– Devet dana bila sam potpuno koncentrirana na posao i nisam imala kada omogućiti emocijama da nadvladaju brojne obaveze koje smo imali. A onda, kad smo se spremili za povratak, dok sam telefonski razgovarala s kolegicom, suze su krenule, bilo ih je nemoguće obuzdati.

Nisam dvojila

Najkraći je to mogući rezime koji nam je o svom novinarskom boravku u Poljskoj, na samoj graničnoj crti te zemlje i ratom sve razorenije Ukrajine, iznijela Blanka Kukec, iskusna novinarka HRT centra Rijeka. K tome, ona je jedina te struke koja je s područja Rijeke i pripadajuće joj županije boravila na tom ratom te izbjegličkom krizom biblijskih razmjera pogođenom području.

– Čitav HTV je posvećen izvješćivanju o ukrajinskom ratu i izbjegličkoj krizi koja se događa. Novinari središnje, zagrebačke redakcije se izmjenjuju u Lavovu, dakle nalaze se u Ukrajini, dok mi iz regionalnih centara »pokrivamo« ukrajinsku granicu kroz nekoliko država – Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku i Poljsku, pojašnjava nam Kukec koja je četvrt stoljeća provela kao novinarka Radio Rijeke, da bi se već pune tri godine nalazila na istoj adresi, ali sada kao televizijska djelatnica.

– Kad je počeo rat u Ukrajini, a za koji dan će tome biti puna dva mjeseca, naša privremena rukovoditeljica HRT centra Rijeka Irena Hrvatin priopćila nam je odluku kako će i regionalni studiji ciklički slati novinare na ukrajinsku granicu. Golema je to izbjeglička kriza koja je dosad pogodila nekih pet milijuna stanovnika Ukrajine, tako da nisam mnogo dvojila, već sam se odmah javila sa željom odlaska u Poljsku.

S obzirom na to da sam i 2015. godine bila na jednom sličnim poslu, tada kao radijska novinarka izvještavala sam o migrantskoj krizi u Slavoniji, želja, pa i potreba za odlaskom u Poljsku došla je trenutačno, bez ikakvih strahova i premišljanja, pojašnjava nam Kukec, koju mnogi pamte i po nekadašnjem muževom prezimenu Uzelac.

Foto: Mateo Levak

Fantastična organizacija

Za putovanje u Krakov, koji je bio prvom poljskom destinacijom, sastavljena je ekipa u kojoj su uz Blanku bili još i snimateljsko-tehnički dvojac Velimir Stamatović te Branimir Vincetić. Nakon toga uslijedila su mjesta Prezemysl i Medyka u kojima su proveli desetak dana.

– Slike su strašne kad gledate bujice tisuća i tisuća izbjeglica, žena i djece. Pojavi se i poneki muškarac, ali samo kratko, u slučaju da osobno dovozi u Poljsku svoju obitelj te se odmah nakon toga vraća u Ukrajinu, u rat. Nemalo me ljudi pitalo kako bih usporedila bliskoistočnu migrantsku krizu i ovu kojoj sam svjedočila u Poljskoj.

Vrlo jednostavno, slike govore same od sebe. S Bliskog istoka većinom su dolazili muškarci u najboljim godinama. Iz Ukrajine dolaze gotovo isključivo žene i djeca. To vam je razlika, jasna je Kukec.

Dolazak u mjesta s poljsko-ukrajinske granice značio je i nemalo poteškoća u pronalaženju slobodnog smještaja.
– Sve je zauzeto. Dominantno, u tom dijelu Poljske u izbjegličke centre pretvoreni su trgovački centri, učinjeno je to i sa sportskim dvoranama, čak je i jedna kazališna zgrada u Krakovu osposobljena za prihvat izbjeglica. Ono što izaziva posebno divljenje je činjenica da Poljaci masovno prihvaćaju te nesretne ljude u svoje domove.

Ukrajinci nešto boljeg materijalnog stanja u čekanju disperzije prema drugim državama, pa tako i prema Hrvatskoj, iznajmili su klasičan smještaj. Ono što je za svaku pohvalu fantastična je organizacija te uistinu goleme krize od strane Poljaka najrazličitijih struka koje participiraju u tom dijelu posla. Silno su susretljivi, ljubazni, od velike su pomoći ne samo izbjeglicama, nego primjerice i nama novinarima, prenosi nam svoja iskustva Blanka.

Bez političke analize

Kako sada, nakon povratka u Rijeku, i niza ne samo novinarskih, nego i ljudskih susreta s izbjeglicama iz Ukrajine gleda na jednu od većih izbjeglički kriza nakon Drugog svjetskog rata.

– Nije mi ni na kraj pameti davati bilo kakve političke ocjene čitave te situacije, na kraju krajeva, one su manje bitne. Znate, u tim krajevima i koncem ožujka te početkom travnja vladaju velike hladnoće. I onda, kad se i sami smrzavate te tražite u trgovinama najtopliju odjeću jer takvu niste ponijeli sa sobom od kuće, pred očima vam se neprestano ukazuju stotine beba u kolicima, tisuće sasvim male dječice koja su iz topline svojih krevetića izbačena na tu surovu hladnoću, na snijeg, kišu i blato.

Kad to vidite, uistinu vam nije ni do kakve političke analize, jedina vam je misao i želja da sve odmah prestane. Hoće li? Svi oni koji kroje ovaj rat, morali bi na zadatke koje smo i mi prošli. Iskreno se nadam da bi nakon što bi vidjeli i na neki način osjetili tugu promrzle dječice i strah majki za njihovu sudbinu, rat odmah stao, završila je naš razgovor Blanka Kukec.