Humanitarnom akcijom »Nada za Deana« prikupljeno je 60.000 kuna, i taj je novac osigurao početak terapije i vježbi, ali je zapravo nedovoljan za Deanovo liječenje. Kako bi podmirili Deanove osnovne potrebe, obitelj Doknić svakog mjeseca mora osigurati po 5.000 kuna, a mama Smiljana, koja ima status njegovateljice, za Deana koji je stopostotni invalid dobiva samo 1.200 kuna invalidnine. Jedan tretman ABR metodom košta 1.520 eura, a potreban je svaka tri mjeseca. Pravi pomaci mogu se očekivati nakon 14 mjeseci, što znači da će obitelji Doknić za vježbe trebati oko 7.000 eura. Nadaju se da će vježbe omogućiti dovoljan napredak za operaciju Deanovih stopala, što je preduvjet da Dean jednoga dana i prohoda.

– Ako vježbe pomognu i daju rezultate, nadamo se da će Dean za godinu i pol moći otići na petosatnu operaciju stopala u Zagreb, što bi mu konačno moglo pomoći da prohoda. Imajući u vidu sve potrebne troškove, još uvijek imamo za donacije imamo otvoren žiroračun broj 3102072045 kod Erste banke, IBAN HR0424020063207193697, kaže Rade Doknić.

 Stručnjaci će se ponovo vratiti u svibnju i tad će provjeriti u kojoj je mjeri Dean prihvatio dosadašnje vježbe.

– Svakoga dana potrebno je najmanje tri sata vježbati, u tri termina po sat vremena. Krenuli smo malo pomalo. Dean sad vježba dva sata dnevno i ubrzo će bez problema moći odraditi punu satnicu. Ne radi se o klasičnim vježbama istezanja, već je potrebno lagano pritiskati određene točke na tijelu, koje daju stimulaciju. Ako se metoda primjenjuje kako spada, napredak je vidljiv, objašnjava Smiljana Doknić.

Deanovi roditelji izražavaju veliku zahvalnost svim ljudima koji su se odazvali akciji i novčanim uplatama pomogli liječenju.

– S akcijom smo krenuli u rujnu, samo nas dvoje, ali nismo postigli velik odjek, dok nisu došli gospoda Radovan Malić i Goran Janković. Srpsko kulturno društvo Prosvjeta pododbor Viškovo i Vijeće srpske nacionalne manjine Općine Viškovo pokrenuli su humanitarnu akciju  i proširili cijelu priču. Zahvalni smo svim ljudima koji su dosad donirali novac. Bilo je uplata zaista od srca i puno lijepih komentara ostavljenih na facebook grupi »Nada za Deana«. Zahvaljujući njima uspjeli smo krenuti s terapijama i vježbama, napominje Rade Doknić.Dean ima potrebe za brojnim pomagalima, a roditelji ističu da pritom ne mogu računati na preveliku pomoć institucija, i dosta su toga prisiljeni kupovati sami.

– Jednostavno, prepušteni smo sami sebi. Do Deanove treće godine sve smo mu sami morali kupovati. Pri rođenju je imao nerazvijena pluća, morao je cijelo vrijeme biti priključen na kisik. Pritom se institucije ponašaju bez neke posebne logike. Daju ti kisik, a aparat koji mjeri razinu kisika u krvi, bez kojeg boca kisika sama po sebi nema prevelikog smisla, moraš sam kupiti. Taj aparat koštao je 11.200 kuna, a mi se nikad ne bi mogli nadati da bi sami prikupili taj novac. Tu je veliku ulogu odigrao gazda firme u kojoj sam prije radio i kupio nam taj aparat. U jednom trenutku, a bilo je to u vrijeme famozne reforme zdravstva ministra Milinovića, čak su nam ukinuli vježbice za Deana. Rekli su nam da mu vježbe nisu potrebne, iako je čak i laiku jasnu da je potpuno nepokretan, navodi Rade Doknić samo neke besmislene birokratske prepreke kojima hrvatsko zdravstvo obiluje, a s kojima su se iz godine u godinu morali suočavati.

Odbijenica za kolica

Još jedan bizaran problem s kojima su se Doknići suočili jest do da su nedavno dobili odbijenicu iz HZZO-a za adekvatna kolica u kojima bi Dean mogao normalno sjediti.

– Dobili smo odbijenicu, jer smo dobili kolica iz Lovrana, koja ipak nisu adekvatna za Deanove potrebe. Adekvatna kolica za djecu s cerebralnom paralizom koštaju 22.000 kuna, a HZZO- odobrava one u cjenovnom rangu od 8.000 kuna. Vjerujemo da su takva kolica u dobroj mjeri zaslužna za to što je Dean dobio tešku skoliozu kičme. U tim kolicima naime nije bio dobro pričvršćen i samim tim nije mogao dobro sjediti, a glava mu je uvijek padala na jednu stranu. Da su mu odobrili adekvatna kolica, do toga ne bi došlo. I sad smo prisiljeni tražiti kolica za skoliozu, koja koštaju 56.000 kuna i koja bi nam HZZO trebao odobriti, ali su sad to odbili. Žalit ćemo se na tu odluku. Moramo mu sad nabaviti i veći krevetić s posebnom »memorijskom spužvom« koja mu je potrebna zbog njegovog stanja. Zbog skolioze potrebni su najkvalitetniji madraci, a sve je to poprilično skupo, priča Rade Doknić.Usprkos svim problemima s institucijama i zdravstvenim sustavom, mali Dean Doknić u proteklih se osam godina pokazao velikim borcem, a liječnici u Dječjoj bolnici Kantrida i drugdje drže ga pravim »medicinskim čudom«. Sve to postalo je moguće zahvaljujući velikoj brizi i trudu njegovih roditelja, koje nikad nije napuštala nada da će Deanu biti bolje.

Na dobrom putu

– Rekli su nam da će Dean biti kao biljka, da ne vidi, da ne čuje, i da se nikad neće moći micati niti sjediti, niti se samostalno hraniti. Pokazali smo da to nije točno. Već do njegove druge godine uspjeli smo ga skinuti s kisika. Možete samo misliti kako nam je bilo spavati s njim tih prvih noći, kad smo stalno strijepili diše li samostalno. Kad god smo mogli, vodili smo ga u šetnje uz obalu, a morski zrak i borova šuma puno su mu pomogli. S dvije godine počeo je samostalno jesti, dotad smo ga hranili putem sonde. Nekad je pio i 12 lijekova dnevno, a sad za divno čudo više ne mora nijedan. Do njegove osme godine sve smo radili sami, no sada je sve teže. Već je velik i visok. Sljedeće godine krenut će u školu. Živimo na prvom katu kuće i svaki dan četiri puta moram prelaziti stepenice gore dolje i nositi ga do vrtića u Viškovu. Brat će nam sad prepustiti svoj stan u obiteljskoj kući pa će biti nešto lakše jer ćemo imati samo četiri stepenice za prijeći. Uz svu našu ljubav, strpljenje i vježbe koje provodimo, Dean je zaista puno napredovao u svojih osam godina. Sad je veseo, razumije, prepoznaje tko je tko. Moramo biti optimistični. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu postiže sitne pomake. Sve to nama znači puno.  Ne možete zamisliti koje nam veselje pruža kad prvi put stavi dudu u usta ili kad nam se nasmije. Na dobrom smo putu, ali i dalje će nam trebati pomoć, kao i svim roditeljima u našoj situaciji, kaže Smiljana Doknić.