Da je netko prije nekoliko godina rekao da bi se u hrvatskoj politici mogla pojaviti osoba koja će usred Sabora poručiti vladajućoj većini da je dr. Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini, ili da će se ista osoba s lijeve pozicije obrušiti na SDP-ovu politiku u Rijeci, vjerojatno bi tu osobu gledali u čudu i nevjerici.

Ali nakon zadnjih parlamentarnih izbora Katarina Peović iz Radničke fronte ušla je u Sabor iz 8. izborne jedinice i vrlo brzo nakon toga najavila kandidaturu za riječku gradonačelnicu. I sada na dvije fronte vodi bitke.

​Korjenite promjene

Kako ocjenjujete dosadašnji tijek kampanje za lokalne izbore i jeste li zadovoljni kada je riječ o poslu koji ste odradili u Rijeci?

– Zadovoljni smo jer radimo ono što radimo i mimo kampanje – »izbori svaki dan« je ono što želimo poručiti, jer je potpuna iluzija da se demokracija može svesti na mogućnost izbora svake četiri godine. Da bismo korjenito mijenjali stvari, nije dovoljno da nama ili bilo kojoj drugoj opciji netko dâ mandat, već je potrebna široka mobilizacija svih i demokratizacija odlučivanja o stvarima koje su ključne za život grada. Nitko tu promjenu ne može donijeti umjesto društvene većine, nije potrebna neka prosvijećena elita da donese promjene, već je potrebna široka mobilizacija o pitanjima koja nas se svih tiču. Tada će klijentelističke mreže i elite koje vlast preuzimaju kako bi osigurale bolje uvjete za sebe i svoju grupaciju – biti onemogućene.

Druga stvar koju komuniciramo u izborima i koja nas odvaja od svih drugih opcija je preduvjet promjena – privredni razvoj i privredna transformacija na temelju analiza i iskustava koje smo imali u jednom i u drugom sustavu. Do poboljšanja komunalnog i osobnog standarda neće moći doći bez privrednog razvoja. Obećanja su nerealna ako se svode na listu lijepih želja bez ekonomske podloge za njihovo ostvarenje. Riječka privreda nekad je bila jaka, zbog toga prije svega ljudi moraju dobiti nadu da je tako nešto i danas moguće. Naša poruka ljudima je: gradili smo – gradit ćemo!

Otegotna okolnost za vas je svakako pucanje koalicije s Možemo i u Zagrebu i u Rijeci. Vaši potencijalni birači sigurno su i birači političke platforme Možemo. Možete li navesti još jednom zašto je došlo do razlaza i koliko će vam to otežati utrku za riječku gradonačelnicu?

– Zašto je došlo do razlaza, trebate pitati drugu stranu – jer mi smo bili za suradnju, no vjerojatno su procijenili da će više zagrabiti u centar bez nas, šaljući manje izravne i konkretne odgovore i tumačenja razloga obespravljenosti većine i mogućnosti prevladavanja te situacije. Limiti takvih prečica koje su prijemčivije i manje bodu uho kao što je to famozno »društveno poduzetništvo« ili pomirba kapitala i rada, poznati su već od SDP-ovog neuspjeha – oni su »lakši za probaviti«, u javnom prostoru ih svi, naročito liberalni mediji, lakše prihvaćaju, ali su daleko nerealniji od upozoravanja na potrebu korjenite promjene. To je poput popularnih dijeta koje nam poručuju da možemo jesti sve i mršavjeti – takve formule su očekivano neuspješne. Problem s takvim, navodno jednostavnim prevladavanjem razloga obespravljenosti je što on ne dovodi u pitanje temeljni uzrok problema. Nisu isti interesi recimo »kralja Korza« Mirka Pavičića i radnica u trgovinama koje on otvara, nisu i nikada neće biti, to se ne može prevladati s malo više »društveno odgovornog« poduzetništva, već politikama i privrednim razvojem koji staju na stranu radne većine – sve, od najma gradskih prostora do komunalnih usluga treba se odvijati zbog ljudi koji žive od svojega rada, a ne u interesu elita. S druge strane, cijena beskompromisnosti je teži politički put – mi cijelo vrijeme ističemo kako izborni uspjeh nije dovoljan da bi se osigurale potrebne promjene. Najveća iluzija je ona mantra »samo vi nama dajte svoj glas pa ćemo mi za vas provesti promjene«. Upravo demokratsko sudjelovanje većine osigurava da te promjene nisu u korist manjine. Primjerice, ako Možemo! u Zagrebu bude u poziciji formiranja gradske vlasti, nakon izbora suočit će se s mnogim problemima ako im je cilj raskidanje klijentelističkih mreža – od dugogodišnjih ugovora, prevladavanja monopola koje su klijentelisti stvorili, do transformacije devastiranih gradskih poduzeća koja bi trebala preuzeti te poslove. Pristup »dajte nama vlast pa više neće biti favorita« nije dovoljan – široka demokratizacija odlučivanja u gradu je jedina garancija promjena, uz korjenite promjene svrhe i smjera privrednog razvoja.

Radnički srednji prst​

Riječka grupa Možemo! je izašla s kandidatom za gradonačelnika Rijeke, a riječ je o vašem fakultetskom kolegi Nebojši Zeliču. Što mislite o njemu kao kandidatu i mislite li da kampanja može proći bez teških riječi?

– Ne pratim previše tu kampanju, ne bih komentirala.

Možete li pojasniti zbog čega ste u političku kampanju ubacili umjetničke radove i o čemu je točno riječ?

– Riječ je o umjetničkim projektima nekoliko umjetnika – Luize Margan, Nemanje Cvijanovića, Slavena Tolja i Igora Grubića, koji komentiraju našu društvenu zbilju vrlo provokativno i izravno pokazujući radnički srednji prst. Ti radovi sažimaju i vizualno reprezentiraju ono o čemu govorimo – radnici su oko nas, svi koji žive od svojega rada, oni koji bi živjeli od svojega rada ali ne mogu – nezaposleni, oni koji su živjeli od svojega rada, ali danas jedva preživljavaju – umirovljenici, pogotovo umirovljenice koje žive i lošije, to su ljudi izgnani iz javnog prostora, sakriveni od javnosti u kojoj se čuje jedino to da »radnici ne postoje« (iako netko vozi te taksije, šiva odjeću, piše vijesti, snima, vozi autobus…), ljudi koje se dijeli prema tome pripadaju li javnom ili privatnom sektoru, te se radnike huška jedne na druge… Za prevladavanje obespravljenosti potrebna je solidarnost i jedinstvo radnika. U takvoj podijeljenosti ovi umjetnički radovi izazivaju reakciju i zovu na angažman svih, ujedinjenih, solidarnih radnika – od radnika u skladištima, blagajnica u shopping centrima – do radnika u kulturi i freelancera. Promjena se treba desiti kao promjena odozdo, smjena jednih lica drugima nije dovoljna.

Mnogi vam zamjeraju suradnju s trenutno nezavisnim vijećnikom Josipom Kukuljanom jer je riječ o konzervativnom političaru koji je u Gradsko vijeće ušao na listi Hrvoja Burića, a onda je prešao u Most. Zbog čega ste se odlučili na zajednički nastup na lokalnim izborima?

– Josip Kukuljan ne izlazi s nama na izbore, već je inicijativa Protiv skupog Energa koju predvodi, podržala mene kao gradonačelničku kandidatkinju i prepoznala našu radničku borbu kao zajedničku. Suradnja s inicijativom Protiv skupog Energa datira još iz 2015. kada su Radnička fronta i inicijativa organizirali nekoliko prosvjeda koji spadaju među neke od najmasovnijih prosvjeda u novijoj povijesti Rijeke, a protiv drastičnog poskupljenja cijena grijanja. Rezultat i tih prosvjeda je da se cijena grijanja smanjila za 30 posto, iako je fiksni dio naknade još uvijek visok. Josip Kukuljan je jedan od najaktivnijih zastupnika u aktualnom sazivu gradskog vijeća koji se bavi životnim, komunalnim problemima i upozorava na potrebu da se poboljša standard Riječana i Riječanki. To da ljudi konzervativnih svjetonazora, vjernici, razumiju da se ljevica bavi radničkim pravima, društvenom pravdom, solidarnošću, jednakošću – smatram jednom od najvećih zadaća ljevice i uspjeha Radničke fronte. Salonska ljevica koja je zarobljena u borbi za životne stilove i okupirana problemima srednje klase razlog je zašto je klasična radnička baza ljevicu otpisala kao svoju političku opciju. Ako će ljevica u brodogradilištima, među blagajnicama i sezonskim radnicima tražiti ideološko čistunstvo, odbacivati vjernike uzgajajući vlastite predrasude, sigurno neće voditi borbu za obespravljene.

Degradacija grada

Trenutne ankete ne daju vam puno šansi u utrci za gradonačelnicu. Kako to komentirate i možete li se osvrnuti na one koji u tim anketama vode, a riječ je o esdepeovcu Marku Filipoviću, nezavisnom kandidatu Davoru Štimcu i mostovcu Marinu Miletiću?

– Ankete su različite i ne dajemo im previše značaja. Pritisak da se na izbore kandidiraju samo oni koji »imaju šanse« polazi od pretpostavki koje u političkom prostoru najčešće osiguravaju okoštali stranački duopol, garantira da se ništa ne mijenja. Ljudi pokazuju potrebu za mobilizacijom i nadom, pa i mobilizacija putem eskapističkih kvazi-duhovnih poruka tome svjedoči. No, promjena neće sigurno doći molitvom i vjerom u boga, već hrabrim političkim djelovanjem svih, u smjeru promjena, suočavanjem s razlozima obespravljenosti većine – kapitalizmom na periferiji koji je pravi a ne neki »izopačeni«, ortački kapitalizam kojeg bi navodno trebalo tek tu i tamo popraviti, pojačati volumen te famozne »slobodne tržišne utakmice«, pri tome se bogobojažljivo ugledati na skandinavske demokracije jer, eto, nitko se još toga nije sjetio… Takvi mitovi koji se ne suočavaju s uzrocima zaostajanja, privredne devastacije Rijeke, usporavanja i degradacije u svim mogućim elementima života, od prijevoza do ukopa, školovanja i mogućnosti zaposlenja – samo nas zadržavaju na dnu.

Da bi do promjena došlo, nije potrebno moliti se bogu, nije potrebno pojačavati »doze« tržišne utakmice. Potrebno je vjerovati, ali u mogućnosti kolektivnog i solidarnog djelovanja, vjerovati u znanost i tehnologiju, prevladati opasni autokolonijalizam, sluganski mentalitet koji nam se nameće i raditi ono što smo u prošlosti dokazali da je moguće – društvena većina, a ne neke elite ili bog, može okrenuti stvari nabolje.

Zbog čega ste toliko kritični prema riječkoj gradskoj vlasti, jer će se vjerojatno svi složiti da je Rijeka jedna od najliberalnijih sredina u Hrvatskoj, a da je to tako, svjedoči i činjenica da ste upravo u 8. izbornoj jedinici izabrani za saborsku zastupnicu?

– Rijeka jest liberalna sredina, ali njezina vlast je dokaz kako se SDP i HDZ ne razlikuju u bitnome – ekonomskim politikama. Trideset godina slušamo o privrednom rastu koji će se navodno desiti na mikropoduzetništvu, start-upovima, inkubatorima. Istovremeno, Rijeka propada, mladi iseljavaju. Rijeka je u Jugoslaviji bila drugi grad po BDP-u po glavi stanovnika, dok je danas samo malo više od prosjeka – što znači da je potonula više od drugih gradova. Uništavanje snažne privredne baze i velikih privrednih subjekata označilo je gubitak više desetaka tisuća radnih mjesta i posljedično urušavanje komunalnog i osobnog standarda Riječana. Od sinonima za industrijski procvat u nekadašnjoj Jugoslaviji – Torpedo, »Rikard Benčić«, Tvornica papira, »Rade Končar«, Croatia line… – danas je grad u kojem je drugi najveći poslodavac trgovački lanac Plodine. Pratimo degradaciju od industrije i prometa prema trgovini i uslužnim djelatnostima.

Sram, ne strah

Svako toliko skrenete pozornost istupima u Saboru, a zadnji je vaše podsjećanje da je presudom Haškog suda Franjo Tuđman spomenut da je sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu u Bosni i Hercegovini. Je li vas strah kada tako istupate, s obzirom na to da je hrvatsko društvo u većini konzervativno i teško je progutalo istupe Vesne Pusić koji su bili blaži od vaših?

– Nije me strah, ali me sram – sram me kada slušam HDZ-ovce i njihove satelite koji pljuju po svojem narodu, koji opisuju radnike kao neradnike, koji smatraju da je socijalna pomoć previsoka, koji smatraju da je važnije dati porezne olakšice najbogatijima. Sram me i kada HDZ donosi zakone koji ozakonjuju bezakonje – formiranje vojnog sveučilišta za koje ne treba procjena kvalitete sveučilišnog programa, dodjeljivanje veteranskih mirovina za koje ne treba više stručna procjena niti vještačenje, kada se histerično ponašaju ako netko citira presudu Haškog suda iako su oni ti koji su suradnju s tim sudom uredili ustavnim zakonom.

Nije samo stvar povijesne faktografije, već korupcije i klijentelizma koji danas možda čak i više nego prije 10-20 godina postaju dio naše stvarnosti. No, to nije više korupcija »ispod stola«, već legalizirana, sistemska korupcija zbog koje nećemo više moći tražiti pravnu zaštitu – sve će biti po zakonu, ali će samo privilegirani preko ministara moći doći do mirovine ili posla na fakultetu, sve je to ovim zakonima i mnogim drugima – omogućeno. Vjerujem da možemo bolje, da nije potrebno graditi mitologiju niti kult ličnosti. Postavila sam pitanje je li primjereno da se baš Sveučilište obrane i sigurnosti zove po Franji Tuđmanu i citirala sam dio Haške presude Prliću i drugima u kojoj stoji da je Franjo Tuđman sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu. Iako su mediji potvrdili da je to točno – da je riječ o doslovnom citatu, zastupnici HDZ-a su ponavljali da je to skandalozno, neprihvatljivo bez ikakvih argumenata. Možda na prvom čitanju zakona nisu bili spremni za to pitanje – ali sve se ponovilo na drugom čitanju, samo uz gužvanje presude koju sam im uručila i bacanje papira prema meni. To je licemjerno – očekujem da zakon kojim su uredili odnose s Međunarodnim sudom za ratne zločine stave izvan snage.

Što je vaš konkretan program kada je riječ o Rijeci i što biste vi promijenili da dobijete povjerenje građana? Možete li navesti neke projekte koje biste realizirali i za koje smatrate da su realno ostvarivi?

Program za Rijeku

– Uz sve što je već rečeno o temeljnim preduvjetima promjena – korjenitoj promjeni privredne strukture, ali uz demokratizaciju odlučivanja u gradskim poduzećima, referendumski ojačanoj demokraciji – a ne »davanju povjerenja« da bismo nešto proveli za druge, navela bih da takva demokratizacija vodi do revizije i praksi koje su grad osiromašile – jer će se gradska politika voditi i u korist većine. Privatizacija i outsourcing komunalnih usluga tada se vide kao problem, iako su te prakse mahom bile predstavljane kao pojeftinjenje, racionalizacija i navodno osiguranje kvalitetnih komunalnih usluga, uz onaj klasični refren da država i grad nisu dobri gospodari. Sada vidimo da Grad treba obavljati komunalne usluge koje su od važnosti i koje su ključne za život grada, dok su razne »sistematizacije« (kao u Autotroleju), ugovori s vanjskim firmama (za naplatu računa), netransparentna dodjela javnih prostora (»kraljevi Korza i tržnica«), vodile prema osiromašenju grada, padu kvalitete usluga i lošijem standardu onih koji te usluge koriste. Osnovat ćemo gradsku blagajnu za objedinjenu naplatu režija – što bi kroz desetogodišnje razdoblje donijelo do 60 milijuna kuna uštede komunalnim poduzećima. Umjesto modela društveno poticane stanogradnje s privatnim vlasništvom stanova, potaknut ćemo izgradnju stanova za javni najam i tako zaustaviti odlazak mladih iz Rijeke. Dat ćemo prioritet potrošnji lokalno i regionalno proizvedene hrane. U suradnji sa zdravstvenim stručnjacima razradili smo program socijalne skrbi, u suradnji s ekolozima scenarije za zelenu tranziciju, u suradnji s kulturnim radnicima program kulture za narod. Na programu je radio čitav tim stručnjaka, on je opsežan i ozbiljno promišlja mogućnosti i realne uvjete stvarne promjene.

Čak i da pobijedite, čekao bi vas posao osiguravanja većine u Gradskom vijeću. To znači da bi Radnička fronta morala koalirati i sa SDP-om sigurno i s Možemo ako ta opcija prijeđe izborni prag. Kako biste to postigli, s obzirom na vaš politički program koji je puno ljeviji od političkih programa tih političkih grupacija?

– Ne radimo kalkulacije o koalicijama nakon izbora – na izbore idemo protiv SDP-a koji je devastirao Rijeku i stvorio klijentelističke i interesne mreže, koje se protežu i na druge stranke satelite.