Plovi mi plovi, brodiću mali, plovi mi plovi u rodni kraj, ja nikog nemam, samo moju malu barku i ljubav žarku od Marice – pjevalo se u ispunjenim prostorijama Mjesnog odbora na Krasici, zamjenskom domu Kulturno-umjetničkog društva Primorka koja je krajem godine obilježila vrijednu obljetnicu. Prisjećanjem na neke od najuspješnijih dramskih komada uprizorenih u Krasici, članovi Primorke i njihova vjerna publika proslavili su 45. rođendan KUD-a te otvorili retrospektivnu izložbu plakata kojima su izvedbe kazališnih predstava najavljivane i fotografijama kojima su one ovjekovječene. »Duhi« i »Bakarski principali« ili nešto noviji »Testament« i »Umišljeni bolesnik« samo su neke od drama koje su glumci, režiseri, scenografi, kostimografi, dramski pisci, tehničari, tijekom godina postavili na krasičarske daske, a prema riječima Gordane Kovačević i Petre Mlacović, predsjednice i mlade članice KUD-a koje su sudjelovale u izradi izložbe, materijala ima toliko da sav na panoe krasičkog MO-a niti ne stane.

Amaterizam znači ljubav

– Ja sam fotografije s predstava vadila po godinama, Rajko Samueli-Kačić je izložbu dizajnirao, a Petra i Antonija Mlacović su slike stavile u okvire, postavile na panoe i vodile večernji program. Predviđali smo da ćemo proslavu održati u novoobnovljenom Domu kulture »Franjo Tijan«, ali morali smo izložbu postaviti ovdje, u »dvorani za vjenčanje« gdje trenutno održavamo probe. Najranija fotografija je ona s naše prve predstave 1979. kad su igrani »Duhi« Drage Gervaisa, to je režirao Anđelko Štimac koji je bio poznati kazališni režiser u »Zajcu«. Predstava se dugo radila i u njoj je doista sudjelovalo pol’ Krasice, ja sam tad bila dijete i to je bila među prvim predstavama koje sam ikad vidjela. Na našoj obljetnici ta je fotografija posebno budila osjećaje jer se prva ipak pamti, kaže Gordana Kovačević, kreativna i organizacijska snaga »Primorke« navodeći kako je KUD osnovala skupina mještana na čelu s prvom predsjednicom Anđelkom Pavešić. To je bilo vrijeme kada su velike firme obilato sponzorirale kulturu i opremanje predstava, no Krasica se već onda mogla pohvaliti izvrsnim temeljima na kojima se dramski rad mogao bazirati.

Foto S. Drecshler

Povijesni podaci kažu kako je ondje Stanko Golik još 1919. godine na scenu postavio dramu »Živili maloobrtnici«, kako je 30-tih godina prošlog stoljeća na Krasici odigrano 20-tak predstava te da je svečano otvorenje Doma kulture »Franjo Tijan« 1951. godine uveličano »Hasanaginicom« u režiji Anta Tomasa.

– Zanimljivo je da se ovdje pjevalo, ali nikad nismo imali zborove, nekad smo u KUD-u htjeli krenuti u osnivanje klape unutar KUD-a, ali to nije zaživjelo. Dramska djelatnost uvijek je bila primarna za Krasicu, krasičarsko porijeklo ima i poznata glumica Lela Margitić čiji je otac Alfons ovdje djelovao. Nitko se drugi u Bakru ne bavi kazalištem, predstava iziskuje puno rada i na tekstu, i na pokretu, i na pjesmi, morate imati ozvuku i rasvjetu, za svaku predstavu morate imati nove kostime i scenografiju, a sve je to financijski vrlo izdašno, govori Gordana koja je u Primorki uključena od samih početaka, a kao njena predsjednica radi posljednjih pet mandata.

Arhiva KUD Primorka

Baš u vrijeme njezina preuzimanja KUD-a te na inicijativu Mirka Relića, 2004. godine pokrenula se »nova era« ovog amaterskog kazališta i to s predstavom »Ženidba po rukavice« s kojom je Primorka nastupila na Festivalu hrvatskih kazališnih amatera održanom na Visu. Od tada su Krasičari na ovoj prestižnoj manifestaciji nastupili pet puta, a s nje su pokupili i najvažnije među zapaženom listom osvojenih priznanja i nominacija. Kako priča Gordana, ona je tada u »Ženidbi« autora Petra Kukolja za ulogu Ane osvojila nagradu za najbolju amatersku glumicu u Hrvatskoj, dok je Karmen Mlacović 2010. godine u predstavi »Testament« Vanče Kljakovića na istom festivalu, ovaj put u Starom Gradu na Hvaru, dobila nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu za ulogu Bekine. Ova dva komada, kao i »Brmbeljača« te »Nosi nas rijeka«, neke su među najuspješnijim i najizvođenijim predstavama KUD-a, no niti jedna do danas nije dostigla dramu »Sve o ženama« Mire Gavrana koju je Primorka po pozornicama diljem Hrvatske, a i šire, postavila čak trideset puta.

Arhiva KUD Primorka

Da kazalište na Krasici vole i mladi dokazuje Petra Mlacović, amaterska glumica koja od svojih osnovnoškolskih dana oko sebe ima pregršt uzora i motivatora kada je u pitanju nastup na pozornici. Iza ove aktivne članice KUD-a Primorka nalazi se nekoliko »odraslih« predstava, kao i brojni angažmani u izvedbama namijenjenima djeci, a Petra upravo mentorstvo ističe kao važan faktor u poticanju dramskog izražavanja kod mladih.

– Kako Gordana u školi na Krasici vodi dramsku grupu na školskim smo priredbama uvijek imali predstave, a tada se kao mlađa postava Primorke formirala i izvanškolska grupa u kojoj smo radili »Grimijadu« Vjeke Alilovića. U toj nas je predstavi glumilo oko 15 iz tri-četiri generacije djece s Krasice. Inače, nono Fran Sokolić u predstavama je glumio još dok je on išao u školu, i danas se samo za njega i njegove prijatelje izmišlja pjevačka uloga, a mama Karmen je u stalnoj postavi kazališta još od »Ženidbe po rukavice«. Kasnije, kada je ponestalo muških, kao glumac se priključio i tata Nenad koji je najprije bio samo na tehnici, a moja sestra Antonija i ja glumimo već skoro 20 godina, kaže Petra Mlacović, ujedno i sudionica u Karnevalskoj grupi Krasica pa Rio koja i sama utjelovljuje jedinstven spoj kreativne kostimografije i umjetničkog performansa u neizbježnom čakavskom štihu. Nije ni čudo ako se zna da je KUD od trenutka osnivanja u svom sastavu sadržao i karnevalsku skupinu koja se od njega odvojila na prelasku tisućljeća.

Arhiva KUD Primorka

No, Petrin prvi susret s pokretom tijela i neverbalnom komunikacijom kakve iziskuje suvremeno kazalište dogodio se u koprodukciji Primorke i riječkog Kreativnog laboratorija Krila pod vodstvom riječke kazališne umjetnice i pedagoginje Ivane Peranić. Glumica je tada zajedno s još nekolicinom mladih krasičarskih entuzijasta sudjelovala u predstavi »Zmajske priče« što je bio odmak od tipičnih dramskih predstava kakve inače igra Primorka.

– S Ivanom smo prošli radionice suvremenog izričaja koji je nama dotad bio nepoznat, tada smo napravili »Zmajske priče« koju smo u HKD-u na Sušaku odigrali na štokavštini, a dan prije izvedbe na Krasici smo odlučili da ćemo sav tekst, kojeg nije bilo puno, govoriti na čakavskom. Nakon što smo igrali dječje predstave, ovo je bilo već nešto ozbiljnije bavljenje kazalištem i sad smo prešli među odrasle, govori Petra Mlacović.

Gordana dodaje da i amaterima treba rad s profesionalcima da ih digne na višu razinu.

Arhiva KUD Primorka

– Naši glumci, pa čak i oni nagrađivani, su instalateri, radnici u komunalnom, medicinari. Biti amater znači da vam je osim posla, truda i rada koji je po kvaliteti stvarno profesionalan, kazalište prije svega ljubav, jer mi ne radimo za soldi. Ali kad je redatelj profesionalac, kad radimo s Denisom Brižićem, Davorom Jureškom, Serđom Dlačićem, naši mladi s Alisom Debelić, onda je to drukčije, onda rastemo i učimo. Ne moraju amateri imati baš sve amatersko, profesionalci su nam bitni jer smo mi nadišli skečeve i želimo to dignuti na višu razinu. Znam reći da je kazališni amaterizam Krasice zacrtan na kartu Hrvatske jer smo prepoznati i sve druge amaterske družine znaju za »Primorku«. Često smo gosti na festivalima u Belom Manastiru, imamo suradnju s »jakovcima« iz Malog Lošinja, kazalištem »Ranko Marinković« iz Visa. Izvan granica imamo prijatelje Bunjevce u mjestu Svetozar Miletić u Vojvodini, prijatelje u Šidu. Mnoge od tih družina jesu amaterske, ali u svojim sredinama djeluju kao gradska kazališta. Moja životna vizija je da u gradu Bakru zaživi jedno gradsko kazalište kojem ćemo mi biti nositelji, kaže predsjednica KUD-a.

U iščekivanju »Češlja«

Primorka trenutno broji dvadesetak aktivnih članova koji pokrivaju sva područja koja jedan teatar mora pokrivati – od glumaca do tehničara. Povijest i sadašnjost odabranih tekstualnih predložaka govore kako im je žanr pučke komedije najdraži, no ni izlazak iz zone komfora, kao što je to bio slučaj s izvedbom njihove posljednje predstave, crne komedije Ručni rad izvedene na štokavskom standardu, nije im stran. Na njihovom se repertoaru dosad našlo dvadesetak predstava nastalih prema dramama poznatih svjetskih i hrvatskih književnika kao što su Carlo Goldoni, Molière i Antun Šoljan koji redovito dobivaju svoje interpretacije na krasičarskoj čakavici za što su zaduženi Josip Brusić i Eleonora Sokolić Brusić, a takvi se tekstovi, kažu Kovačević i Mlacović, na čakavskom izvode gdje god »Primorka« ide. Međutim, problemi s kojima se KUD na svojim nastupima susreće nisu jezične prirode.

– Nama je Dom kulture »Franjo Tijan« zatvoren već šest-sedam godina, zbog čega na sceni ne možemo raditi kako bi trebalo. Kada je ansambl manji, onda se radi u manjem prostoru na čemu zahvaljujemo Gradu Bakru i Mjesnom odboru Krasica, ali kada je ansambl načinjen od 9 ljudi, to je bez scene i pozornice nemoguće. Godinama smo se uvježbavali na Praputnjaku, sad više ne možemo i treba nam pozornica. Također, na Krasici je puno pomoraca, pa nam nedostaje muških, to nam je problem i u kazalištu i na karnevalu, a dečki s Krasice su više uključeni u tehniku jer su oni bitni elementi u kazališnim predstavama. Mladih imamo, ali se oni znaju razići po drugim gradovima i državama, a da imamo mogućnosti i prostora igrali bi još predstava, napominje Gordana Kovačević koja kaže da se kao učiteljica u PŠ Krasica ne trudi odgajati samo nove glumce, već i kazališnu publiku.

Petra, koja je spomenuti kurs prošla s ocjenom izvrstan, veseli se nadolazećoj premijeri u kojoj će prvi put četvero članova obitelji Mlacović zajedno stati na pozornicu. Predstava »Češalj« po tekstu Fadila Hadžića u aktivnoj je pripremi, a sve što o njoj treba znati prije izvedbe jer da u njoj žena jednog direktora u autu svog muža nađe nepoznati predmet.

– »Češalj« je jedna klasična komedija, jedva čekamo da se s njom nakon korone vratimo na pozornicu. Zanimljivo je da njezin tekst još uvijek stoji, ne treba mijenjati puno stvari koje su vrijedile 70-tih, jer komentari na politiku i društvo još uvijek prolaze. Kako ćemo prvi put mama, tata, sestra i ja biti zajedno na sceni, to će biti novo iskustvo, morat ćemo nonu naučiti da drži mobitel i snima iz publike, sa smijehom će Petra Mlacović, na što predsjednica »Primorke« odgovara – čekamo otvorenje koje bi trebalo biti svaki čas. Iako najprije nismo bili zadovoljni da nas pri obnovi doma nisu kontaktirali kao najveće korisnike, sad ih moramo pohvaliti jer smo konzultirani za radove npr. na rasvjeti ili zavjesama, tako da je obnova u završnoj fazi. Kada mi igramo, dom na Krasici je uvijek pun i obično publika još mora i stajati, bez nje nema ništa i ona nam je jako važna, zaključuje Kovačević uz nadu da će upravo njihovo uprizorenje Hadžićevog teksta krstiti nove krasičarske daske koje život znače.