Da radnici plaču za socijalizmom, to ne bi bilo čudno, ali da bivši sistem nedostaje poduzetnicima, to je već fenomen, budući da sada formalno imamo tržišnu ekonomiju pa bi se očekivalo da im je daleko lakše poslovati u ovom, nego u bivšem sustavu socijalističkog samoupravljanja.

No, na predstavljanju međunarodnog istraživanja Global Enterpreneurship Monitor u Zagrebu, koje je pokazalo da smo po poduzetničkoj klimi najgori u EU, odnosno daleko ispod europskog prosjeka, dogodilo se upravo to da se i poslodavci s nostalgijom sjećaju nekih »detalja« iz bivše države, u kojoj su primjerice sve papire za pokretanje biznisa mogli dobili za samo 15 dana.

Tako su socijalizam spomenuli i Ivica Mudrinić, predsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost, i Petar Lovrić, predsjednik Udruge srednjih i malih poduzetnika pri HUP-u, i to u kontekstu sadašnje loše situacije po pitanju poduzetničke klime u državi.

Kako riječki poduzetnici, bivši i sadašnji, gledaju na tu temu, s obzirom da je upravo riječko gospodarstvo pretrpjelo enormne gubitke u procesu tranzicije i brojnih stečajeva nekadašnjih industrijskih giganata, pitali smo neke od njih. Najnoviji podaci naime pokazuju da, unatoč tome što riječka privreda danas nije ni sjena nekadašnjoj, i dalje je u vrhu države, budući da upravo Primorsko-goranska županija i sad stvara najviše dodane vrijednosti, odmah iza Zagreba koji profitira na centraliziranom sustavu.

Utjecaj politike

Vlado Matijašić, nekad direktor u riječkom Torpedu, industrijskom gigantu bivše države, a danas također uspješni direktor u multinacionalnoj kompaniji Same Deutz-Fahr, odgovoran za područje cijele istočne Europe, kaže da je riječ o dva različita sistema koja je teško uspoređivati. Ograđuje se i da nije poduzetnik, već ima iskustvo rada u velikim sistemima, s tim da danas radi u multinacionalnoj kompaniji čija je pozicija samim time manje ovisna o načinu funkcioniranja pojedinih državnih tijela.

No, uza sve ove ograde ipak bi, kaže, izdvojio dva fenomena.

– Prvi je taj da mi se, iz iskustva rada u velikoj kompaniji koja je prisutna na brojnim tržištima, čini da je situacija danas kod nas gora nego u zemljama u okruženju, a pritom mislim na područje od Baltika prema jugu Europe, sve do ove naše uže regije. Iako dakle danas formalno funkcioniramo u tržišnoj ekonomiji, pa bi samim time trebalo biti lakše poslovati, čini mi se da ekonomija, paradoksalno, upravo sada mnogo više ovisi o političkom, a manje o ekonomskom faktoru.

Utjecaj politike danas mi izgleda veći no što je bio u zadnjim godinama socijalizma, odnosno 80-ih godina prošlog stoljeća. To naravno nikako ne bi bilo za očekivati s obzirom na to da smo se opredijelili za tržišni sistem koji bi sam po sebi trebao biti naklonjeniji poduzetnicima.

Drugi fenomen ili paradoks koji bih izdvojio jest da su države poput Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Poljske, Češke, Slovačke, dakle države čije su ekonomije nekad isključivo ovisile o politici i temeljile se na političkim odnosima, danas puno liberalnije od nas i puno su lakše prošle taj proces prelaska na tržišnu ekonomiju, iako su nekad bile iza tzv. Željezne zavjese. Mi pak potječemo iz sustava koji ni približno nije bio tako rigidan – nikad nismo bili dio Varšavskog pakta, već smo imali sustav koji je onda bio mnogo liberalniji, a s druge strane u ovom tranzicijskom smislu zaostajemo za njima – primjećuje Matijašić.

Na pitanje zašto živimo neku vrstu neuspjele tranzicije, Matijašić kaže da je »razlika u tome što smo mi imali rat, a iz rata uvijek proizlaze složeniji društveno-politički odnosi«, zaključuje Matijašić.

Čekanje i procedure

Direktor DI Klane Miladin Marković kaže da može govoriti o današnjem poslovnom okruženju, dok o prošlom više zna temeljem onoga što su mu pričali stariji kolege. Danas, kaže, za svaki papir treba puno vremena, čekamo prostorne planove koji kasne, čekamo dozvole i dokumente potrebne za normalno poslovanje.

– Znam, primjerice, po onome što su mi stariji kolege pričali, da su u bivšem sistemu postojali posebni odjeli pri tijelima državne uprave koji su bili zaduženi za brzo rješavanje dozvola i potrebnih papira za velike sisteme, velike tvrtke, da poslovanje ne trpi i ne čeka. Danas pak imamo beskonačne procedure, izmjene prostornih planova, stalne izmjene, što nam oduzima i energiju i vrijeme, a tržište i naši kupci to ne smiju osjetiti.

Od strane dijela javne uprave i javnih servisa trebali bismo imati podršku, a ne da budu kočnica. Posebni su problem vlasnički odnosi – nekad su bili društveni pa se moglo graditi ne postavljajući puno pitanja, što je ubrzavalo procedure. Danas za jednu granicu, ako se ne slaže stanje u katastru i gruntovnici, trebamo izraditi tri elaborata – slikovito opisuje Marković.

Stvari idu nabolje

Direktor Alarm automatike Boris Popović kaže da su oni krenuli 1989., pa ima sjećanje i na taj sistem, i poduzetnička klima, kaže, tada nije bila loša, a »i sami smo bili mlađi, ništa nam nije bilo teško i još smo vjerovali da možemo promijeniti svijet.«

Ipak, Popoviću se ne čini da je sve tako crno, upravo suprotno, kaže da stvari ipak idu nabolje, možda previše polako, ali ipak se kreću: od rođačko-državne polako prelazimo u pravu tržišnu ekonomiju.

– Prije svega, kod nas treba promijeniti pogled na poduzetnike, vani uspješan poduzetnik ima status i ugled u društvu, ali se ni onom koji propadne ne rugaju, već mu daju bar tri šanse, jer se zna da ne mora uspjeti baš svaki poduzetnički projekt. Štoviše, većina ih ne uspijeva, i to je normalno i tako treba biti. Kod nas ako je poduzetnik uspješan kažu da je lopov, a ako je neuspješan onda je luzer.

Mislim da je to jedan od problema mentaliteta koji trebamo mijenjati. Drugi je problem što imamo značajno veći broj poduzetnika iz nužde, nego onih koji vide priliku. Vani u poduzetništvo idu oni koji imaju obrazovanje, ideje i patente. Kod nas ljudi često u svijet poduzetništva ulaze jer su primorani, da bi preživjeli.

Smatram da mlade ljude treba poticati da se bave poduzetništvom u što većem broju, a onda će se iz tog broja iskristalizirati kvaliteta. Društvo je to koje treba osmisliti mehanizme koji će omogućiti takvu selekciju na dobrobit svih – zaključuje Popović.