Ljubav. Vjerojatno najspominjaniji pojam od kako je civilizacije. Jer upravo je ona najmoćnija pokretačka snaga koja okreće taj naš svakodnevni kotač na putu koji nema međe, koji ne vodi ni do kakve granice jer njegov je pravac bekonačnost. Svemir. A i ta naša ljubav je baš kao i to beskonačno prostranstvo. Svi znaju za nju, ali nitko još nije spoznao kako je nastala i kako neprestano, iznova do nje dolazi. Tko nam je šalje, zašto to čini, zbog čega se uopće trudi kad tako često i tako brutalno pokazujemo da je ne zaslužujemo. Leptiri u trbuhu, kaos u glavi. Ljubav. Nikad ne znaš gdje će se pojaviti, kad će te i s kim zadesiti, spojiti i rastaviti, kuda će te odvesti, što od tebe napraviti.

Mogli bismo tako nizati rečenice i razmišljanja, pisati svojevrsnu poeziju u prozi, ali koliko god novinare ozbiljni književnici i znanstvenici društvenih nauka držali najnižom vrstom kojoj je alat pisanje, ipak ćemo se usuditi otići korak dalje i pokušati pojasniti, bolje rečeno prikazati neke od ljubavi koje su nas ovog proljeća posebno zavele.

RAZIGRANA OBITELJ

Ona je Martina Pekar. Odgojiteljica iz Klane. Teta u vrtiću. Mama je 13-godišnjeg Bruna. Koji je jako izrastao, izdužio se u zadnjih nekoliko mjeseci, godinu najviše. On je Sanjin Štuss, vozač iz Rijeke i otac malog Lorena. Zajedno, oni su Martina i Sanjin, roditelji najmanje od svih u obitelji, trogodišnje Nikki. Obitelj složena po nerijetkoj formuli – tvoje dijete, moje dijete, naše dijete.

Foto Nikola Blagojević

– Iako je u našim i odrastanjima naše djece bilo i stresnih situacija, danas smo, posebno kad smo na okupu, jako razigrana obitelj. Stalno u pokretu, stalno u traženju nečeg što u pravilu dolazi kao večernji sati u kojima, prema dobnoj granici i umoru koji smo tog dana dosegnuli u određenom ritmu idemo na spavanje. I budimo se, opet iste dinamike. Ja na posao u vrtić, Nikki također, i Loren u svoj, Bruno u školu, Sanjin na posao, vozi kamion na razne strane Hrvatske. I svi tako raštrkani, kasno popodne ili navečer se opet spajamo kad uvijek iznova počinje naša svakodnevna oda radosti, pojašnjava nam Martina njihovo, realno ipak teško objašnjivo, skladanje obitelji. Svojim iskazom, iako to možda tako ne doživljava, objašnjava nam i ljubav. Mada, kad je ima puno kao kod njih, koga briga za njezino pojašnjavanje.

Foto Nikola Blagojević

Priča o Martini i Sanjinu kao osovini ove zanimljve zajednice, o ljubavi koja ih je spojila i prije šest godina neraskidivo vezala, svoju podlogu ima na Rujevici. Da, jasno vam je da je prva pozornica njihova zajedništva bila Rijeka. Da je sve s njom i zbog nje počelo. Mada, da bi se voljelo Rijeku, prije svega treba voljeti Grad Koji Teče i sva ona divna mjesta, gradiće i sela koji se oko nje nižu pa jedno pedesetak i mnogo više, jer ima tu i dugačkih otoka, kilometara u krug. Rijeku je naime nemoguće voljeti ne voliš li njezine ljude i tradiciju. Znali smo to definirati i kao MIK kulturu. A Sanjin, e taj neobični Sanjin je odlučio ljubav prema Rijeci složiti na svoje tijelo. Htio je njezina najznačajnija obilježja uvijek, ne samo u svojim emocijama, nego i fizički na svom tijelu nositi gdje god se kretao.

Foto Nikola Blagojević

– Možda djeluje malo nebično, znali su mi reći i munjeno, ali prije desetak godina, a s obzirom na to da danas polako idem prema četrdesetoj i nije bilo u nekoj mojoj »mladosti-ludosti«, nego već u sasvim zrelom razdoblju života, odlučio sam Rijeku smjestiti na svoja leđa. Odlučio sam se u cijelosti oslikati, tetovirati kako bi moja ljubav prema zavičaju bila uvijek sa mnom. Kako bih je mogao pokazati, posebno ljeti kad se ponekad ide bez majice. Nisam od onih koji vole zavičaj, teritorij koji ih je oblikovao, samo povremeno i površno, htio sam da to bude realno, vidljivo, objašnjava nam Sanjin svoj put prema tattoo studijima.

Foto Nikola Blagojević

Jer ono što je zamislio uistinu je bilo kompleksno, u svakom pogledu. Provedbenom, fizičkom, svakako i financijskom smislu.

– Da, bilo je, ali nije gotovo. Do sada sam odradio desetak vrlo opsežnih tattoo akcija koje nikad nisu trajale manje od tri sata. Kad bismo se baš igrali statistikom, na tattoo pozicijama sam do sada proveo ma najmanje četrdesetak sati. Prostora ima još, no jasno mi je da na moja leđa, koliko god da nisam ni najmanje sitna osoba, ne stane sve ono što je Rijeku oblikovalo tijekom vremena, sve ono što mislim da je važno zabilježiti da bi se razumjelo Rijeku i Riječane, smireno nam iznosi Sanjin svoju tattoo priču.

Foto Nikola Blagojević

VOLJENA KLANA

I tako odrađuje prvi čin naše Pekar-Štuss priče. Drugi slijedi vrlo brzo. Iako se dakako znamo niz godina, svaki naš susret s njima bio je – zanimljivo nov. Onaj koji je neposredno prethodio ovoj priči zbio se na Korzu. Rijekine pehare, »važ« i »bujol«, Rabuzina i onaj koji dobiva prvak države, unajmio je Grad kako bi ih ispred zgrade poglavarstva izložio i omogućio navijačima Rijeke da se s njima fotografiraju. S obzirom na to da su dvostruke krune rijetkost, bila je to uistinu povijesna prilika koju i oni naravno nisu propustili. Sanjinova ljubav prema Rijeci i »Rijeci«, jako je slična i Martininoj prema »Rijeci« i Klani. Prema njezinu zavičaju.

Foto Nikola Blagojević

– Dakako da jako volim i Rijeku, ali Klana je moj zavičaj. Administratorica sam portala »Ti si iz Klane ko si domišljaš« na kojem se trudimo zabilježiti baš sve što je vezano uz naš kraj. Rođenja i smrti, diplome i zaposlenja, sportske rezultate, povijest i narodne predaje, mlade glazbenike svih usmjerenja, ma sve što je vezano uz Klanu i posebno naš specifični dijalekt i njegove »stare riječi«. Radim to s velikim guštom jer znam da ono što se odmah ne zabilježi vrlo brzo postaje nepoznatim, izgubljenim u zauvijek prošlim danima, pojašnjava nam Martina njihov sklad koji dakako uvažava i različitosti. Nema naprosto sklada, ne poštuje li se druge.

Ono što je posebno važno u završnom činu ove priče je pronalazak ključa. Onog koji otključava bravu razumijevanja. Mnogih lijepih priča, pa tako i one o Rijekinom uspjehu, njezinoj ovogodišnjoj dvostrukoj kruni. Nije naime ekonomskim i fizičkim jezikom bilo »normalno« da se to dogodi. Ali je. Bahatiji, bogatiji, beskrupulozniji, ali i bezličniji, besprizorniji i banalniji nisu uspjeli. Rijeka jest.

– Naša, Sanjinova i moja ljubav rodila se na utakmicama Rijeke. Prije i poslije njih, tijekom prvih i drugih poluvremena. Poslom što je u jednom dijelu mog života kao dopunski bio povezan sa svim utakmicama Rijeke na domaćem terenu, postala sam stalnim sudionikom tih, kako sam ubrzo uvidjela, jako zanimljivih događanja. Znate, kad ih ne znate, nogometni navijači su vam… pomalo čudni. Vezuju se uz nešto što mnogima nije baš razumljivo. Ali kad uđete u taj sustav, počinjete uviđati da je malo veza među ljudima, posebno u današnjem dobu, koje su toliko snažne, pa i duboke. Navijači, a upoznala sam ih uistinu vrlo mnogo, djeluju poput nekadašnjih obitelji. Beskrajno su posvećeni jedni drugima, spremni su se žrtvovati jedni za druge, dakako i za klub koji obožavaju. Utakmice su zanimljive ne samo u onih najvažnijih 90 minuta nego i prije i poslije meča. Postala sam dijelom te priče, a tu je bio i Sanjin. Koji je i tetovažom rekao što misli o klubu i gradu. Dakako, dogodila se ona. Ljubav, za njom idu godine naše sreće, pojašnjava nam Martina svoju najljepšu životnu priču.

Foto Nikola Blagojević

EMOCIJE ŠTO TEKU

Obitelj. Rijeka je zapravo jako, jako složna obitelj. Ona je ove godine osvojila dvostruku krunu jer je čitav sustav djelovao kao velika i skladna obitelj. Jako važan faktor u svemu bio je i Radomir Đalović, trener koji je funkcionirao kao »uno di noi«, jedan od nas. Radio je za plaću, da bolju od one koje dobivaju navijači na svojim poslovima, ali za nju se trgao, žrtvovao, danonoćno radio, strasno se davao i dozvoljavao emocijama da teku. Zaraza se proširila i na igrače tako da je bilo jasno, u subotu prije zadnjeg kola, kako je postignut fantastični sklad. Tisuće ljudi funkcioniralo je kao složna obitelj. Nema te bahatosti i tog bogatstva koje može biti jače od takve sloge.

– Znaju nas pitati kako nas nije strah voditi djecu na utakmice. Ne možda Bruna jer on je već velik, ali što će s nama Loren i Nikki. Mali su, netko će ih pogoditi nečim, bakljom nedajbože, nagaziti ih. Martini i meni nije jasno o čemu oni to, kakav strah, kakvo ugrožavanje djece? Pa Rujevica vam je, da se nas pita, najsigurnije mjesto na svijetu. Naša djeca kao i nas dvoje – svi smo mi dijelom iste obitelji koja, kao i mi sami jednako pazi na našu djecu. Ako smo negdje sigurni, bilo gdje da idemo, onda je to na utakmicama Rijeke. I još nešto – nigdje se ne može osjetiti toliku povezanost, toliko istinsko međusobno uvažavanje kao na utakmicama Rijeke. Vjerujem da su to osjetili igrači i Đale, i evo ih – pehari su tu, zadovoljno nam je ispričao Sanjin.

Foto Nikola Blagojević

Red za fotografiranje s peharima nije se smanjivao. Središte Korza disalo je kao što to inače čine tribine. Dakako da je Nikki trčala između svih potvrđujući tako riječi svojih roditelja, one o povezanosti navijača Rijeke i sigurnosti djece. Velika obitelj. Tisuće skladno na Korzu. Satima na vrućini čekalo je fotografiranje s »važom« i »bujolom«. Bespogovorno dajući prednost u prolasku obiteljima s malom djecom kao i svima onima kojima su bolesti ili ozljede otežali kretanje. Kako se to uvijek čini. Kad si čovjek.

– Nisam od onih koji bi se baš bacali na glavu za dobru tetovažu, ali odlučila sam da ovih dana na podlakticu stavim »Kantridu«. Svakako i profesora Baltazara, ali njemu još nisam odredila poziciju. Sanjin opet ide dalje, razvija svoju priču o voljenom gradu na vlastitim leđima, a ima tu i još nekih novosti, ali nećemo sada o njima, tajanstvena je u jednom trenu postala Martina.

SLAVLJE LJUBAVI

Sanjin pak nije mogao zauzdati svoj tradicionalno baš srdačni osmijeh.

– Ma kakva tajna, pa recimo mu, ionako iz nas izvlači sve naše emocije, direktan je Sanjin.

– Ma dobro, reći ćemo, nema ni potrebe kriti – uskoro će i naše vjenčanje! Iako smo oboje već bili u braku pa smo nekako mislili da nije potrebno ponavljati taj zavjet, kad vidiš kako dobro funkcionira naša velika navijačka obitelj, koja je na kraju krajeva i nas dvoje spojila, odlučili smo i mi još jednom reći – da, uzimam, zaključila je naš razgovor Martina.

Mjesto svečanosti vjenčanja ipak je ostalo tajnom. No, poznavajući ih, sasvim je sigurno da će to biti jedno od onih koja također pričaju značajne priče o – ljubavi prema zavičaju. Rijeka, Klana, negdje između… Gdje god bude, sigurni smo da će biti u znaku Rijeke. Sretno im i od nas. Novog lista kao i velike obitelji Rijeke. Svih zajedno. Kad su oni u pitanju, uvijek se slavi. Ljubav.