Kad je mreža izvučena s ulovom nitko nije zadovoljan, ni zapovjednik, ni posada. Riba se brzo našla na brodu. Ulovljene su nepune tri baje, "bit će jedna tona mišancije", ocjenjuje zapovjednik Ante Bočina
Novinarski zadatak mogao bi se okarakterizirati uobičajenim, čak i rutinskim. Reportaža s noćnog ribolova. Kroz godine rada mnogo sam ih napisao, mnoge noći proveo s ribarima na moru, na raznim brodovima. I iz raznih sam luka isplovljavao, odnosno u njih uplovljavao. Dešavalo se i to da smo u predvečerje isplovili iz jedne luke, a ujutro s ulovom uplovljavali u drugu, podosta udaljenu. Pa nije bilo druge, nego se s hladnjačom koja prevozi ribu vraćati kući, ili se voziti do sinoć ostavljenog automobila. I u tome je draž posla, ako ne ribarskog, onda našeg novinarskog. Ribarima je to svakodnevica, oni su na brodu ukrcani, on im je drugi dom, bez obzira na to kakav im komfor nudio. Ovog puta takvih problema nismo imali, u tom dijelu sve je bilo u redu. U zalaz sunca isplovili smo iz riječke luke, rano ujutro, dok su mnogi još spavali, u nju uplovili.
Instrumentima do ribe
Radnu noć proveli smo na brodu »Ogorje«. Radnu za nas i ribare, ali s posve drugačijim poslovima. »Ogorje« je plivaričar, Rijeka mu je matična luka, najčešće je vezan u riječkoj luci, na Rivi Boduli ili lukobranu. Danju na vezu, a noću na moru, na poslu. Takav je »bioritam« svih brodova plivaričara i njihovih posada, brodova namijenjenih za lov male plave ribe. Love s okružujućim mrežama – plivaricama. Ona na »Ogorju« duga je oko 550 metara i visoka 160. Ni najveća, ni najmanja od mreža što ih koriste hrvatski ribari.
Brodu »Ogorje« zapovjednik je Ante Bočina, ujedno i njegov vlasnik, ribar obrtnik. Specifičnog izgleda, dužina mu je 29 metara, najveća širina 7,5, gaz 3,9. Ante Bočina njegov je vlasnik pet godina, nekad je bio remorker u Veneciji. »Imamo jednako godina brod i ja«, ističe Ante. »Građen je 1961. godine«.
Više zagledan u instrumente što bi ga trebali dovesti do ribe, nego u more i horizont ispred sebe, Ante udovoljava našoj znatiželji. Nakon kupnje broda dvije godine preuređivao ga je i opremao za novi, ribarski posao. Pokreće ga motor Deutz od 1.200 KS, instalirana su dva agregata, tankovi za hladnu vodu. Maksimalna mu je brzina 11,5 čvorova. Te noći za nju nije bilo potrebe. Na malim okretajima plovimo oko šest čvorova. U zapovjedničku kabinu ulazi Kristijan, uključuje kompjuter, otvara stranicu očevidnika, izravno ministarstvu prijavljuje isplovljavanje. Preko njega se nadzire i kretanje broda. Ujutro, prije iskrcaja mora ispuniti očevidnik, upisati što je ulovljeno, koliko i gdje. Očevidnik se u elektronskom obliku odmah dostavlja Upravi ribarstva u Ministarstvu poljoprivrede.
Trup broda građen je od čelika, izuzetno je čvrst i kvalitetan, što je najbolje dokazao slijed nesretnih okolnosti. Privezan uz lukobran brod »Ogorje« doživio je tešku havariju, u njega je prilikom manovre u lučkom akvatoriju udario puno veći teretni brod pod ukrajinskom zastavom. Oštećenja su bila velika, neki drugi, slabiji brod završio bi na dnu.
»Havarija se dogodila nakon godine i tri mjeseca rada. Uslijedilo je osam mjeseci remonta…«, priča Ante pokazuje na ekran sonara: »Ima nešto ribe, pogledaj ove krpice, to su inćuni«. Tu se ne može raditi, dolje su vrše za škampe, plovimo između njihovih površinskih oznaka. »To su vrše od Rogića, poznam njegove sinjale. Ovuda se riba stalno drži, oko sinjala, dolje među konopima. Ne moreš ovdje kalat mrežu, sva bi se iskidala, napraviš više štete nego koristi…«
Riba na ekranu
Plovimo lagano, najprije ispod Kostrene, pa okrećemo prema Velim vratima. S vremena na vrijeme nešto se pokazuje na ekranu, ali se očito radi o malim plovama ribe. Pokazuje nam Ante gdje bi mogla biti riba u većoj količini, ali tamo ne želi, boji se tuna. »Strašno je što nam rade, velike štete. Nema ih dok svjetlimo, čim pogasimo svjetla najednom kreće njihova jurnjava, rastjeraju ribu, naprosto nestane sve što je kvalitetnije. I mrežu iskidaju…«
Opet mijenjamo smjer, sad plovimo prema Rijeci, dubina je oko 55 metara, svako malo ukazuje se nešto ribe. Oko nas već svjetli nekoliko brodova, »Sisol«, »Pic«… Dio riječke flote dan ranije zaputio se na istarska lovišta, ali i tamo nema boljih ulova. Bolje je utoliko što ima više srdele. »Tunji se više drže prema Kantridi, tamo nećemo.« Potraga za ribom nije dugo trajala, »nema potrebe, samo se troši gorivo, a neće se bolje uloviti«. Zaustavljamo se, pale se jaka svjetla, spušta sidro… Pozicija je ispod Kostrene, malo dalje od obale. Riba se pokazuje na ekranu, dosta je duboko, blizu dna pa i na samom dnu. Pokraj nas je sinjal od vrša, treba biti pažljiv ujutro prilikom spuštanja mreže.
Pozivaju nas na večeru, ali Ante čeka, prati što se događa u moru, kako se riba ponaša. Po tome prepoznaje što bi moglo biti dolje. »Ovo ti je inćun, on je…« Nećemo ga citirati. »Inćuna je najteže loviti od sve plave ribe, teže nego tunja.«
Noć je mirna… kako bi zapjevao popularni Coce. U početku je bilo malo vjetra, pa se potpuno smirilo. Nema ni kurenta u moru, komentira Ante. Posada se povukla na počinak, osim dežurnoga. Anti se ne spava, druži se s instrumentima, želi otkriti ribu. U toku noći odspavao je možda dva sata, onako na pola, s jednim okom na sonaru. To je ribarska sudbina, tako je njemu i svakom zapovjedniku plivarice. S vremena na vrijeme instrumente kontrolira i dežurni koji vrijeme krati loveći osliće. Skuhao je i kavu, pijemo vani, na palubi.
Čekamo u tišini
Vrijeme brzo prolazi, a rekao bi čovjek da se ništa ne događa. Gledam u more… Jako svjetlo prodire u dubinu. Ispod površine skupile se igle, jure, traže plijen… S vremena na vrijeme, lagano plivajući prođe par cipala, pojavi se i koja usamljena plavica. Ostale ribe nema, ona je dublje, svoju nazočnost odaje mjehurićima zraka što dolaze iz dubine. Iskusan ribar po njima prepoznaje koja se riba skuplja.
Posada rano ustaje, počinju pripreme za posao. Najprije se gase svjetla, ne odjednom, nego postupno, pa se pale svjetla na kajiću koji se udaljuje od broda. U određeno doba na brodu ostajemo u potpunom mraku, svjetli samo kajić. Gledam instrumente zajedno sa zapovjednikom, čini mi se da se skupilo dosta ribe. Čekamo u tišini, agregat je isključen, gotovo da se ništa ne čuje, osim zujanja agregata na udaljenom kajiću. Ante i posada pomalo strahuju, sad bi mogle naići tune.
Kreće najvažniji dio posla – uključuje se motor, diže sidro. Brod lagano plovi, kao da traži povoljnu poziciju. Kroz noć odjekuje komanda: »spuštaj«.
Počinje spuštanje mreže, nakon određena vremena s krme se čuje povik: »polovica«. »Ogorje« zatvara krug, u kratkim vremenskim intervalima netko dovikuje koliko je mreže još na brodu. Gotovo..! Dubina je oko 59 metara. Spojen je početak i kraj mreže, odmah počinje njeno dizanje. Ante komentira, više sam za sebe: »Dolje je meko dno, a nema kurenta. Mreža propada u dno, treba brzo dizati.« Kad bi se moglo… Nije to posao što se može brzo, ili na brzinu, obaviti. Dizanje mreže plivarice traje oko sat vremena.
Promatram posadu kako uigrano djeluje. Svatko je na svom mjestu, zna što mu je raditi. Nema nikakvih komandi, radi se u tišini. Mreža se diže preko power bloka, svjetskog izuma našeg Bračanina Marija Puratića, i tako slaže da je odmah pripremljena za topljenje sljedeće noći. Nije jednostavno raditi s plivaricom. Ako posada nije dobra i vješta problemi se mogu u trenu pojaviti. »Prošli mrak iskidala nam se mreža, bilo je dvadeset tisuća eura štete, nekoliko dana nismo radili«, govori Ante.
Mukotrpan posao
U vrijeme kad je počelo spuštanje mreže učinilo mi se da je riba nestala. Na ekranu je nešto bilo, ali je slika posve drugačija nego pola sata ranije. Ništa ne govorim, puštam ribare da rade svoj posao, ja sam samo gost na brodu. Uostalom, što bi mogli tada poduzeti i promijeniti. Neće ponovo svjetliti. A, i jutro se približava. Na istoku se pojavio Mjesec u obliku tankog srpa.
Kad je mreža izvučena s ulovom nitko nije zadovoljan, ni zapovjednik, ni posada. Riba se brzo našla na brodu. Ulovljene su nepune tri baje, u koje se riba istresa u mješavinu hladne vode i leda, radi šokiranja, da bi kasnije duže zadržala svježinu. »Bit će jedna tona mišancije«, ocjenjuje Ante i pokreće brod prema riječkoj luci.
Posada se uhvatila mukotrpnog posla, sortiranja ribe. Ima svega, najviše inćuna i papalina. Srdela je malo, ima nešto plavica, u mreži je ostalo i nešto igala, vidim nekoliko škombara, veliku lastavicu, nešto lignjica. Usprkos skromnom ulovu posao je dugo potrajao. U međuvremenu Slavko se uputio u kuhinju, priprema ranojutarnju marendu. U vrijeme dok neki nisu popili ni prvu kavu mi smo marendali. Malo na lešo, malo frigano, Slavko zaslužuje pohvale.
S veza na lukobranu riba se otprema na razne strane, malo na riječku ribarnicu, pa na neke okolne ribarnice, dolazi hladnjača, dio odlazi u otkup, a »imat će ribe i Grobničani za friganje na fešti«. Preostalo je još očistiti i pospremiti brod. Kad je sunce žestoko pripeklo radni dan je završen. Ostalom narodu tek počinje. Ribari će na počinak. Zaslužili su, jer jučer su radili čitav dan, gotovo da nisu imali vremena za odmor. A u predvečerje… opet se pali motor i cima molaje.
