Muzej grada Rijeke uskoro se useljava u obnovljenu palaču Šećerane pa je skorašnju selidbu odlučio i najaviti. Najaviti usitinu neobičnom aktivnošću. Naime, u muzejskoj zgradi na Trgu R. Zanelle muzealci su krenuli s izradom šećernih glava, onakvih kakve se svojedobno proizvodilo u riječkoj Rafineriji šećera.

Na pitanja kako to sve izgleda u praksi, odakle receptura i slično, iz Muzeja grada Rijeke stiže odgovor:

– Šećerna zvona izrađuju se u Muzeju ručno, dakle kao pojedinačan proizvod. U način izrade uputila nas je Vesna Radmilović, nekadašnja djelatnica Tvornice šećera Osijek, danas riječka umirovljenica.

Do nje se došlo tragom informacije Miroslava Kosa, bivšeg direktora osječke Tvornice, koju su posjetili predstavnici Muzeja grada Rijeke da bi saznali više o proizvodnji šećera, a posebno o radnom procesu u kojemu nastaju šećerni stošci.

Nakon što je Radmilović 23. srpnja održala u Muzeju mali nastavni sat kojim je praktično pokazala kako praviti stošce, rad je nastavljen proizvodnjom u tri veličine. Svježe načinjeni stošci suše se dva dana.

Planirano je izraditi njih dvjestotinjak, sve za potrebe dijela izložbenog postava posvećenog riječkoj Šećerani. U njegovu središtu bit će replika izvornoga riječkog kalupa. Ostali kalupi što se koriste za sadašnju izradu šećernih zvona bit će postavljeni na glinene vrčeve, baš onako kako se to činilo u riječkoj Šećerani nakon što se kalupe napunilo rafiniranim šećerom i ostavljalo utaknutima na vrčeve da bi se iz kalupa u njih iscijedila suvišna voda.

Odnosno, da bi se na koncu, vađenjem iz kalupa nakon sušenja, dobila čvrsta, kompaktna glava šećera. Preostala slatka voda u vrčevima prodavala se ili pak koristila u proizvodnji alkoholnih pića.

Nadalje doznajemo kako je u planu da mali šećerni kampanuli nađu mjesto u popisu autentičnih suvenira što podsjećaju na palaču riječke Šećerane, odnosno na posjetu novom sjedištu Muzeja grada Rijeke. Bit će umotani u čvrst papir i zavezani konopcem, što znači upravo onako kako se za isporuku kupcima svojedobno pakiralo šećerne glave u pogonu na Brajdi.

Izgled kampanula

Kako su izgledali riječki kampanuli znamo zahvaljujući originalnom kalupu za njihovu izradu iz riječke Šećerane, sačuvanom u bečkom Tehničkom muzeju. Kalup je nastao u Šećeraninoj lončariji oko 1820. godine. Muzej grada Rijeke dao je prema njemu isprintati 3-D repliku, koja će naći mjesto u skorom stalnom postavu o povijesti Rijeke.

Kako su kampanuli izgledali također znamo zahvaljujući prikazu stožaca upletenih u kosu na kamenim figurama glava što krase ulaze u palaču na Brajdi.

Zašećerena imena

Podsjetimo se, u riječku je Šećeranu 1750-ih počeo stizati prekomorski sirovi šećer od trske, koji je rafiniranjem dobivao stožast oblik. Taj se proizvod naziva brojnim nazivima, poput šećernog stošca, glave šećera, pinke šećera, šećernog šešira i slično.

Stari su ga Riječani nazivali kampanul, što će reći šećerno zvono. Nije poznato da se taj naziv koristio još negdje, pa bi mogao biti ovdašnji specifikum.