Frende, ma hvala ti, ali znaš i sam da nije tako. Pjesma je moja, nastala je iz dubine moje duše, ali nikad ona ne bi postala službenom riječkom himnom da nije bilo riječkih brigada i Armade. Nastala je prije rata, ali se zapravo u njemu rodila.

Skroman kao i uvijek Damir Badurina znao čak i nervirati svojim nastojanjima da sve bude potpuno ispravno i istinito. Da se ne veliča nekog i nešto što nisu bili njegova, a u pravilu je to bila i apsolutna, istina.

Bilo je u svim elementima jako blizu beznađa. Dani su u prosincu 1991. godine bivali sve kraći, a tek zima! Zima je u Lici pokazivala svoje najgore moguće lice.

Snježilo do ludila

Snježilo je do ludila, da bi se onda, u siječnju temperature spuštale debelo ispod minus 20. Iz svega nekoliko mjeseci prije tople Rijeke, na ličko ratište.

Smrt je tako brzo galopirala da je tadašnja Općina Rijeka koja se prostirala od Lisca Do Zlobina ili Preluka do Oštrog bila u potpunom muku.

Crne su se vijesti slijevale iz Like takvom silinom da je djelovalo kako će sve smrt uskoro sustići. Prosinac: Čanak, Ramljani, Bilaj i kao iskaz pravog lica agresora – Đački dom u Gospiću na Badnjak.

Nije stalo ni u siječnju. Ibrišići. Lika, unatoč silno bijelom snijegu, u potpunom mraku. S obzirom da se na sve nadovezalo mučko proždiranje Vukovara i uništavanje Dubrovnika… pa da, iskreno koliko se god znali junačiti međusobno, djelovalo je da je kraj jako blizu.

Ipak, kako to uvijek bude u filmovima s plemenitom porukom, uspjelo se održati svoje blatne i hladne rovove, svoje pozicije. Stigle su i prve smjene, a kad bi se nakon dugog namakanja u kadi punoj tople vode izašlo iz kupaonice – Radio Rijeka.

Kretala ČaVAL revolucija

Kretala je ČaVal revolucija, petrsina i česan i – Iz tvoje sam kolijevke Rijeko… I sve odmah sjedne na svoje mjesto. Kako nas dobro ova stvar čita, kako nam vraća nadu, kako je ma baš – naša.

S povratkom smjene u Liku, u malo jasnije koordinate, a i dani su bivali duži i svijetliji, unatoč novim zločinima i sijanjem smrti u Ibrišićima te s njima povezanim provalama bljeskova beznađa, vjera i nada su ipak bivali sve jači.

A u rovovima – Najdraža Rijeko. Ili kako su riječki branitelji rasprostrti na golemoj crti fronte od Lipica i Brinja preko Ramljana i Markovića, Perušića, Gospića sve do Bilaja i Ribnika – znali isticati: Najdraža Rijeko je naša Lilly Marlen.

S uspjesima na ratnoj liniji, rasla je zaljubljenost u Pjesmu. Vraćanjem kakvog-takvog ligaškog nogometa, Armadini ratnici su poslali poruku svojim nasljednicima premladima za rat – to je i naša pjesma.

Nosite je sobom gdje god išli. A onda je, bez ikakvih rasprava, baš nekim logičnim svima samorazumljivim slijedom postala – himnom.

I opet je Rijeka, tada u drugačijim granicama, pokazala da je sposobna sama stvarati svoje vrijednosti. Himne naime ne pišu Damiri Badurine, zaljubljenici u glazbu i svoj grad, skromni ljudi koji više od svega na svijetu vole ljude, nego ozbiljni muzičari klasične naobrazbe, skladatelji, filharmonije.

Najljepša pjesma o gradu

Himne u pravilu imaju moći zvuk od kojeg te, kad udare fanfare, pomalo i strah. Himne nerijetko promoviraju vladare, ne narod. A Rijeka ima – Damirovu Najdražu Rijeku.

Iako je dakako iz teksta i konteksta nastanka pjesme, a riječ je o osamdesetima, vidljivo da je to priča o brojnim generacijama riječkih pomoraca, upravo je rat, upravo su je silne tisuće Riječana u obrani domovine pretvorili u najljepšu pjesmu o gradu.

Vraćajući se iz Like, branitelji su imali isti osjećaj kao i pomorci koji nakon mjeseci oluja na moru dolaze doma.

Rijeka je nakon 1945. u svega nekoliko godina skoro u cijelosti izgubila svoje stanovništvo. Dogodio joj se najveći “reset” u povijesti.

Nova Rijeka unikatne kulture

U oduzete ili za ponižavajuće vrijednosti “otkupljene” stanove dolazili su novi ljudi. Iz bližih i udaljenijih krajeva. S prostora koji danas nazivamo Riječki prsten, kvarnerskih otoka, Istre, Gorskog kotara, iz zadarskog zaleđa, Like, zapadne Bosne.

Druge generacije ljudi koji su Rijeci vratili život pokrenule su 1977. godine glazbenu i kulturnu revoluciju zaokruženu deset godina kasnije, 1987. kad je i formalno nastala Armada.

Bila je to nova Rijeka unikatne, specifične kulture s kojom se toliko ponosi. Ali – vrlo je brzo došao rat. Korzo i Kantrida preseljeni su na prostor od Brinja do Gospića.

I Najdraža Rijeko. Himna koja je kao kruna svega što je karakteriziralo osamdesete, sama od sebe definirala devedesete.

Damir Badurina je stajao pred poviješću. Smireno, beskrajno ponizan ispred svog grada.

– Ma daj frende, to ste stvorili svi vi, vi ste od moje pjesme napravili himnu. Di bi ja bez vas bio bilo što.

Čovjek s gitarom i pjesmom

I baš zato jer su ljudi iznad svega. Svake politike i svih podmetanja, “spinova” kojima se zaobilazi Most i Spomenik kako bi se razjedinilo ljude i pobralo vrhnje za osobne potrebe.

Bez ikakvog osjećaja da bi se na tim pozicijama prije svega moralo raditi za opće dobro, Damir Badurina je i nakon što mu je pjesma postala himna bio i zauvijek ostao samo, pa i ponekad nervirajući svojom skromnosti, osamljenim trubadurom.

Čovjek s gitarom i pjesmom, s nastupima gdje bi bio pozvan, kako bi sam zarađivao za život. Ne da nije postao pročelnikom za nešto, nego ni najnižim službenikom grada kojem je dao himnu.

Nije ni mogao. Jer Damir je čitav svoj život uvijek i beskompromisno slijedio samo stihove svoje pjesme. Voljeni grade za tebe dišem, najljepšu pjesmu srcem ti pišem.