Konferencija Pro Torpeda o radu i slobodnom vremenu radnika

Drugog dana konferencije neke od tema dotakle su se filozofije i sociologije rada, rodnog pitanja u industriji, obrazovanja radnika, stambenih zadruga, rada i slobodnog vremena...

RIJEKA  Fenomenu ljudskog rada u industriji posvećena je 6. međunarodna konferencija Udruge Pro Torpedo o industrijskoj baštini, a filozofija i sociologija rada, rodno pitanje u industriji, obrazovanje radnika, stambene zadruge, rad i slobodno vrijeme – samo su neke od podtema obuhvaćene izlaganijima domaćih i inozemnih znanstvenika i stručnjaka.

   Na temu obrazovanja radnika, zanimljivo je izlaganje održala Petra Ambrušva iz Slovačke koja je govorila o Školi rada koju je pokrenuo češki industrijalac Tomaš Bata, utemeljitelj svjetski poznate tvrtke Bata koji je osnivao ne samo tvornice kao mjesta proizvodnje, nego i stanove, satelitska naselja te druge prostore za svoje zaposlenike, brinući o njihovom obrazovanju, socijalnom i kulturnom napretku.

   Besplatno školovanje

Bata je upijao nova znanja iz inozemstva i prilagođavao ih vlastitim potrebama, a kako nije bio zadovoljan postojećim obrazovnim sustavom u strukovnim školama, tako je odlučio osnovati školu temeljenu na Fordovoj trgovačkoj školi. Godine 1925. objavio je oglas kojim poziva mladiće da se pridruže školi u kojoj su stjecali teorijska i praktična znanja – školovanje je bilo besplatno, a od svojih je učenika uz ostalo očekivao i znanje stranih jezika. Škola je bila internatskog tipa, a mladiće se nije učilo samo radu u tvornici, nego se radilo na njihovu karakteru i to putem suradnje, natjecanja i razvijanja odgovornosti, između ostalog i u upravljanju novcem, pa je su školovanje završavali sa solidnom ušteđevinom.

   O fenomenu Batinih gradova, na primjeru slovačkog grada Svita kojeg je Bata utemeljio 1934. govorila je Eva Bellakova. Između ostalog, Bata je utemeljio i Borovo Naselje, kao radničko naselje uz tvornicu obuće »Bata Borovo« kojom je otpočela prva industrijsku proizvodnja obuće u Hrvatskoj.   

Organizacija slobodnog vremena

Jasna Malvić Rotim izlaganje je posvetila djelovanju i ulozi ustanove »Dopoloavoro« koja je osnovana 1. svibnja 1925. u Italiji, pod Mussolinijem, kao ustanova za organiziranje slobodnog vremena radnika unutar pojedinih struka i velikih tvornica. Najpoznatije zgrade »Dopoloavora«, često namjenski građene, bile su smještene u najvećim poduzećima, poput rafinerije nafte (ROMSA) i brodogradilišta, a najljepši i jedan od rijetkih društvenih domova izvan tvorničkog kruga u Rijeci pripadao je ljevaonici i tvornici strojeva »Matteo Skull« u Vodovodnoj ulici.

   Organizacija slobodnog vremena radnika objedinjavala je različite aktivnosti, od sportskih do različitih kulturnih sekcija, vrlo važan elemet bilo je kino, a imali su i svoju putničku agenciju, kao i programe opismenjavanja i dokvalifikacija radnika, tako da se za djelovanje »Dopolavora« vežu i počeci masovnog turizma, te radničkog sveučilišta. U sklopu socijalne politike fašističke Italijie uz rafineriju je podignuto je i radničko naselje R.O.M.S.A. kao vrhunac radničkog stanovanja između dva rata. Ljudi su tako radili i živjeli zajedno, a »Dopolavoro« je trebao osigurati i zajedničko provođenje slobodnog vrijemena, za što su industrijski radnici pokazivali značajno manji interes od državnih službenika.

   »Torpedo« uzorna tvornica

Ljudima iz riječkog »Torpeda« bilo je posvećeno izlaganje Miljenka Smokvine koji je govoreći o pokretanju riječke Ljevaonice metala naglasio kako je zbog nedostatka kvalificiranih radnika umjesto zamišljenih 400 u njoj prvih godina radilo tek 25 radnika, da bi dolaskom engleskog inženjera Roberta Whiteheada 1858. krenuo razvoj i rast proizvodnje pa će broj radnika odmah narasti na 200. Uoči Prvog svjetskog rata tvornica je zapošljavala 1.499 radnika, a maksimum je dostignut tijekom Drugog svjetskog rata, pa u lipnju 1943. u tvornici ima 4.209 radnika. Zaposelnici tvornice »Torpeda«, među kojima je bilo i žena, bili su posebno cijenjeni stručnjaci, dobro plaćeni i vjerni svojoj tvornici, koju su radi kupnje torpeda pohodili svi koji su željeli sudjelovati u svjetskoj politici. Među slavnim posjetiteljima tvornice bio je i car Franjo Josip koji je 1895. došao na lansiranje torpeda, što je i inače bio zanimljiv društveni događaj – tvornica je prodavala ulaznice za gledanje lansiranja, a fotografije pokazuju da su ga rado pohodile dame u bijelim haljinama i gospoda s cilindrima.   

Prostor za dojilje u Tvornici duhana

Olga Magaš predavanje je posvetila ženama koje su bile sudionice industrijske revolucije i industrijskog razvoja Rijeke, kao radnice u Šećerani, Harteri i drugim pogonima, o čemu svjedoče i posebno upečatljive snimke radnica u Krparnici Tvornice papira, gdje su radile na razvrstavanju otpadnog i nečistog repromaterijala, s bolešću cunjevinom kao popratnom pojavom. Posebno zanimanje Magaš je usmjerila na žene poduzetnice, poput Marije Grini koja je 1874. započela poslovni uzlet s trgovinom građevinskim drvom i dala doprinos urbanom širenju grada, izgradnjom bloka uz zapadnu granicu Tvornice duhana, uključujući i palaču Viktorija. Caterina Ricotti, navodno bivša plesačica, u vrtu svoje vile na Dolcu 1880. gradi pozornicu i pokreće kazalište na otvorenom, čime utire put budućem Teatru Fenice, a bilo je i drugih poduzetnih žena kojima je zajedničko da su svoju poslovnu sposobnost iskazale nakon smrti muževa – kao udovice koje su nastavile obiteljski posao. Osim ovih, Magaš je prikazala i primjere posebne skrbi za industrijske radnice, među kojima se kao posebno intrigantna ističe izgradnja posebnog prostora za dojilje u Tvornici duhana.

   Pjesme o tabacchinama

Kao pravi hit dočekano je predavanje Diane Grgurić i Anie Škrobonja čiji rad na specifičan način pristupa rodnom pitanju u industriji, a temelji se na iščitavanju glazbenopopularnih značenja fijumanskih kanconeta, specifične riječke zabavnoglazbene forme na fijumanskom dijalektu koja je obilježila riječku glazbenu kulturu krajem 19. do polovice 20. stoljeća. Tekstovi pjesama su lokalpatriotski intonirani i govore o temama riječke svakodnevice, a posebnu skupinu među njima predstavljaju pjesme o ženama radnicama u Tvornici duhana – tabacchinama, te krojačicama – sartinama. Tabbachine su tijekom 19. stoljeća stekle široku popularnost u Americi i Evropi, a posebno su intrigirale i riječku javnost, kao i umjetnike. Bizetova opera »Carmen« najviše je pridonijela njihovoj popularizaciji, a opjevane su i riječkoj kanconeti »Carmen fiumana« Silvija Tomassinija. Stihovi koji govore »Po struci sam tabacchina sirotica radišna« ili »Moj rad sav u dim ide« slikovito govore o socijalnom položaju riječke tabacchine, skromne djevojke sa stanom u potkrovlju, koja radi od jutra do mraka. Ona je neudata, mlada djevojka, upravo onakva kakvu je preferirala industrija koja se oslanjala na rad žena i djevojaka u dobi od 12 godina nadalje. Diana Grgurić i Ania Škrobonja na konferenciji su po prvi put predstavile i pjesmu »Le belle sartorelle Fiumane« iz 1892. koja je posvećena dragim, skromnim, kreposnim, čednim i uljudnim krojačicama, a djelo je tekstopisca Giovannija Prodanija i skladatelja Ivana pl. Zajca!  

  Život na brodovima

O pomoračkom kruhu sa sedam kora u doba jedrenjaka govorila je Helena Miljević Pavić. Život na brodovima bio je iznimno surov i težak, dužnosti su se odvijale na palubi nezaštićenoj od vremenskih nepogoda, oskudna prehrana temeljila se na dvopeku i usoljenom mesu, plovidba je trajala mjesecima, a olujno nevrijeme, podmorski grebeni i gusarski napadi bili su tek dio opasnosti s kojima su se susretali pomorci, koji su zbog iscrpljenosti i loše prehrane često obolijevali od životno opasnih bolesti poput skorbuta ili žute groznice. Posebno teško padala im je duga odvojenost od doma i obitelji s kojom su mogli komunicirati jedino pismima koja su putovala dugo i stizala neredovito, a dodatan problem je bio što su mnogi među njima bili nepismeni, kao i njihovi ukućani, pa ih nisu mogli ni pisati, ni čitati bez tuđe pomoći.

   O »kulturalizaciji radnika« u razdoblju socijalizma zanimljiva su predavanja pripremili Sanja Potkonjak i Tea Škokić, kao i Vlatko Čakširan, na primjeru Željezare Sisak.   

Kulturna preobrazba u Željezari

Kao metalurški gigant, Željezara je imala veliku ulogu na polju kulturne preobrazbe stanovništva, a nastojala ju je osigurati nizom aktivnosti u samoj tvornici i susjednom radničkom naselju, pa su pokrenute tri važne manifestacije koje su okupljale najeminentnije stvaraoce i na gradskoj razini imale veliko značenje: Kolonija likovnih umjetnika i Književna nagrada Željezare Sisak te Fotobijenale »Čelik i nafta« koji je Željezara priređivala zajedno sa sisačkom Rafinerijom nafte. Međutim radništvo se s »visokom« kulturom baš i nije poistovjećivalo. Sedemdesetih je uvedena praksa da se zaslužnim radnicima za nagrade dodjeljuju slike akademskih umjetnika, koje je birala posebna komisija, ali se pojavio problem motiva, pa je dio radnika one apstraktne čak i skrivao. Također, u tvornicu su uvedeni ormari za samoposudbu knjiga, ali je projekt propao jer se posuđene knjige nisu i vraćale. U Likovnoj koloniji je od 1971. do 1990. nastalo 700 umjetnina, ali je nakon privatizacije 1991. najveći dio – nestao. Američka tvrtka CMC, kao predzadnji vlasnik Željezare, predala je Gradskom muzeju Sisak 120 umjetnina, a osim toga je sačuvano je 38 skulptura u okviru radničkog naselja Caprag, dok je ostalo izgubljeno.  