KOSTRENA »Nekad je ovo bio pravi biser. Cjelodnevna glazba cvrčaka i golema, gusta hrastova šuma koja je sezala do Sršćice. Iza ove uvale ispod naše kuće bila je jedna prekrasna velika kuća, zvali su je Milerova kuća, a kao konfiscirana, bila je odmaralište za djecu, tamo negdje iza Drugog svjetskog rata«, govori nam gospođa Jadranka Bešlin koja je u četvrtak u 14 sati i 52 minute prva uputila poziv dežurnim službama kako bi ih upozorila da se na moru u Podurinju dešava nešto strašno.

Zagrepčanka koja je unatoč rastućoj industriji i bujajućem zagađenju odlučila braniti svoj komadić raja, obiteljsku vikendicu s puno lijepih uspomena i mjesto gdje njezina pokojna majka provela zadnje dane svog života. Diskretna vikendica nalazi se neposredno iznad Podkvaraova i Klančića, uvala koje su prije tri dana doživjele jedan od najvećih INA-inih ekoloških incidenata u posljednjih desetak godina.

Treći dan nakon incidenta, službe Dezinskecije još uvijek imaju pune ruke posla. Guste crne naslage na stijenama i šljunku plaža jučer ujutro Dezinsekcija je vrijedno čistila. Ipak i dalje, uz zvuk obližnjih INA-inih postrojenja i mirise koje proizvode, prizor Podurinja mogu opisati samo s dvije riječi – tuga velika. Pogotovo kad se razgovara s ljudima vezanim uz ovaj kraj, koji pamte bolja vremena i uporno ih žele obraniti pred industrijom koja u Urinju svakodnevno pokazuje svoju prisutnost.

Gospođa Jadranka u Podurinj iz Zagreba u svoju obiteljsku vikendicu dolazi već pune 54 godine. Kaže da je u jednom trenutku mogla otići bilo gdje, ali je iz nekog razloga svoju prelijepu malu vikendicu renovirala i ostala ovdje. Valjda je to zbog mora, reći će.

More je čudo

»Meni je apsolutno blaženstvo kad ujutro ovdje pogledam more, jer ne vidim Rafineriju koja mi je iza leđa. Druga stvar je što je ovo najbliža točka do mora kada dolazite iz Zagreba. A more je čudo u svakom pogledu. Znate, vi koji živite pokraj mora to čudo podrazumijevate«, upozorava nas.

Dok nam pokazuje svoj, kako ga zove, zid sjećanja, koji u njezinoj kuhinju pokazuje članove njezine obitelji i sve one trenutke koji ih vezuju za ovaj kraj, gospođa Jadranka kaže da ovo nije prvi golemi ekološki incident koji pamti, a koji je devastirao obalu i podmorje Podurinja.

»Ovo nije nešto što mi već nismo vidjeli. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća čitava obala bila je crna. Tada se to pralo kemijskim sredstvima, zvao se to perolin. Sjećam se da je tada sva flora i fauna u moru uginula. Trebalo je 35 godina da nam se ovdje vrate priljepci, puževi, ježinci… Donedavno, smrad koji je ovdje vladao bio je prestrašan. Sada ga već neko vrijeme nema. Iako ovdje dolazim već 54 godine, u jednom sam trenutku rekla – gotovo je, odlazim odavdje. Ostala sam ipak prkositi ovdje svojim vrtom i sjećanjima«, govori Bešlin koja poput većine Kostrenjana ne vjeruje u potpunosti priopćenjima u uzrocima incidenta koje je javnost dobila od INA-e.

Kao asfaltna traka

Kako kaže, u četvrtak, nešto prije 15 sati pred svojom je kućom najprije vidjela čovjeka koji je gledao u more i hvatao se za glavu. Prišla mu je pitajući ga treba li pomoć, a da pritom nije pogledala u more.

»Kad mi je rekao da pogledam more, mogla sam vidjeti da se od lukobrana lučice pa sve do baklje, dakle na dužini od oko 250 metra, proteže deset metara široka pruga koja je izgledala kao asfaltna traka. Dok sam otišla telefonirati dežurnim službama te naslage su se već grupirale. Počelo je puhati jugo. Bojim se da je ipak riječ o podzemnoj erupciji jer mi se čini da je nemoguće da tolika mrlja nastane iz jedne cijevi. Iskreno, bojim se što je ispod. Nisam protiv Rafinerije, neki ljudi rade i žive od toga. Ne mogu biti sebična i reći – sad se ovo mora zatvoriti da bih ja mogla uživati u svojih 500 kvadrata vrta. To bi bilo suludo. No, ako Riječani, ili oni iz Delnica i Crikvenice misle da ovo njih ne truje, onda se svi mi grdno varamo. Svi se jednako trujemo. Trebaju se pronaći uzroci ovog što se dogodilo i to se mora sanirati. Mislim da bi ovom »zulumu« trebao jednom doći kraj. Sada se nikome nije ništa dogodilo, barem kad su ljudi u pitanju, no ja se bojim da jednog dana sve ovo odleti u zrak«, strahuje gospođa Jadranka.

Kostrenjan Milovoj Vukoša slaže se da spremnike Rafinerije treba mijenjati. Njegov jedini optimizam temelji se na hrvatskoj realnosti pa nam tako u jednom trenutku kaže: »Fala bogu, pul nas se već se zaprlo, pa će se valjda zapret i Rafinerija«.

Prisjeća se da je kao dijete kao sva djeca iz Urinja i Svete Barbare ljeti imao, kako kaže, pune noge nafte. Kao i gospođa Jadranka sjeća se incidenta iz sedamdesetih kad je nafta ušla i u lučicu.

Nije bilo ni pužića

Unatoč svemu, iz Urinja neće otići. Njegova obiteljska kuća u Urinju na kružnom toku u koju cijeli život ulaže, nikad neće imati realnu vrijednost. To ga ne brine, ali ga brine činjenica što se ovakvi incidenti vezuju samo za područje Urinja i Svete Barbare, a zapravo bi trebala zabrinjavati cijelo Primorje i cijelu Primorsko-goransku županiju.

»Ja san tu ostal i zgubil san se. Nikad ne moren dobit vrednost ku san uložil va kuću. Tu san iz čisto sentimenalnih razlozi. Ovde nas je ostalo jedno pet. Jedna od njih je i načelnica. Tu smo rođeni i tu smo ostali. A kade da gren? Ča va Paveki? Sagde je isto, zagađenje je za se isto. Ovo je zagađenje cijele regije. Problem je ča stalno gledamo drvo, a ne vidimo šumu.«, zaključuje Vukoša.