Damir, nazvat ćemo ga tako za potrebu ove priče, jer želi ostati anoniman, ima 34 godine, iz Rijeke je, i do lani je, ali samo fizički, bio žena. Od svoje druge, treće godine, dokle sežu njegova sjećanja, a tada se zvao Mirna, znao da je dječak, kasnije muškarac, i ništa drugo nije dolazilo u obzir. 

Tek je s trideset godina Mirna kazala roditeljima i ostalima u bližoj okolini da je muškarac

Odijevali su ga kao djevojčicu jer je roditeljima i široj okolini, dakako, i bio djevojčica, a on se koliko god je to kontra sebe mogao, pokušavao i ponašati kao djevojčica, ne upadati previše drugima u oči i pomiriti se s onim što mu je priroda dala. Tek je s trideset godina Mirna kazala roditeljima i ostalima u bližoj okolini da je muškarac, a onda, zahvaljujući njihovim pozitivnim reakcijama, dobila vjetar u leđa i krenula dalje u namjeri da i fizički postane muškarac. 

Prošle je godine otišla u Beograd gdje su joj operacijom uklonili ženske unutarnje, i vanjski spolni organ, i zamijenili ih muškim obilježjima. Uklonjene su i grudi koje su se ionako tri godine prije zahvaljujući testosteronskoj terapiji smanjile, a uz svakodnevne injekcije testosterona, Damir je danas, i inače visok oko 180 centimetara – Damir u svakom pogledu. Nešto je nježnije muške građe, no radi na svojim mišićima, mladolik je, zgodan, simpatičan i nadasve – konačno sretan. »To je to«, zaključuje. Sad je ono što je, veli, oduvijek trebao biti, a gradu i svijetu, pristajući na priču za naše novine, želi poručiti da transseksualci nisu izvanzemaljci nego ljudi zarobljeni u tijelu suprotnog spola.   

Otkad zna za sebe, zna da nije žensko

Transseksualnost nema genetskih predispozicija, to nije orijentacija – transseksualnost je nešto sa čim se čovjek rađa, i duboko je nesretan ako okolina ne prihvaća njegovu namjeru da se i fizički uskladi s onim što zapravo jest. Kako to opisuje sam Damir, ljudi se rađaju slijepi i nijemi, pa se tako rađaju i s mozgom jednog spola u tijelu drugog. Nekome sa strane, veli, to je teško shvatiti, no on je bio žena samo po genitalijama koje mu – nisu pripadale. 

»Ja znam što su PMS i ženski problemi, a svakako znam i što muči muškarce! Naprosto, imao sam privilegiju da budem i žena i muškarac«, šali se Damir. Na upit ima li u planu jednog dana zasnovati obitelj, odgovara kako, bude li želio djecu, ima za to na raspolaganju načine dostupne i drugim očevima koji ne mogu biti biološki roditelji. »Tek sam sad, međutim, počeo živjeti, i mislim da za očinstvo i brak imam vremena. Na kraju krajeva, da sam i dalje žena, biološki bi mi sat već sada, kao mojim prijateljicama, otkucavao, dok ovako tek ulazim u svoje najbolje godine!«, zaključuje Damir.

»Ne želim otkriti svoj identitet samo zato što ne želim da moja obitelj, koja je dobro prihvatila ono što jesam, ima problema s okolinom. No želim o tome govoriti jer je moja dužnost utjecati na to da ljudi promijene mišljenje, da se s transseksualaca skine stigma i da se shvati da smo mi normalni ljudi kod kojih je priroda pogriješila«, priča nam Damir. 

Otkad je svjestan okoline i razlike u spolu, kaže, znao je da nije djevojčica. Kad bi mu mama odjenula haljinicu, znao je da mama u nečemu griješi, ali se, posebno kasnije, prilagođavao onome što je trebao biti. Nije se, doduše, nikad šminkao, niti je nosio visoke pete, ali se trudio o sebi govoriti u ženskom rodu. Nije, međutim, imao snage naglas reći tko je on zapravo. 

Srušiti barikade u javnosti    

   

Transseksualci su, pojašnjavaju stručnjaci, ljudi koji od ranog detinjstva osjećaju da su rođeni u krivom tijelu, i makar u životu funkcionalni i integrirani u društvo, oni su duboko nesretni i tako zarobljeni pate. Kod pravih transseksualaca, kažu liječnici, ne može se govoriti o psihički labilnim osobama, no zato je vrlo važno prije promjene spola, odnosno tijekom terapije, nedvojbeno utvrditi je li transseksualnost simpotom nekog psihičkog oboljenja ili jednostavno život u tuđem tijelu.

Medicina može osobu pretvoriti u ono što ona zapravo jest, ali ne može, nažalost, srušiti barikade javnosti 

Medicina može osobu pretvoriti u ono što ona zapravo jest, ali ne može, nažalost, srušiti barikade koje u javnosti prema ovom problemu postoje. U razvijenim europskim državama, za razliku od Hrvatske, djeci za koju se nedvojbeno ustanovi da su transseksualci, već se uoči puberteta počinje davati hormonska terapija kako im se u pubertetu ne bi razvila pogrešna spolna obilježja. S godinama će se, nada se Damir, i u Hrvatskoj to promijeniti. 

 »Otkad sam znao za sebe, znao sam i to da mi žensko tijelo nije pripadalo. Želio sam muške igračke, ali je i moja motorika bila muška, baš kao i snaga. Na tjelesnom u školi nisam bacao loptu kao djevojka, svi su se čudili i tome kako dobro bacam kamenčiće u more. Kad bi se djevojčice ‘sjatile’ nad nekom malom bebom, ja nisam imao tu potrebu, reagirao sam i na to totalno – muški. Nikad se nisam osjećao kao djevojčica, ali sam se tome prilagođavao koliko sam mogao, pa nisam, recimo, ljudima na ono klasično pitanje što želim biti kad odrastem, odgovarao da želim biti James Bond već – učiteljica. Njima je to bilo OK, a i meni je, barem sam tada tako mislio, bilo lakše prolaziti kroz život na taj način«, priča Damir. Nikad mu se nitko nije rugao, samo bi ga ponekad teta u dućanu pitala što je, djevojčica ili dječak.   

Obiteljska podrška

»Ja sam bio, recimo, sportski tip djevojčice. Mislim da je, općenito, ženama koje žele postati muškarac lakše negoli muškarcima koji se osjećaju kao žena, i žele izgledati – vrlo ženski. U mom slučaju bilo je, sportskim oblačenjem i ponašanjem, lakše prikriti pravo stanje stvari«, napominje Damir koji je s osam godina naletio na temu u časopisu posvećenu transseksualcima. Tada je spoznao da nije Pale sam na svijetu, i da nije izvanzemaljac. 

»I dalje sam, dakako, bio nesretan, i još sam godinama, naravno, govorio o sebi u ženskom rodu, tješeći se da ću nekako pregurati svoju nevolju. Nisam se bojao onoga što sam bio, ili trebao biti, već toga kako će reagirati okolina sazna li što sam. Tada mi se činilo da je lakše nestati s lica zemlje negoli reći svojima istinu«, iskren je Damir koji napominje kako transseksualci koji konačno počnu odlaziti psihoterapeutu, tamo dolaze u visokom stupnju patnje. 

 Godinama sam govorio o sebi u ženskom rodu, tješeći se da ću nekako pregurati svoju nevolju

»Do prije 50-tak godina, pročitao sam taj podatak, 90 posto transseksualaca je dizalo ruku na sebe. A ja sam, s punih 30 godina, zaključio kako ću to učiniti i ja ne krenem li korak naprijed. Krenuo sam na terapiju i smogao snage reći svojima da sam – muškarac. Želio sam živjeti svoj život, želio sam ostarjeti onakav kakav ustinu jesam«, priča Damir. Obitelj je, napominje, začuđujuće pozitivno reagirala i bila mu je velika podrška u onome što je dalje prolazio, a sestra ga je čak i pitala zbog čega je toliko dugo tajio svoj pravi identitet! Miran i šutljiv otac, nakon što je Damir objavio i da odlazi na operaciju u Beograd, uplašio se samo operacije, kao što se svaki roditelj boji kad mu dijete ide »pod nož«. 

 Operacija trajala šest sati

Kako u Hrvatskoj liječnici, kaže Damir, uopće nemaju pristup ovoj problematici, odnosno ne žele ga imati, odlučio se prvo na hormonalnu terapiju u Ljubljani, zahvaljujući kojoj se njegova prava priroda, tri godine prije same operacije, počela postupno i fizički nazirati. Konačan je cilj bila, međutim, operacija, koju je odlučio napraviti u Beogradu, gdje postoji odličan liječnički tim specijaliziran za ovakve zahvate. Tamošnji liječnički tim, kaže Damir, ne pretvara ženu u muškarca i obratno, već smatra da samo ispravlja grešku prirode.

Damir je bez problema, kako kaže, uspio promijeniti svoje prijašnje žensko ime u sadašnje, a u dokumentima je s otpusnim pismom iz Beograda, u kojem stoji da je promijenio spol, spol promijenio i na papirima. 

»Mogu samo pohvaliti Ured državne uprave u Rijeci, gospođe u MUP-u, banci, svuda kamo sam morao otići radi promjene podataka. Svi su bili izrazito susretljivi i ljubazni. Rijeka, čini mi se, općenito nema problema s predrasudama, ovo je sredina u kojoj, čini mi se, čovjek neće biti obilježen. Zato i dalje živim u ovom gradu«, zaključuje Damir, koji se nakon završenog fakulteta zaposlio u obiteljskoj tvrtki. Jedini problem koji ostaje jest, kaže, njegova fakultetska diploma, na kojoj ne može, iz njemu nepoznatih razloga, mijenjati podatke. 

Operacija je trajala šest sati, pri čemu su Damirova i gornja i donja ženska spolna obilježja promijenjena odjednom. Izvađeni su mu maternica i jajnici, uklonjene grudi, konstruirano muško spolovilo. 

»Nakon operacije za mene se ništa nije drastično promijenilo jer sam ja od tog trena uistinu bio ja, ono što sam bio od prvog dana života. Normalna sam i sretna osoba, konačno zadovoljna i u svom tijelu«, zaključuje Damir. Raniji psihološki testovi pokazali su, zanimljivo, da je k tome i konzervativan, no kako on to jednostavno objašnjava, ne znači da su transseksualci, homoseksualci ili bilo tko drugi za kim se okrećemo, liberalni, preliberalni – to su normalni ljudi kod kojih se priroda zabunila. »Ja sam oduvijek muškarac, i to prilično konzervativan muškarac, a spol sam promijenio ne zato što sam liberalan, već zato što sam to, radi sebe, morao učiniti«, napominje. Tko to može shvatiti, shvatit će, tko ne može, Damir mu, kako kaže, ne zamjera. Ali i poručuje: »Primijetite li da vaše dijete nije ono što bi ‘trebalo’ biti, nemojte ga svojim nerazumijevanjem tjerati u još veću patnju, ne nanosite mu još veću bol. Dvadeset i prvo je stoljeće, u kojem svatko zaslužuje svoje mjesto pod suncem«.