Crkva ima iskustvo staro dvije tisuće godina i pamti mnoge krize i može svjedočiti o tome kako svaka kriza ima u sebi i nešto korisno, kako pročišćava, oslobađa od lažnih vrijednosti, vraća čovjeka sebi samom i drugom čovjeku
Asocirajući nedavne parlamentarne izbore u našoj zemlji, svoju ovogodišnju božićnu poruku mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit naglašeno je posvetio drugoj vrsti izbora: »daleko dubljoj i sudbonosnijoj«. Piše: »To su izbori kojima Bog bira čovjeka i čovjek Boga i koji se na ovaj ili onaj način odražavaju na sve naše druge izbore, pa i one političke.« Nadbiskupova poruka, upućena prvenstveno vjernicima, reflektira se i na okolnosti u kojima sada živimo, koje su izrazito i duhovno i materijalno bremenite.
– U svom pismu u povodu pristupanja naše zemlje u Europsku Uniju naši su biskupi pokušali ukazati na pozitivne i negativne strane takvog pridruživanja, oslanjajući se pritom poglavito na stavove nekoliko zadnjih papa o tome, kao i na izvorne zamisli utemeljitelja europskog ujedinjenja. Pogledi papa i biskupa na tu integraciju imaju u sebi pretežito religiozno-moralna, a manje ekonomska i druga obilježja. Drugim riječima, ono za što se Crkva zauzima jest Europa vrijednosti, a ne prvenstveno Europa tržišta.
Što se, pak, tiče, našeg ulaska u Europsku Uniju, o tome bi doista trebalo prije referenduma provesti javnu raspravu. Osobno smatram da su u doba globalizacije ujedinjavanja ove vrste imperativ. Pritom se, normalno, nešto gubi, ali sigurno i dosta toga dobiva. Koliko će se dobiti, a koliko izgubiti, ne ovisi samo o drugima, nego prije svega o nama samima. Neće ugroziti naš nacionalni identitet naš ulazak u Europsku Uniju, ako ga mi sami budemo znali cijeniti i razvijati. Mislim da je, kad su te i slične stvari u pitanju, prvenstveno problem u nama samima. Npr. nisu Mađari krivi što su postali većinski vlasnici INE, nego mi sami, kao i u tolikim drugim stvarima. Svakako, bili mi u Europskoj Uniji ili izvan nje, moramo se ponašati po njezinim pravilima, s tom razlikom što, ako smo u njoj, možemo sudjelovati u donošenju tih pravila. U tom smislu bolje je biti za stolom za kojim se odlučuje, nego čekati pred vratima što će drugi odlučiti o nama bez nas.
Na tom tragu vođen je i ovaj božićni razgovor u rasponu pitanja od nekih naglasaka božićne poruke nadbiskupa Devčića do aktualnog društvenog trenutka naše zemlje i Europe.
Među ostalim u božićnoj poruci analizirate: »Uvijek je naš odnos prema Bogu ovisio o tome smatramo li se slabima i potrebitima njegove pomoći ili umišljamo da smo samodostatni te se u toj tobožnjoj samodostatnosti zatvaramo u sebe i u svoju stvarnu nemoć«. Možete li to i ovdje pojasniti?
– U evanđeljima Isus razlikuje kozmičke i povijesne znakove, koje on naziva »znakovima vremena«. Svojim je protivnicima, koji su znali čitati kozmičke znakove (npr. prema boji neba znali su odgonetnuti kakvo će biti vrijeme), prigovarao da ne znaju čitati »znakove vremena«. Drugi vatikanski koncil je u tom smislu također progovorio o »znakovima vremena«, misleći pod tim posebno razne povijesne događaje, stremljenja ljudi, razne krize, ratove i slično, te je pozvao kršćane da pokušaju iz takvih znakova iščitati Božju poruku za sebe. To znači da nam Bog progovara i kroz ono što se događa u svijetu, zbog čega trebamo pozorno motriti društvene događaje i pojave te ih u svjetlu vjere tumačiti. Upravo sam na tom tragu u krizi koja trese nas i svijet vidio »znak vremena«, po kojem nam Bog možda poručuje da nam se sve to događa jer smo se odvratili od njega i poput prvih ljudi u raju zemaljskom prezreli njegove zakone i zapovijedi, sve u želji da se sami stavimo na njegovo mjesto. U tom smislu možda su nam i parlamentarni izbori »znak vremena«, po kojem nam Bog poručuje da se obratimo njemu, da izaberemo ne samo nove ljude i stranke nego prije svega njega, prema riječima koje je preko Mojsija uputio Izraelcima: »Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospoda, Boga svoga, …, živjet ćeš… Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš,…, zaista ćete propasti… Život, dakle, biraj, ljubeći Gospoda, Boga svoga, slušajući njegov glas« (Pnz 30, 15-20).
Dakle, da bismo prevladali krizu, nije dosta izabrati samo nove ljude i stranke. Sve će to biti od slabe koristi ako se sami duhovno ne obnovimo, jer najdublji uzroci naše krize nisu ekonomski i financijski, nego moralni i u konačnici religiozni. Kad sam u božićnoj poruci rekao da sada trebamo izabrati i Boga, mislio sam upravo na to.
Nova evangelizacija
Kršćanstvo je danas često prihvaćeno tek kao neko kulturološko nasljeđe, neki kulturološki fenomen. Vidimo, i u našem je društvu takav stav sve očitiji. Na tom tragu aktualno je i pitanje nove evangelizacije na koju poziva i sadašnji papa Benedikt XVI. te će se iduće godine tom temeljnom zadaćom Crkve baviti i Sinoda biskupa.
– Mi smo kulturološki kršćanska zemlja, ali to nije dosta da bi kršćanstvo postalo oblikujuća duhovna snaga u suvremenom društvu. Danas nije više dosta biti kršćanin samo iz tradicije, zato jer su to bili moj otac i djed. Kršćanstvo mora postati osobni izbor. Problem je, međutim, što mnogi taj izbor nisu učinili iako su kršteni, u crkvi vjenčani, svoju djecu krstili, upisali ih na vjeronauk itd. Naše kršćanstvo, kao i cijelo društvo boluju od prividnih izbora, iza kojih ozbiljno ne stojimo. Ivan Pavao II. bio je toga svjestan, kao i njegov nasljednik Benedikt XVI. te su obojica počeli govoriti o tzv. novoj evangelizaciji, tj. o novom upućivanju u kršćanstvo onih koji su već formalno, ali ne i životno kršćani. Cijelom tradicionalnom kršćanskom svijetu, pa tako i nama, potrebna je takva nova evangelizacija, novi navještaj evanđelja, ali takav da ga čujemo ne samo uhom nego i prihvatimo srcem. Samo tada će kršćani moći biti u svijetu ono što je sam Isus želio da budu: »sol« i »kvasac«.
Parlamentarni izbori donijeli su nam promjenu vlasti. Kakav je Vaš pogled na te promjene i imate li koju poruku novim vladajućima? Što bi novoj Vladi, po Vašem mišljenju, trebali biti prioriteti?
– Svi će se složiti da prioritet treba dati gospodarstvu i zapošljavanju. No, ne smije se zanemariti ni probleme moralne i institucionalne naravi. Znamo da vlada veliko nepovjerenje u institucije. Očito je da našem društvu treba sveopća obnova. Ali ono što novoj vlasti svakako treba biti prioritet jest očuvanje vlastite vjerodostojnosti, nastojanje da se ne izigra povjerenje, da se vodi politika »čistih ruku«, jer građani su već bolesni na sam spomen korupcije vlasti. U tom smislu nova će vlast najviše učiniti za obnovu nade i povjerenja u našem društvu ako se bude iskreno trudila biti poštena, gospodarna i odgovorna.
Nova vlast nasljeđuje teško ekonomsko stanje koje se među ostalim ogleda u visokoj stopi nezaposlenosti i dubokoj moralnoj krizi društva. Isto tako, vrijeme je i drugih neoptimističnih okolnosti – kriza je u svijetu i Europi, posebno financijska i ekonomska, a čovjek je umoran od svega toga. Što Crkva ima za reći tom običnom čovjeku?
– Doista, teško je reći što je teže: ekonomska ili moralna kriza koja nas pritišće. Čini mi se da su te dvije krize poput spojenih posuda: jedna prouzrokuje drugu, ekonomska moralnu i moralna ekonomsku. Nezaposlenost, neplaćeni rad, plaće nedostatne za život dostojan čovjeka, sve to rađa moralnu malodušnost, a ova se opet reflektira na gospodarski život i cijelo društvo. Što Crkva u toj situaciji čini ili može činiti? Ona ne prestaje buditi nadu. Sjetimo se enciklike Benedikta XVI.: »Nadom spašeni«, ali i drugih njegovih enciklika koje govore o karitasu i o kršćanskom Bogu kao Bogu ljubavi, pa o istini. Papa se usuđuje govoriti i o »ekonomiji dara«, dakle o nečem što je posve različito od »ekonomije čistog profita«, u kojoj je čovjek na zadnjem mjestu.
Crkva ima iskustvo staro dvije tisuće godina i pamti mnoge krize koje su bile puno teže od ove, i može svjedočiti o tome kako svaka kriza ima u sebi i nešto korisno, kako pročišćava, oslobađa od lažnih vrijednosti, vraća čovjeka sebi samom i drugom čovjeku, pomaže ponovno otkriti ono bitno, što jedino vrijedi. Konačno, Crkva ponavlja ljudima slično kao što je nama u Pazinu ponavljao veliki istarski svećenik mons. Božo Milanović: »Nema tako loše situacije koja se ne može promijeniti na bolje.« Dakle, nada uvijek postoji i, kako narod kaže, posljednja umire. Mogu također posvjedočiti da se svako jutro u molitvi sjetim nezaposlenih i umirovljenika s malim mirovinama te ih preporučim Bogu da im pomogne u njihovim poteškoćama, molim ga da potakne ljudska srca na solidarnost, da vladajućima pomogne u rješavanju tih gorućih problema, da nam dadne dobrih gospodarstvenika. Crkva i na takav način pomaže u kriznim situacijama.
Na tom tragu potrebnim se čini apostrofirati izvrsnu Deklaraciju Petog hrvatskog socijalnog tjedna održanog u listopadu?
– Iako se Europska Unija temelji na sekularnim principima, to nipošto ne znači da ne uvažava i ne cijeni doprinose religioznih institucija. Štoviše, s time se računa, jer svatko nepristran može lako uočiti kako pravog ujedinjavanja ne može biti ako se razne religije i svjetonazori međusobno ne poštuju i ne surađuju. Uostalom, i sama činjenica da u velikoj većini zemalja Europske Unije postoji u školama religiozna pouka, negdje izborna, negdje obvezna, dokazuje kako se religiju ne samo tolerira kao nužno zlo nego ju se cijeni i prihvaća kao pozitivan društveni čimbenik. S obzirom na učvršćivanje Europske Unije, kao i na prevladavanje raznih kriza, pa i ove posljednje, kršćanske Crkve pozivaju na poštivanje evanđeoskih načela, koja su i općeljudska. U tom smislu, Crkve djeluju kao promicateljice solidarnosti i onih vrijednosti koje nisu tržišne, a bez kojih nema istinskog zajedništva među ljudima niti cjelovito ostvarene ljudske osobe.
U ujedinjavanju Europe, kao uopće u ujedinjavanju ljudi i naroda, Crkva vidi i »znak vremena«, posredstvom kojega je Bog poziva da se i sama u tom smjeru više angažira. Zato su ekumenizam među kršćanskim Crkvama i dijalog između religija i svjetonazora imperativ iza kojega za istinskog vjernika stoji sama božanska volja.
– Naša se Crkva pokušala uključiti u suvremena društvena zbivanja u nas i dati svoj doprinos rješavanju krize s kojom se suočavamo i obnovom tzv. Socijalnih tjedana. Četiri takva tjedna održana su prije Drugog svjetskog rata, a od 21. do 23. listopada 2011. održan je u Zagrebu peti, nazvan tako da bi se istaknuo kontinuitet s prijašnjima. Tema mu je bila »Kultura rada«, a na kraju je objavljena deklaracija u kojoj se progovara o uzrocima naše krize, pogotovo nezaposlenosti; poziva se državu na snažnije uključivanje u rješavanje pitanja i problema vezanih za rad; govori se o dvije ugrožene skupine s obzirom na rad: onu koja je nezaposlena i drugu koja je prezaposlena; ističe se potreba duhovnosti rada, odgoja i razvijanja radne kulture, kao i potreba razvoja poduzetništva na tri načela: pravedan profit za vlasnike poduzeća, pravedna plaća za radnike i pravedan porez za državu; traži se pomoć obitelji koja je još uvijek funkcionalna institucija na koju se treba više oslanjati, te se naglašava važnost zakonodavstva koje će učinkovito štiti radnika itd. Šteta je što je sam Tjedan s njegovom deklaracijom ostao bez snažnijeg odjeka u javnosti, gotovo nezapažen. Vjerojatno tako ne bi bilo da se na njemu dogodio kakav skandal.
Značenje Božića
Svi ćemo se s Vama složiti da živimo u vremenu »označenom ravnodušnošću i sumnjičavošću u sve, bezboštvom i agnosticizmom, relativiziranjem istine i svih vrijednosti«, kako pišete u božićnoj poruci, ali i u vrijeme u kojem mediji sve više – što asocira i Vaša napomena o skandalu – nameću žutilo, i pristupom i izborom tema. Kako nam Božić može otvoriti obzor? Kako posebno za naše odgovornosti na planu društva u kojem živimo?
– Božić nam progovara prije svega o našem Iskonu, a to je Bog koji nas je stvorio i koji se ne prestaje brinuti o nama, štoviše, toliko nas ljubi da nam kao Spasitelja šalje i svoga jedinorođenoga sina Isusa Krista. Ako nam je takav Iskon iz kojeg smo proizišli, imamo razloga za nadu, jer Bog nas ne ostavlja same. Ako smo svi proizišli iz istog Iskona, onda smo i braća, pa se kao takvi trebamo i odnositi jedni prema drugima. Božić nas na taj način poziva na nadu, bratstvo, solidarnost, ljubav, mir koji je, kako je rekao papa Pavao VI., djelo pravde. I tolike su druge vrijednosti vezane za taj blagdan, koje nipošto nisu relativne, npr. majčinstvo, rađanje i briga za novorođeni život, zatim jednostavnost, otvorenost za istinu, traženje smisla vlastite egzistencije, umijeće darivanja i tihog radovanja.
Činjenica je da se svakog Božića mnogi ljudi doista trude barem neke od tih vrijednosti živjeti i svjedočiti. Otud onda nastaje pitanje: ako tako možemo živjeti jedan dan, što nas priječi da tako živimo svaki dan, pa da svaki dan bude Božić? U tom smislu nas Božić doista otvara drukčijem razmišljanju, življenju i ponašanju, dakako pod uvjetom da ga slavimo na pravi način, a to svakako nije sve raširenije konzumističko božićevanje.
