Obitelji Zafirov romske udruge pomažu da dobiju dom: 'Tih 30 kvadrata za nas je kao neboder'

Foto V. KARUZA

Konačno ćemo imati i sanitarni čvor da imamo gdje oprati i sebe, i sve oko sebe, kaže glava osmeročlane obitelji Zafirov, Božidar, gledajući s ushitom i zahvalnošću kako na temelju raste prvi red njihove nove kuće

Na ulazu u romsko naselje nadomak Dedina dvije kamp-kućice. U onoj lijevo živi osmeročlana obitelj, a po potrebi i njezin deveti član – pas. Žive, ili točnije – preživljavaju. U niti osam kvadrata. Kako? Teško, vrlo teško! Obitelj Poropatić-Zafirov ove je zime jedva izvukla živu glavu iz te, kako oni kažu, »jadne kampine«. Da nije bilo članova Gorske službe spašavanja…

  – Napao nas snijeg i s neba, i sa zemlje. Lim puca, djeca plaču, a ja s njima sama. Ne mogu van jer upast ću do pasa u nanos, a ne mogu niti njih šestero nositi. Ma, strašno. I sad kad se toga sjetim sva se počnem tresti – priča dvadesetpetogodišnja Sanela.

Foto Vedran KARUZA

  Sam pogled na tu »kampinu« tjera strah u kosti, jer takva kakva je – popucala sa svih strana, izbrazdana, trula, s rupom za dimnjak i vratima koja ni mađioničar ne bi mogao zatvoriti, ne može biti sklonište šumskim životinjama, a kamo li nečiji dom. Ni ljeti, ni zimi.

 Prvi red zahvale

No kako u svemu lošem uvijek biva i nešto dobro, tako je i onaj snježni incident ponukao mnoge da ovoj obitelji do iduće zime osiguraju bolji dom. Pa je Grad Delnice načinio temelje, a članovi Udruge Roma Cidinipe Romano Fiume i goranske romske udruge Hrvatsko romsko proljeće odlučili materijalom i radom pridonijeti da Zafirovi vrlo brzo »kampinu« zamijene zidanim objektom, da osam kvadrata naraste u nategnutih tridesetak. Na sumnju da će i to biti malo, tridesetjednogodišnji Božidar Zafirov odgovara:

  – Ma kako malo, pa to je sad za nas neboder. Konačno ćemo imati i sanitarni čvor da imamo gdje oprati i sebe, i sve oko sebe.

    Teško je prepričati s koliko je ushita Božidar gledao kako na temeljima raste prvi red njihove nove kuće. Bezbroj puta je upitao smije li se on putem novina zahvaliti svima koji su njegovoj obitelji pomogli i pomažu. Nabrajao je, pa ponavljao, sve u strahu da ne bi koga izostavio.

Fadil Hrustić, povjerenik Svjetske organizacije Roma za ljudska prava najprije je nazočnim Romima u Dedinu prenio pozdrave Jovana Damjana, predsjednika, te Bajrama Halitija, generalnog sekretara Organizacije, a onda kazao kako ga jako raduje ovaj zajednički poduhvat Roma u Primorsko-goranskoj županiji.   – Drago mi je što su i Romi shvatili da samo zajedništvom možemo naprijed, da i mi trebamo participirati u humanitarnim akcijama, a ne samo čekati da nam drugi pomognu. Gledajte, ovdje Romi Romima ne pomažu samo materijalno, već i fizički. Grade im kuću, a možda neki od njih ni vlastitu nemaju. Romi ove županije nek’ služe za primjer ostalima, a ja bih se ovom prilikom htio zahvaliti svim onima koji su na bilo koji način pomogli ili će pomoći da ova obitelj počne živjeti, a ne glumiti da živi. Počevši od onih koji su odvojili od svojih usta da bi dali njima, pa do institucija vlasti, kazao je Hrustić.

  – Hvala Ismetu i Ruži Mahmut, Sadiku Krasniću, Vetonu Ferizoviću, Avdu Đaniju, Midhu Ibrahimoviću, Hamidi Ramić, Jasminki Mehmedović, Đorđu Tomi Zafirovu, Vitaju Demušu, Tereziji Šketelj koja je čak iz Slovenije došla vidjeti kako raste moja kuća, a svakako hvala i Fadilu Hrustiću, povjereniku za ljudska prava Svjetske organizacije Roma koji je uz sve svoje obaveze ipak danas našao vremena za doći u Gorski kotar. Dakako, hvala i svima onima koji su odvojili od usta za građevinski materijal i potrepštine za djecu.     I dok je radila miješalica, a Midho slagao prvi red cigli na Božidarovoj kući, sedmogodišnji Božidar, petogodišnja Laura, četverogodišnji Renato-Božidar, trogodišnja Nikolina, dvogodišnja Sanela i jednogodišnji Ljubomir dobivali su darove. Nešto odjeće, nešto obuće, nešto higijenskih potrepština i mnoštvo slatkiša.  

  – Kako je njihova situacija iziskivala dosta urgentnu akciju, danas smo donijeli ono što im je najpotrebnije, a nadamo se da donacijama neće biti kraj. I sami vidite da oni nemaju gdje sami sa sobom u ovoj »kampini«, pa smo računali da je bolje donacije raspodijeliti u više navrata nego im njima zatrpati i ovo malo prostora u kojem žive – rekla je Hamida Ramić.

  Uistinu, u kamp-prikolicu jedva stanu dva improvizirana ležaja, jedan štednjak na drva i maleni stol koji obitelji, ako ima što objedovati, služi za objedovanje, Božidaru, polazniku prvog razreda osnovne škole u Delnicama kao radni stol, a u međuvremenu i kao stalak za televizor.  

  – U ovakvim životnim uvjetima ne bi preživio pas, a kamo li osmeročlana obitelj. Jednostavno nismo mogli čekati, morali smo nešto poduzeti. Učinit ćemo sve da im kuća bude dovršena u planiranom roku, rekao je Ismet Mahmut, jedan od inicijatora ove »humanitarke«.

 Najprije Hrvati

Obitelj Zafirov-Poropatić preživljava od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Božidar radi kad god se za to ukaže prilika, a djeca su, uza sve nedaće, reći će mama Sanela, srećom zdrava. Božidar je dobar u školi, a i na vjeronauku. Važno je napomenuti da su goranski Romi katolici i da mnogi nemaju završenu osnovnu školu, ali imaju sve potrebne sakramente, uredno pohađaju vjeronauk i svaki od njih će na upit o nacionalnosti odgovoriti upravo ovako – ja sam najprije Hrvat, a tek onda Rom. Nazivaju se hrvatskim Romima i teško je povjerovati, ali ako pogledamo popis stanovništva, vidjet ćemo da se od petstotinjak Roma koliko ih živi u Gorskom kotaru, tek njih nekolicina deklarirala Romima, svi ostali su Hrvati. Što uvelike otežava dotok sredstava iz raznoraznih europskih i hrvatskih fondova namijenjenih Romima. Priča o goranskim Romima drugačija je od svih romskih priča u Hrvatskoj. Davnašnjih godina Tomo Zafirov, predsjednik Udruge Roma Gorskog kotara Hrvatsko romsko proljeće ispričao nam je sljedeće:

Božidar Zafirov u ime svoje obitelji zamolio je one koji mogu da pomognu. Naglasivši kako ne traže novac već stvari za opremanje svog budućeg doma, na upit što bi im točno trebalo, odgovorio je:   – A sve, jer nažalost, nemamo ništa. Od kreveta i posteljine, preko tanjura i padela do štednjaka i frižidera. Što god je nekome viška, nama bi dobro došlo. Za nas dvoje više-manje, ali djece je šestoro. Najstariji je u školi. Srećom, riješili smo pričest ali knjige i školski pribor… Svakom od njih treba nešto, no neka su oni meni zdravi, već ćemo mi to nekako. Još jednom hvala svima koji su nam do sad pomagali, te unaprijed hvala onima koji misle da imaju nešto što bi nama trebalo. Vjerujte, ma što to nešto bilo, neće pogriješiti jer mi jedino što imamo, imamo jedni druge i ovu »kampinu«.   Božidarov broj je 097 6273028, pa tko misli da može pomoći, neka nazove.

  – Mi uistinu jesmo najprije Hrvati, pa tek onda Romi. Borili smo se u Domovinskom ratu i naša je država Hrvatska. Povjesničari kažu da su naši preci u Gorski kotar došli još u trinaestom stoljeću, nismo nikad bili čergari, odnosno uvijek smo imali svoja ognjišta, a ako bi nas put i odveo za poslom, uvijek je to bilo samo sezonski i uvijek smo se vraćali u svoje domove. Uostalom, pogledajte naša imena, to su prava hrvatska imena, a najčešća prezimena su Hudorović, Šajnović, Jurić, Šnajder, Jurković… Nekad davno naši su preci vozili tucanik i radili na nasipavanju goranskih cesta, tako da mi znamo reći kako smo prometno umrežili cijeli Gorski kotar te ga povezali s ostatkom Hrvatske. Bili su i poljodjelci, stočari, a za vrijeme bivše Jugoslavije nas je čak 90 posto bilo zaposleno. Danas je sasvim drukčija slika, većina živi od socijalne pomoći, dječjeg doplatka ili crkavice koju dobije na birou rada. Ali, što se može, nitko nema posla, pa kako ćemo ga mi Romi onda dobiti. Ono što mene strahovito ljuti jest činjenica da romske udruge dobiju puno novca od raznih stranih donatora, ali nikad ništa ne dospije u Gorski kotar. Našoj udruzi nikad nitko ništa nije dao. Mi nemamo Đurđevdan, ali imamo Uskrs, pa zašto onda ne bismo i mi dobili pomoć za organiziranje uskrsne proslave kao što Romi na Rujevici dobiju za Đurđevdana. A novac za proslavu Svjetskog dana Roma? To možemo samo sanjati, tako da se taj dan kod nas niti ne obilježava. Ma, što da vam kažem, nikog nije briga za goranske Rome, jer Romi nas zbog vjere i porijekla ne smatraju Romima, a Hrvati nas pak najprije smatraju Romima, a tek onda Hrvatima. Nikako da im objasnimo kako smo mi specifikum zvan hrvatski Romi.

 Zajedništvo

Tako je Đorđe-Tomo zborio prije više od deset godina, a danas kaže kako se situacija malo poboljšala. Što znači to »malo«?

  – Pa znači da su mnogi shvatili kako i dalje mogu ostati katolici, a opet biti Romi, i biti Hrvati. Na posljednjem popisu stanovništva bilježimo porast broja onih koji su se izjasnili kao Romi, ali daleko je to od stvarnog stanja. I dalje sam mišljenja da smo specifikum kojem nije lako jer jedni te trpaju tamo gdje ne pripadaš, a ti bi tamo gdje misliš da pripadaš ali te ti neće, i tako u krug. Tako je kako je, a mene posebno veseli što su zapuhali neki ovi vjetrovi i što je goranska organizacija Roma našla neke istomišljenike u Rijeci pa će u budućnosti valjda biti bolje. Evo, i ova današnja akcija pomoći je produkt te suradnje. Iskreno se nadam da će ih biti više.

  Ismet Mahmut, riječka »romska struja« kaže da je i kod Roma došlo vrijeme promjena.

  – Osnovni problem Roma je razjedinjenost. To što svatko vuče na svoju stranu. Svatko misli da je upravo on najpametniji i od Boga ili ne znam od koga pozvan da vodi Rome u svjetliju budućnost. Ma koju svjetliju budućnost kad smo u jednakom dreku svi, neovisno bili Romi ili neromi. Glad i nesreća ne biraju. Svi se danas bore za koricu kruha, a poanta je u tome da jedino razgovorima, dogovorima, razumijevanjem za probleme i različitosti drugih i međusobnim pomaganjem možemo naprijed. Da si jedino na taj način možemo učiniti život lakšim, a mlađim generacijama otvoriti put ka boljem. Ka tome da se ne srame reći da su Romi i da se cijeli život ne moraju opravdavati zato što su to što jesu. Istina, bolju budućnost treba tražiti u školovanju i u zapošljavanju, ali i u pomirbi sa samim sobom jer nitko ne bira gdje i kod koga će se roditi. Svatko bira kako će živjeti. Neki će kad pročitaju priču o ovoj obitelji samo odmahnuti rukom i reći – a, cigani. OK, cigani ili Romi, sasvim je svejedno jer nije bitno što ti kažu, nego tko ti kaže, bitno je da ljudima treba pomoći. I nemojte mi reći da i kod neroma nema ovakvih obitelji. Ima, dakako da ih ima. Dobar čovjek ne gleda tko je u nesreći, on samo gleda kako nesretniku pomoći. A ja sam danas uistinu sretan čovjek, jer ovi će mali vragolani za desetak dana dobiti naznaku onog što bi svaki čovjek u 21. stoljeću trebao imati. Kažem naznaku, jer četiri zida i krov nisu gotov posao, stoga dobri ljudi »dajte ruku«, jer ta kuća treba i namještaj. Možda baš onaj koji vama više ne treba.