RIJEKA – Srce joj se stegnulo kad je kao zaposlenica Securitasa došla raditi u Novi list. Tamara Rupčić Tambolaš ušla je na portu i umjesto da pogleda recepciju Novoga lista, koje će biti njezino novo radno mjesto, pogled joj se zalijepio za stari stroj, takozvani slovoslagač, koji je kao podsjetnik i svojevrstan spomenik na sad već davna vremena, izložen na porti Novoga lista.

Pedesetogodišnja Tamara imala je peh zbog nesklada poslovnih želja i tehnologije, jer nova je tehnologija pomela sve njezine poslovne želje i zauvijek ih učinila neispunjenima.

– Maturirala sam baš na tom stroju kao grafički tehničar, na tom sam stroju odradila cijelu srednjoškolsku praksu i praktični dio ispita za maturu. Položila sam za grafičarskog tehničara 20. lipnja 1989. godine, a mentor mi je već tada rekao da se ovi strojevi povlače i da dolaze računala tako da više nikad nisam na njemu radila, pripovijeda Tamara. Za razliku od većine učenika iz njezina razreda, ona je obožavala ići na praksu i raditi na slovoslagaču, praksu smatra jednom od najljepših događaja u životu, jedva je čekala kad će maturirati i početi raditi na tom stroju, iako su joj ruke od njega bile crne i prljave.

No mentor joj je rekao »položila si, ali tvoja struka više ne postoji«.

– Splet okolnosti i tehnološki napredak spriječili su me da radim posao koji volim. Kad sam završila školu, htjela sam raditi u Novom listu, no tad su već pomalo počeli iznositi te strojeve i donositi računala, ali nije me privlačio rad na računalu, želja mi je bila raditi na slovoslagaču iako je na njemu teže nego na računalu. Zaposlila sam se istoga ljeta u jednoj tiskari, radila sam uvezivanje i kaširanje slika, a poslije sam oplovila svijet radeći 9 godina na brodu. I evo me sad u Novom listu, ali kao zaposlenica Securitasa. Kao da me sudbina dovela u Novi list da opet gledam slovoslagač, šefovi su mi dobri i to mi sve daje utjehu dok gledam u svoj neispunjeni san iz mladosti, rekla nam je Tamara.