Nagrada za životno djelo dodijeljena mu je za osobni doprinos razvitku Grada Rijeke na području graditeljskih, komunalnih i društvenih djelatnosti
RIJEKA Nagrada Grada Rijeke za životno djelo u 2014. godini dodijeljena je Maksu Peču za nemjerljiv osobni doprinos razvitku grada Rijeke na području graditeljskih, komunalnih i društvenih djelatnosti.
Maks Peč je tijekom svog dugog i plodonosnog života postao sinonim Sušaka, dobri duh tog, nekad grada, a sada dijela grada na lijevoj obali Rječine. Svojim cjelokupnim životnim opusom u trajanju dugom cijelo jedno stoljeće, svjedoči postojanu predanost svojoj graditeljskoj struci i posvećenost nebrojenim drugim zanimanjima, veliku radišnost i ustrajno zalaganje jedne skromne i poštene osobe koja je uvijek bila prisutna, a nikad istaknuta.
Tako je u objašnjenju ovog iznimnog priznanja ukratko opisan doprinos stogodišnjeg Peča, žive sušačke i riječke enciklopedije, svjedoka povijesnih mijena i događaja, a koji je i sam bio sudionikom mnogih zbivanja. Izuzetno svestranog i vitalnog Peča, jednog od najviđenijih Sušačanina, posjetili smo u njegovom domu na Bulevardu, uvijek spremnog da s nama podijeli dio iz svoje bogate životne riznice iskustva, misli i djela.
Tri draga mjesta
– Volim reći da imam tri mjesta gdje rado zalazim i osjećam se kao kod kuće: Muzej grada Rijeke, u koji me rado primi i moje fotografije izlaže ravnatelj Ervin Dubrović; zatim Klub Sušačana, u kojem rado susrećem »moju dječurliju« Zdravka Ćiru Kovačića, Igora Koprivnikara i Danka Pavešića; a napose zgradu Riječke nadbiskupije, na ručak kod prijatelja nadbiskupa Ivana Devčića s kojim sam najviše povezan. Bio sam kukavica kada je trebalo voziti automobil s dragim prijateljima iz lista »Zvona« Josipom Šojatom i Antonom Sironićem, pa se odnekud pojavio mladi student Ivan Devčić i tako smo se upoznali i zajedno proputovali dobar dio Europe, kao uostalom i sa svojim »Primorjašima«, ističe barba Makso, kako ga svi od milja nazivaju.
Na pitanje o nagradi koju je primio, reći će kako nije očekivao, iako je uz izgradnju mnogih riječkih prometnica i mostova, bogatu aktivnost u sportu, novinarstvu, prosvjeti, kulturi i vatrogastvu, u riječkoj gradskoj upravi svojevremeno bio šef inspektorata, načelnik komunalnih poslova te savjetnik dvoje gradonačelnika Dragutina Haramije i Nede Andrić. Primajući nagradu, Peč se zahvalio svima koji su ga predložili za nagradu i kazao kako mu je izuzetna čast što je doživio da prepoznaju njegov dugogodišnji rad i trud u njegovom gradu. U svom prepoznatljivom karitativnom stilu življenja, novčanu nagradu donirat će u humanitarne svrhe, u prvom redu domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi te stradalima u nedavnim poplavama. Ipak, spomen na dobiveno priznanje naći će se u vitrini uz ostale najvažnije nagrade, koje je dobio.
Veterinaru umjesto liječniku
– Nagrade su dokaz da su me ljudi valjda voljeli, od svetog pape Ivana Pavla II., koji mi je dodijelio Pro Ecclesia et Pontifice, najveće priznanje koje laik u Crkvi može dobiti, preko Spomenice Domovinskoga rata od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, iako nikad nisam služio vojsku; pa sve do komunističkih vlasti. Sa svima sam bio dobar, mada sam im koji put bio dosadan, reći će Peč, dodavši kako s drugim laureatom za životno djelo, fra Bonaventurom Dudom, prijateljuje niz godina, ali se dugo nisu susretali zbog kilometarske odvojenosti, za razliku od trsatskih franjevaca – fra Emanuela Hoška i fra Serafina Sabola.
- Sve životne želje su mi se ostvarile, osim jedne: imati djecu, ali sam zato deset puta bio vjenčani kum. Često sam usamljen pa čitam Novi list od prve do zadnje stranice i slušam Radio Rijeku. Kuha mi i brine se za mene moja susjeda, udovica kapetana Grgurića, a ja počistim stan. Osjećam se dobro, za mene s neba najviše brine sv. Leopold Bogdan Mandić, brat moje bake. Umjesto da idem kod liječnika, koji su me kroz život u više navrata »udesili«, radije odem k – veterinaru, koji mi kaže da isplazim jezik i vidi da sam zdrav, u šali zaključuje barba Makso.
