U crkvi Svetog Bartola su svoje sudbonosno da rekli Ilijan Letica i Petra Radašić.  Jednostavno, skromno, veselo i naravno svečano.  Svi su bili tu. I roditelji, i braća, i bliža i daljnja rodbina, i prijatelji, i susjedi, i brojni čestitari  i kumovi… Na prvu, reklo bi se, vjenčanje kao i svako drugo. Pa opet, drugačije. I to zbog  sasvim posebnih uzvanika. Nisu oni niti rodbina, nisu niti prijatelji. A mladencima su ipak srcu bliski i dragi kao najrođeniji. A oni su – učenici Petrinog 5.a  Osnovne škole Jelenje-Dražice.

– Pa što je u tome neobično što sam pozvala čitav svoj razred na vjenčanje – zapitat će se razrednica i učiteljica biologije Petra ni sama ne vjerujući da je svojim potezom izazvala toliko zanimanje da su se o tome počeli raspitivati i novinari.

– Brinem o njima kao da su moja djeca i nekako mislim da je to što sam ih pozvala normalno. Pa mi sve proživljavamo zajedno. I ja njihove trenutke i oni moje. Ja znam što se kod njih događa, oni znaju što se događa kod mene. To su moja djeca.

– Petri vam jednostavno nije jasno zašto se ljudi čude kada čuju da je čitav razred s obiteljima pozvala na svoje vjenčanje. Njoj je to normalno i prirodno. I zbog toga je još više volim – ubacit će se veselo Iijan, svjestan da jedna ovakva vijest zaista odskače od svih onih sivih i loših vijesti što svakodnevno dolaze u javnost iz hrvatskih škola. A Ilijan i Petra o tome uopće nisu niti razmišljali, kao niti o tome da prije njih to nitko nije učinio. Ili se barem za to nije čulo.

– Oni su moji i to je to. Podijelili smo im pozivnice u kuverticama, bile su to malo drugačije pozvnice od onih službenih, napisala sam im vrijeme, mjesto i zbog čega bi bilo lijepo da dođu. Napisala sam da je to moj najvažniji dan u životu, da su oni moja djeca i da bih voljela da taj dan zajedno proslavimo. Zvali su me nakon toga roditelji, bili su ganuti, niti oni nisu takvo što očekivali. Iznenadila sam i kolegice i kolege u školi, ali reakcije svih njih bile su pozitivne.

Božićna zadaća

Petra je u Osnovnu školu »Jelenje Dražice« došla prije šest godina iz Ludbrega i svojim načinom rada među djecom odmah stekla status jedne od najstrožih, ako ne i najstrože učiteljice. Iz tog su se razloga sva djeca nemalo iznenadila kada se školom proširio glas da su Ilijan, njihov omiljeni vjeroučitelj, i Petra zajedno.

– Da, ja sam bila stroga, a Ilijan je bio omiljen – uz smijeh govori Petra. – Jesam li se promijenila? Ne ja sam uvijek ista, ali su se djeca sada malo priviknula na moj način rada. Naučili su se na mene pa ispada da sam se ja promijenila. Ali nisam. Prema svima sam ista. Držimo se dogovora. I djeca i ja. Oni su moji i kada sam kod kuće, 24 sata dnevno. Nosim li posao kući? Nije to posao, to je ljubav. Ja o njima brinem kao da su moja djeca. Poštujemo jedni druge, a to je najvažnije. Djecu pokušavam učiniti boljim ljudima. Nisu mi ocjene bitne, već ta ljudska strana i taj ljudski odnos. Nitko te jednoga dana neće pitati jesi li u školi imao pet ili dva iz biologije. Ali uvijek će biti važno kakav si čovjek. Bitno mi je da postanu dobri ljudi.

Dakle, ljubav Ilijana i Petre rodila se prije dvije godine u Osnovnoj školi »Jelenje-Dražice«.

– Više ne radim kao vjeroučitelj, već kao odgajatelj u Đačkom domu Sušak. Uživao sam u svom poslu kao vjeroučitelj, ali sada imam punu satnicu, ugovor za stalno i dodatnu sigurnost. Inače, imao sam prijateljski, bratski pristup djeci. Imam brata koji trenutačno ide u prvi razred srednje škole i zbog toga sam  djeci pokušavao pristupiti kao svojoj mlađoj braći i mlađim sestrama. A imao sam i tu sreću da sam predavao lijep predmet, što vjeronauk jeste, pa onda djeca mogu biti opuštenija i sve žvotne stvari mogu povezati s mojim planom i programom. Jedna matematika, primjerice, nema tu mogućnost.

Klik se, kaže Ilijan, dogodio tijekom pripremanja božićne predstave.

– Prije dvije godine smo za Božić pripremali predstavu »Čudna zadaća«, a ideju sam dobio po jednom filmu i to sam realizirao zajedno s kolegicom što predaje hrvatski jezik. Predstava je bila super i djeca i glumci su bili jako zadovoljni, a Petra mi je u svemu tome jako puno pomogla. Tada sam vidio ono što se sada potvrđuje, da je Petra posebna – ponosno naglašava Ilijan, koji djecu iz Đačkog doma Sušak nije pozvao na vjenčanje.

Kandidat za svećenika

– To su djeca ili iz drugih županija ili iz Gorskog kotara, s otoka, iz Istre. Dom broji 111 učenika. Atmosfera je super, obiteljska. Nisam ih zvao jer su oni jedva dočekali svoj raspust da odu kućama. Zadnje što sam radio u školi bile su Osnovna škola Čavle i Osnovna škola Kraljevica, a kako nisam bio razrednik nisam mogao nikoga izdvojiti. Ne bi bilo lijepo da pozovem djecu iz jedne škole, a iz druge ne – iskren je Ilijan, koji je rođen u Tešnju, a od 1994. godine s roditeljima i sada dva mlađa brata živi na Cerniku.

Petrina kuma na vjenčanju bila je Katarina Valjan, kolegica iz Osnovne škole »Jelenje Dražice«, koja predaje informatiku. Ilijanov kum bio je svećenik Pero Marjanović, inače župnik u Matuljima. – Pero i ja smo zajedno bili u sjemeništu, zajedno u bogosloviji, znamo se od osnovne škole. Zanimljivo, velečasni Denis Žuški, koji nas je oženio, također je bio moj cimer u bogosloviji, sada je župnik u Cerniku. Sve nam je nekako povezano s vjerom, crkvom, Petrin rođak također je župnik, Ludbreg je veliko svetište. Našli smo se u svemu. Mnogi kažu da smo si vrlo kompatibilni. I za sada nam ide super. A mi vjerujemo da je u životu onako kako si mi sami napravimo.NB3006ED2

– Bio sam jedno duže vrijeme kandidat za svećenika, bio sam u sjemeništu u Zadru i tamo sam završo klasičnu gimnaziju, pa sam došao u Rijeku na bogosloviju. Međutim, pomisao na obitelj i to da bih jednog dana trebao imati djecu je nekako prevagnula, a svećenički poziv i obitelj jednostavno nisu spojivi. I tada sam odlučio što ću izabrati. Tri godine kasnije naišla je Petra. I vidio sam da je to – to. Osoba koja me nadopunjuje. Nije bilo jednostavno odlučiti se, svećenstvo je krasan poziv, na taj način ljudima jako puno možeš pridonijeti. No, mene je privlačio i obiteljski život. Kada su me djeca znala pitati da objasnim sakrament ženidbe ili sakrament svetog reda onda bih to vrlo lako usporedio. Kada si svećenik puno si puta u napasti, nije tebi kao svećeniku zabranjeno da se zaljubiš, ali moraš znati što smiješ, a što ne smiješ. Isto tako je u braku, uvijek možeš doći u napast. Djeci bih rekao da je brak super ukusan kolač i svećenstvo je super ukusan kolač, ali ako ne čuvaš zube i ako pretjeraš od oba te zub može zaboljeti. Dakle, sam moraš odabrati što želiš, a ono što odabereš moraš živjeti na pošten i pravi način.

Ljubav je neopisiva

A Petra se na Grobnik pak doselila iz Ludbrega.

– Doslovno sam došla trbuhom za kruhom. Nema mjesta na karti na koje nisam poslala molbu. No, srećom u Osnovnoj školi Jelenje-Dražice me nisu odbili. Bilo mi je teško doći, drugačiji je mentalitet od onoga na koji sam ja navikla, drugačiji je odnos ljudi, ali trudimo se to promijeniti. Naravno, ne mislim da je ovdje loše, ali te su razlike jako uočljive kada ste stalno tu. Što mi je bilo najteže? Razvrstavanje smeća. Toga ovdje nema. I kiša. Ali ipak je sve dobro ispalo – zaključit će Petra.

– Zanimljiva je ta naša  priča kako smo se upoznali, kako se sve to razvijalo  i jedva čekam dan kada ću je moći ispričati djeci i unucima  – ubacit će se za kraj Iiljan. –  Petri sam u početku bio strašno dosadan i naporan. Previše sam pričao. Otac mi se bavi građevinom i često mu pomažem, a kada dođeš u 7 ujutro na građevinu tamo je već radna atmosfera i kada bih ovako grlat i glasan uletio ujutro u zbornicu bio sam odmah spreman za posao. Uletio bih k’o furija, a Petra bi samo okrenula očima. Ono, opet on. Evo, a sad svojim prijateljima kažem da želim da što prije osjete ono što ja osjećam. Ljubav je neopisiva – zaključit će Ilijan.

Za kraj možda se u priču o Ilijanu i Petri najbolje uklapa Hvalospjev ljubavi iz Pavlove poslanice Korinćanima: »Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sva otajstva i sve spoznanje i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!« zapisao je Pavle. Sretno Ilijan i Petra.