– Međunarodni paralimpijski odbor poslao je pozivnicu na moje ime, bit ću jedina u svijetu s devet nastupa na Paralimpijskim igrama. Puno mi znači što ću nastupiti u Londonu. Kada osvojiš sve što se moglo osvojiti, nestaje motivacije. No, mene je taj rekord tjerao dalje – kaže Milka Milinković, osvajačica prve hrvatske paralimpijske medalje, bronce u bacanju koplja u Barceloni 1992. godine. Poslije ih je osvojeno još osam. Antonia Balek u Pekingu je osvojila dva zlata (koplje i kugla), Darko Kralj jedno (kugla). Srebrni je bio Branimir Budetić, također u Pekingu (koplje), dok su bronce osvajali Jelena Vuković (disk, Atena 2004.) i Mihovil Španja (tri plivačke bronce u Ateni, 2004.). Bile bi i desete Igre da je nastupila u Ateni. No, nije željela otvarati stare rane. 

    – Nekim ljudima ne zamjeram neke stvari koje su se dogodile. Barem sada neće reći da sam potegla veze i nekome oduzela mjesto… 

   Najbolje Igre

Predsjednica Sportskog saveza osoba s invaliditetom grada Rijeke i članica riječkog Atletskog kluba »Srce« za osobe s invaliditetom ima normu u koplju i kugli. Četrdeset godina nakon nastupa na Paralimpijskim igrama u Heidelbergu. Tada su još bili različiti gradovi domaćini Olimpijskih i Paralimpijskih igara. 

    – U Seoulu 1988. godine prvi su put na istim borilištima nastupili olimpijci i paralimpijci, a objekti su bili prilagođeni invalidima. Kažu da će ovo biti najbolje Igre za paralimpijce, gdje je 1948. godine sve i počelo. Naime, profesor Ludwig Guttmann, pokretač paralimpizma, organizirao je u pedesetak kilometara udaljenom Stoke Mendevillu igre za invlide u isto vrijeme kada su se održavale Olimpijske igre u Londonu – kaže Milka Milinković, vlasnica osam paralimpijskih medalja (dvije zlatne, dvije srebrne i četiri brončane), te 16 zlatnih, šest srebrnih i sedam brončanih odličja na svjetskim i europskim prvenstvima. Danas 57-godišnja Kraljevičanka sportom se počela baviti sa 15 godina. Dvije godine nakon pada koji ju je prikovao za invalidska kolica. 

    – Nitko ne može platiti te emocije koje sam doživjela kada sam osvajala medalje. Najvažnije mi je da nisam odustala od sebe. Stradala sam sa 13 godina, ali željela sam dokazati sama sebi da nije sve propalo. Možeš se sažalijevati, ali ne smiješ odustati. Zaradila sam svoju mirovinu radeći u bolnici, pokazala da se mogu brinuti sama o sebi, a sport mi je obogatio život. Postala sam fizički i psihički jača. Nadam se da će iz svega nastati i jedna knjiga!   

Obećanje

Bila je to bujica emocija. Nakon serije viceva. Tako je to s Milkom. Uvijek vedra i nasmijana. 

    – Dok se mogu smijati – imam sve. Sreća je u samom čovjeku, a ja u svakom danu želim naći nešto lijepo. Osjetila sam radost života. Moram priznati da mi je pomoglo jako puno ljudi i institucija, od HPO-a, Grada Rijeke i Županije primorsko-goranske, Grada Kraljevice, do AK »Srce« i trenera Mladena Marića, s kojim opet treniram. Eto, gradonačelnik Kraljevice Josip Turina obećao je rješenje stambenog pitanja, odnosno sređivanje papirologije u vezi stana u kojem živim 31 godinu. 

    Milka će nastupom u Londonu održati obećanje djeci. Bila je predavač osnovnoškolcima, a uvijek najzanimljivija bila su ona – prvašića. 

    – Njihova pitanja su neočekivana. Sve sam im morala pokazati, čak i kako plešem na dva kotača… 

    Od 1. do 15. kolovoza bit će na pripremama na Bjelolasici, zajedno s Mladenom Marićem. 

    – Zajedno smo prošli pet Paralimpijskih igara. Zajedno smo trenirali 24 godine. A možete misliti kako je sa mnom izdržati 24 godine… Treba mu dignuti spomenik. Drago mi je što je pristao opet me voditi. Još da odradimo i te Igre..