgovaralo zbog profesora. U ono vrijeme su profesori bili baš elita. Bio sam na Visokoj pedagoškoj školi, studirao sam elektrotehniku i fiziku.

Nazivi fakulteta su se kasnije mijenjali, to je sada pod Filozofskim fakultetom. Fino sam završio taj studij u Rijeci, kasnije sam se pak osposobio kao projektant jer mi je to više ležalo. Bio sam i vani, radi jezika i struke, a onda sam opet bio u “Končaru”.

Na Korzu – kao doma

I sada su mu žive one davne slike Rijeke i njegov doživljaj ondašnjih njezinih stanovnika.

– Tada, kada sam došao u Rijeku, izgledalo mi je kao da sam u inozemstvu, čuo sam najviše talijanski pa sam odmah kupio knjigu kako bih naučio taj jezik. I naučio sam ga dobro, ispada da nama nekako leži talijanski jezik.

Ali s vremenom se sve mijenjalo, i sam život, i ljudi. Pričalo se fijumanski, bilo je pristojnosti, urednosti. Kada bih ušao u radnju, čuo bih “Boun giorno”. Meni je iz Sarajeva to bilo malo čudno, tamo je raja bila dosta opuštena.

Kasnije, kroz te velike promjene, mijenja se i čovjek, prilagođava se polako. Gledao sam kako ljudi tu žive, tako sam nastojao i ja živjeti. Pa sam i ja, ne doduše u riječniku i riječima, postao neki Fijuman. Zavolio sam ono što ljudi vole.

Kao i brojni drugi, odmah reda pohvale Rijeci s kojom se već odavno stopio, na Korzu je uostalom kao doma. Itekako je uočio riječku otvorenost.

– Meni taj riječki mentalitet super odgovara. Ja mislim da u Rijeci svatko može naći svoje mjesto ako želi pristojno živjeti. Nema tu one crn ili bijel, ovakav ili onakav. Svi mogu živjeti u Rijeci. Samo treba pristojnosti i poštovanja prema ljudima.

Sport ga je kao i mnoge druge zaljubljenike u ovu zabavu privukao još u onim davnim dječjim danima.

– Moja ljubav prema sportu datira još od malih nogu. Kada sam u Sarajevu išao u Tehničku školu, sa mnom je bio kasnije poznati nogometaš Ibro Biogradilić. Bio je u mom razredu, istina nije bio neki učenik.

Inače, bio je jako brz i jak, a ja praktički odonda kao da nisam rastao, nekako sam zastao. On me je malo vodio na trening, da vidim kako je to. Davali su nam čaj i sendviče, a trebalo je puno trčati.

Tada sam mu rekao “Nije ovo Ibro za mene” Ali on je ustrajao. Možda nije bio neki talent, ali je kasnije dogurao do kapetana reprezentacije i svaka mu čast. Kasnije je držao i neki benzinsku pumpu u Brčkom.

Naravno, on je kao milijuni drugih osjetio onu da je nogomet “najvažnija sporedna stvar na svijetu” iako se on bavio nečim drugim. Nogometom se bavio, ako ništa drugo rekreativno, spomenuo se tada popularnog “Termina”, malog nogometa u Dvorani mladosti.

– Sport mi predstavlja jedan veliki dio života. Kao mlad volio sam hrvanje i dosta sam se hrvao, bio sam solidan. U nogometu sam bio osrednji. Ali, treba se posvetiti ako želite neki uspjeh. Ne može čovjek ovako, letimično, na brzinu.

Ja pak nisam bio od tih koji bi se posvećivali, no igrao sam nogomet, svugdje pomalo. Igrao sam i sa Sanjinom Mandekićem, on je mene volio. Bilo je tu onih boljih od mene, dolazili su tako Koljanin, Radović i drugi pa sam i ja često igrao s njima gore u dvorani na Trsatu. Mandekić “Njoko” je bio glavni, on je određivao tko će igrati i tko neće. Dosta sam bio s Marinkom Koljaninom.

Nogometne simpatije

Kao i svi pratitelji nogometa, i on je navijač, tako je od djetinjih dana kada je imao svoje prve nogometne simpatije.

– Prvi klub za koji sam navijao, dok nisam bio u Rijeci, bio je Hajduk. Bio sam njihov pravi navijač jer je tamo igrao moj pravi rođak, Mehmedalić, zvali su ga “Meho”, ranije je igrao za vinkovački Dinamo. Bio je tamo dvije – tri sezone i bio je dobar.

Povezani smo familijarno, rođeni smo u istom mjestu, u Orašju, kada bih došao tu igrati, uvijek smo bili skupa. Ja sam poslije kao mali otišao u Sarajevo. Inače, klub u Orašju se zvao Hajduk.

Kada smo već kod Hajduka, Vladimir Beara i Bernard Vukas su služili vojsku u Vogošći, a mi koji smo voljeli nogomet smo išli nekoliko kilometara autobusima, kamionima ili nečim drugim gledati ih kako igraju.

Ipak, to je bilo davno, dolaskom pod Učku, malo pomalo Rijeka mu je osvojila srce, tako je do danas.

– Moj klub je samo Rijeka. Išao sam na svaku utakmicu, bio sam i pretplatnik. Volio sam je i navijao, i dan danas je to tako.

U sportskom društvu naširoko je poznat i cijenjen kao itekako dugogodišnji i uz to uspješni igrač na Sportskoj prognozi.

– To moje druženje sa Sportskom prognozom traje praktički cijeli život. To sam inače prvi put vidio u Sarajevu. Imao sam tada možda jedno petnaestak godina. Bio je tamo jedan restoran s terasom i uvijek bi se tu skupili ljudi oko 7 sati navečer kada bi završile utakmice talijanske lige.

Oni su imali jednu električnu ploču na kojoj su pokazivali rezultate, nije toga bilo na radiju i televiziji. Tada promet nije bio bogznakakav, ali tramvajski je bio veliki. Skupilo bi se puno ljudi i promet je morao stati sve dok se rezultati ne očitaju.

Vidio sam tada da se neki i klade, pomislio kako tu ima i veselja, galame, psovanja, ima raje. Tada mi je sve to nekako prileglo srcu. Kada sam međutim došao u Rijeku, onda sam vidio sve to, da imam malo smisla za talijansku ligu.

Vidim, pogodim rezultat te sam prema mogućnostima od one studentske stipendije počeo pomalo igrati. Vidio sam da tu i tamo dobivam. Nije to bilo puno, ali za studenta super, sve je bilo veliko.

Kada sam pak otišao u vojsku, onda smo moj pretpostavljeni, jedan zastavnik, i ja tamo u Zaječaru dobili nešto veliko. Dobili smo jedno 5.000 maraka. To je onda bila velika para. Bili smo prisiljeni ići u Beograd podignuti novce jer je to bio veliki iznos.

Zaječar je istina bio veliko mjesto, no kako je svota bila prešla određenu granicu, morali smo ići tamo. To mi je bio najdraži i najbolji dobitak. Kasnije mi je bilo lakše. Ima tome oko 60 godina.

Veliki zgodici

I ova činjenica govori koliko mu je dugotrajno druženje sa Sportskom prognozom.

– Igram duže od 60 godina, ali to nije bilo igranje svakodnevno pa praćenje svih događanja. Ali od kada je Hrvatska postala samostalna, onda sam počeo igrati profesionalno. To znači igrati svaki dan i uplate su bile recimo najmanje 100 kuna dnevno do 500 kuna.

Jer kada uzmete mjesečno, to je bilo desetak tisuća odvojenih za igranje Sportske prognoze. Vidio sam da može i onda sam to igrao. Bilo je i kojekakvih privatnih, a kasnije sam se najviše opredijelio za Hrvatsku lutriju jer mi je kod njih bilo nekako najsigurnije, a i radno vrijeme mi je odgovaralo.

Sada, gdje god dođem, u bilo koju lutriju, svi me znaju. Kad nekad nekome ispunim listić, da dobije 200-300 kuna, što je nekome jako puno, oni kažu: “Što nije došao prijatelj.” Sve me cure znaju mada ne kontaktiram puno s njima da mi ne pogriješe kada tipkaju.

Osim toga nije mi drago da se to kao kocka. Za mene to nije bila kocka kako je neki smatraju. Za mene je igranje lutrije zadovoljstvo, pogađanje. Ja pratim sve utakmice. Prije sam imao uređaj, ugrađivao sve moguće dok nije bilo ovih “A1”.

Onda je to meni najveće zadovoljstvo kada igram za veće pare i kada pratim tu utakmicu, kada se veselim, nekada sam manje veseo. Sada sam pak otvrdnuo, a kako je došao koronavirus, ovaj dio u koroni više nije za igranje.Tu su rezultati da Bog sačuva, ali do koronavirusa sam igrao svaki dan.

Nema dvojbe da profesor Sulejman ima itekako “dobar nos” za pogađanje rezultata, može se pohvaliti s brojnim dobicima.

– Imam puno uspjeha. Često dobiVam. Eto moj prijatelj Hamdija često, skoro uvijek igra subotom sa mnom kada su ove ligaške utakmice. Skoro uvijek je dobio 200-300 kuna. Ja pak dobijem najmanje jednu prosječnu plaću, zaradim toliko, a i malo više. Koji puta se zna dogoditi da u dva – tri dana zaradim 4.000 – 5.000 kuna.

Dovoljna mirovina

Nije pobornik teorije kako “svaki uspjeh ima svoju tajnu”.

– Što se mene tiče, nema tu tajni, ali masa ovih igrača koji su igrali kao ja, možda su i znali bolje od mene, skoro su svi odustali jer je teško dobiti. Ali, ne može nitko dobiti na jedan listić, na taj jedan listić je vrlo teško pogoditi sedam parova ili deset, a oni igraju na deset – petnaest klubova pa misle da će dobiti.

Tu se dogodi da sigurno jedan kiksa ili pak namjeste utakmicu. Nisam ni ja to sve znao. Onda sam s vremenom počeo igrati najmanje dva listića, a danas igram uvijek tri ili četiri. Uglavnom, taj novac koji dobijem na lutriji, većinom raspodijelim, potrošim, dam, nekom pomognem.

Meni taj novac ne treba, moja mirovina je sasvim zadovoljavajuća, toliko da mogu jako lijepo živjeti. Igram više od 60 godina, bio je period kada sam bio u Njemačkoj, igrao sam i tamo. DobiVao sam, a tada je poštar donosio novac doma.

Bila je poštarica i ako bi novac bio u srijedu ili u četvrtak, donosila bi u subotu kada sam ja doma, da nešto dobije. Kada Nijemcu daš 10 maraka, skače od sreće, a kod nas ljudi nisu na to toliko osjetljivi. Njima je i jedna marka bila velika, ja bih joj uvijek dao nešto. Njoj drago, a i meni drago da ne idem na poštu.

Kako stvari stoje, izgleda da se njegovo tako dugo druženje sa Sportskom prognozom bliži kraju.

– Nekako sam se zasitio, ne mislim igrati stalno. A i ova korona mi je sve poremetila. Imao sam naime toliko razrađeno poznavanje svih tih klubova, pratio sam sve. Ovo sada ne treba igrati, utakmice su čudne.

Ja neću prestati igrati sto posto, ali igrat ću onako, za 50-100 kuna, s nogu, za zabavu. To pak za mene nije neki izdatak jer mi se isplati. Ilustracije radi, recimo, kći mi živi u Londonu već 30 godina, lijepo zaradi, a ja sam joj prije dvije-tri godine dao 10.000 eura.

Ona nije htjela, da joj ne treba uz poruku da sam penzioner, jedva je uzela te novce. To je uglavnom sve od Sportske prognoze jer s onim što primam stvarno lijepo živim.

Nema više tjednika za igrače

Prije su Lutrija, PSK i svi ovi drugi imali prekrasne tjednike za igrače gdje smo se mogli lijepo informirati. Nismo morali mnogo pamtiti i pratiti, tamo je bilo sve perfektno.

Onda su oni to ukidali, a ne zbog toga što im je to toliko neekonomično, nego da bi se sve nama otežalo i da bismo imali što manje dobitaka. Ali svejedno, mi koji znamo, mi se snalazimo i nama ostaje sve isto.