Sa zadovoljstvom danas možemo reći da smo ostvarili sve što je bilo definirano kroz Strategiju kulturnog razvitka Grada Rijeke 2013. – 2020. Naravno da se veliki dio toga odnosilo upravo na EPK, međutim nemojmo zaboraviti da u osam godina realiziran ili otvoren 21 novi prostor u funkciji kulture, te su osnivane neke nove ustanove, i to upravo u ovom razdoblju u kojem ni za kulturu, pa ni za cijelo gospodarstvo, nisu cvjetale ruže.

Kroz to je razdoblje veliki dio proračuna bio namijenjen upravo kulturi, a mislim da je riječka kultura opravdala svaku kunu uloženu u nju, pri čemu mislim i na onu institucionalnu, okupljenu u kazalištima i ustanovama, i na onu okupljenu unutar civilnog sektora, poručio je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel na prezentaciji realizacije ciljeva kulturne politike Grada koji su 2013. definirani upravo spomenutom Strategijom.

“Jedini smo realizirali dio programa EPK”

– Naravno, projekt EPK je umnogome obilježio tih osam godina. To je bio jedan od glavnih strateških ciljeva Strategije, i danas, unatoč svemu, unatoč tome što zbog pandemije nismo uspjeli realizirati taj program na razini na kojoj smo to željeli, mislim da možemo biti zadovoljni jer je u 2020. i 2021. Rijeka bila jedini grad, jedina europska prijestolnica kulture koja je realizirala dio svog programa.

Galway, koji je 2020. bio partner, nije realizirao gotovo ništa, a svi gradovi koji su to trebali raditi u 2021. su svoje programe prebacili za 2022., a čak neki i za 2023. Prema toma, od pet gradova u tom razdoblju 2020. i 2021., Rijeka je jedina odradila dio onoga što je planirala, i to veliki dio, u okvirima naravno mogućeg u epidemiji.

Mislim da najviše možemo biti ponosni na ulaganja u objekte, ne naravno zbog objekata kao takvih, nego zato što su se otvaranjem MMSU-a, Palače šećerane, Dječje kuće, Exportdrva, Rihuba i vrlo skoro Gradske knjižnice stvorili potpuno drukčiji preduvjeti za rad ljudi koji u tim ustanovama rade, ali i za brojne posjetitelje, naše sugrađane ili one koji dolaze u Rijeku i koji to mogu vidjeti.

I ponovit ću ono što s ponosom uvijek ističem, da je ovo što smo napravili samo na ovoj lokaciji bivše tvornice Benčić ili novog art-kvarta, najveća investicija u kulturi u povijesti neovisne Hrvatske, a mislim da kada bismo kopali kroz podatke i iz vremena Jugoslavije, da bi se namučili dok bi našli neku veću investiciju, a radi se o investiciji od preko 300 milijuna kuna, podvukao je Obersnel.

Tu je, kaže, naravno bilo ulaganja kroz gradski proračun, a veliki dio je pokriven iz EU-fondova, negdje oko 150 milijuna kuna. U programskom, pa čak i dijelu infrastrukture sudjelovalo je i Ministarstvo kulture s 58 milijuna kuna, te PGŽ s 8 milijuna kuna.

– Nije nikakva tajna da sam uvijek bio sklon kulturi, posjećivao gotovo sva kulturna događanja, i to ne zato što sam to trebao kao gradonačelnik, nego zato što iskreno volim kulturu i veseli me svaki pomak i sve što je napravljeno.

Mislim da Rijeka danas ima izuzetnu kulturnu scenu, koja je na vrhu u Hrvatskoj, a u nekim segmentima i izvan Hrvatske, što vidimo i po broju ljudi koji dolaze na predstave i izložbe, a vjerujem da kad prestane ova nesretna pandemija i kad se vratimo normalnom životu, da ćemo imati priliku to viđati i dalje, rekao je Obersnel, te se zahvalio svima koji su sudjelovali u izradi Strategije i projekta EPK; svim ravnateljima, zaposlenicima gradskih ustanova, udrugama…

– Svi su oni zaslužni za novu sliku riječke kulture i drago mi je da smo u tom kontekstu uspjeli realizirati sve što smo definirali kroz strategiju koju smo donijeli pred osam godina, te postavili vrlo visoko ljestvicu za neku novu strategije i aktivnosti u narednom razdoblju, poručio je gradonačelnik.

Benčić i Principij genius loci grada

Uz Obersnela, rezultate provedbe Strategije predstavio je i pročelnik gradskog Odjela za kulturu Ivan Šarar. On se pak prvo zahvalio gradonačelniku.

– Zaista sumnjam da će bilo koji pročelnik, ne u Rijeci, nego i šire, imati šefa i gradonačelnika toliko sklonog kulturi. Količina političkog posla koja je potrebna da se ovako puno novaca uloži u kulturu, te svakodnevnih sastanaka i komuniciranja, stvarno je bila enormna, i ja sam mu vrlo otvoreno na tome zahvalan, rekao je Šarar, odmah dodajući da “ova priča ima jednu nesretnu činjenicu, a to je da nam je pandemija suzila fokus”.

– Kaže se da je sve dobro, što se dobro svrši, a mi sad moramo pričati o nečemu što je dobro, a što izgleda da nije dobro svršilo: svi smo fokusirani na 2020. i 2021. i jako lako zaboravljamo što je sve prethodilo, a da bi se ova strategija razumjela treba pomalo biti i povjesničar.

Jer, osam godina je jako dugo i treba se moći staviti u poziciju s koje smo krenuli, a to je bila pozicija da smo još duboko bili u onoj prošloj ekonomskoj krizi, da još nismo bili u EU-u, da svi kulturnjaci tada mole boga da se financije ne smanje, a gotovo se uopće ne usuđuju maštati o bilo kakvom povećanju standarda…

I zapravo naš prvi cilj koji je bio zapisan u toj Strategiji bio je: zadržavanje postojećeg standarda. Znači, mi bismo na neki način bili malo zadovoljni da smo i zadržali postojeći standard. No, naravno, nismo si zadali samo taj cilj: ova strategija je u suštini vrlo megalomanska, i sa sadašnjim iskustvom ne bih više nikad napisao takvu strategiju, jer mi je sada vrlo jasno koliko koji proces traje, koliko košta i koliko je za njega potrebno radnih sati, entuzijazma i novca.

A baš zato što mladost ne razmišlja – a sada više nisam ni mlad – bili smo toliko uspješni. Gradonačelnik je već spomenuo 21 novi prostor kulture, i držat ćemo se ovdje onih ključnih, koje svi znate, međutim, ima i puno onih “nevidljivih”.

Zaboravili smo tako da je u ovoj strategiji završen Principij u Starom gradu. Vrlo dobro znamo kako je ta neka “mala crna rupa” u centru sada oko sebe stvorila razne živote, komercijalne, nekomercijalne, turističke, lokalne… I to je zapravo najbolji primjer za ono što će se desiti s “velikom crnom rupom Benčić”.

Benčić je kao i Principij nekakav genius loci grada – ako je ono neka naša najbolja antika, onda je ovo sukus početka industrijske Rijeke, baroka i nastanka onoga što grad danas je.

I tu prošlost smo prikazali u Palači šećerane, dok je naša budućnost u Dječjoj kući, i potpuno sam siguran da to što će generacije djece koristiti tu kuću – pravi razliku, kao što sam i sto posto siguran i da je ono što je prošlost, budućnost i sadašnjost, a to je suvremena umjetnost u muzeju koji se sada širi na još dvije etaže, također pravi razliku i da će dati rezultate.

Gradska knjižnica Rijeka je pak na neki način – kao što knjige to jesu – svevremenost. I to sve u jednom velikom paketu, ovakvom kvartu, jednostavno čini grad drugih mentalnih perspektiva i dimenzija, poručio je Šarar.

Kako s korporacijom napraviti muzej

Spomenuo je i Galeb, za kojeg je kazao da u biti nije spomenut u toj strategiji. Spomenuo je i knjižaru Ex libris, Muzej djetinjstva, prostore koji su, rekao je, proizašli iz potpuno drukčijeg ponašanja Odjela za kulturu, osluškivanja potreba, i udruga, i pojedinaca, i korporacija.

Primjer udruga je, naveo je, sve što se dešava sa Zavičajnim muzejom Drenova, potom Muzej JGL-a, koji je, naglasio je Šarar, “također primjer gradske kulturne i ine politike kako s korporacijom i ustanovom napraviti muzej”.

Veli da su odlični primjeri i EPK programi Fiume fantastika i Usijano more jer to su, veli, produkcije Sveučilišta, odnosno udruge.

– Svi oni koji stalno ponavljaju kako je kultura u Rijeci centralizirana i kako se za sve treba pitati Grad i Rijeku 2020 su jako u krivu. Mislim da se kultura nikada nije tako raširila i atomizirala, od velikih instanci, kao što je Sveučilište, do pojedinaca.

To je nešto najbolje, što smo zbog pandemije pomalo zaboravili, i vjerujem da će to davati rezultate u budućim godinama, zato što su ti pojedinci tu, s iskustvom EPK-a, te znaju kako treba raditi dalje, kaže Šarar.

– Osim što smo se bavili prostorima, dosta smo se u Odjelu za kulturu bavili samima sobom, što je povezano. Prije osam godina Art-kino je bilo dio Odjela, kao i HKD na Sušaku, i dosta procesa koji se tiču odlučivanja o tome koji se kulturni programi i gdje dešavaju, dešavali su se u Odjelu za kulturu.

Kroz ovu strategiju napravili smo ozbiljan zaokret: odlučili smo se više ne baviti programima i zato smo osnovali Art-kino kao ustanovu, HKD na Sušaku kao ustanovu, te se posvetili vjeri u europske projekte.

Strategija je nastala 2013., a u EU smo ušli 1.7. 2013. Kad smo podvukli crtu na pisanju dokumenta o realizaciji strategije, shvatili smo da su Odjel za kulturu i naši partneri, naše ustanove, u ovom periodu odradili 25 EU-projekata, te povukli 149 milijuna kuna, što su dva neka tipična proračuna za kulturu, i plus ono što su Ministarstvo, Županija i drugi partneri dali, zapravo smo u zadnje tri godine vanjskim sredstvima zapravo “uduplali” proračun.

Za sve one koji vole da kultura “plodi” novce – s tim da ti ljudi nemaju pojma što pričaju, ali evo im odgovor i njima – mi smo za svaku kunu iz gradskog proračuna, jednu kunu vratili nazad iz nekih drugih proračuna, pa ako to nekom nešto znači…, osvrnuo se Šarar.

Kulturna mjesta života

Kaže da sintagma kulturna infrastruktura zvuči loše, jer “nije to nikakva infrastruktura, nego su to mjesta života”.

– Svjedočili smo, a zbog pandemije zaboravili, koliko je kultura proteklih godina donijela života na ulice, koliko nas je često činila dobro raspoloženima i optimističnima, koliko je tisuća ljudi u tome sudjelovalo.

To je jedan trend u politici, a mi smo ga implementirali u kulturu: kultura je izašla iz ustanova, kultura je na ulicama, njome se žele baviti amateri, ona više nije samo umjetnost, nego i urbanizam, zelenilo, aktivizam, ponašanje…

I ne tvrdim da smo to napravili svjesno, ali smo se trudili napraviti takve trendove. To su slični trendovi koje ste vidjeli na ovim izborima gdje svi obećavaju više kapilarnog financiranja po kvartovima, nekakvu decentralizaciju, a mislim da smo mi šampioni i pioniri te decentralizacije u gradu.

To što je EPK napravio za kulturu vanjskog prostora, jesu li to murali, paviljoni, igraonice na otvorenom, piknici, nemojte to zaboraviti zbog 2020., upozorio je Šarar.

To je, veli, bio jedan višegodišnji enormni proces potpune promjene načina života ovog grada, toga nikad prije nije bilo – osim jedan dan na otvorenju jedne ljetne noći, pa ništa do karnevala i idućih ljetnih noći, a sada je to postao DNK života u ovom gradu, i ako ćemo u to vjerovati i biti optimisti, mislim da samo treba imati hrabrosti jahati na tom valu dalje, bez obzira što nas pandemijski prezent deprimira, ali valjda će i to nekad proći, poručio je riječki pročelnik za kulturu.

Veli da su u prostoru ostavljene na desetine tragova, a spomenuo je i program obnova pročelja i krovova, u sklopu kojeg se obnovilo 37 zgrada te je uloženo 14,2 milijuna kuna.

Rijeka je, dodao je, od tri venecijanska biennalea bili u tom periodu prisutna na dva, što pokazuje, smatra, da koliko god mi lokalno nekad bili nezadovoljni, da netko nacionalno i internacionalno vrlo dobro vidi šta se u Rijeci dešava. Iza cijele ove priče, veli, stoji filozofija.

– Ako netko ne razumije na koji način grad izrasta sa svime ovim što je napravljeno u proteklih osam godina, moje je mišljenje da je to zaista njegov problem.

Ovaj grad je grad u kojem je 80-ih godina pretprošlog stoljeća izgrađen HNK koji je bi prevelik za taj grad, u kojem je Teatro Fenice kada je izgrađen bio prevelik za taj grad, grad koji je bio smiješan kada su Austrijanci napravili, ne jednu nego dvije željeznice do njega, te u njemu napravili najveću rafineriju u monarhiji, najveću tvornicu šećera u monarhiji, i napravili su Opatiju koja nije bila ništa prije nego su oni odlučili napraviti Opatiju.

Znači, mi živimo u kraju koji se razvio megalomanskim, odnosno megalomanskim političkim projektima, a sada pokušavamo izmisliti neku racionalnu skromnost iz koje će se desiti nekakav razvoj.

Tim ljudima koji misle da se tako dešava razvoj poručujem da se razvoj tako ne dešava, pogotovo zato što često ti ljudi pričaju o baštinjenju ovoga što sam spomenuo, o nekim bivšim megalomanijama, zaključio je Šarar.