Izašao je novi broj Sušačke revije. Neke od tema spomenuo je u uvodniku urednik časopisa Alen Čemeljić:

– U novom broju Sušačke revije riječka gradonačelnica Iva Rinčić najavljuje kako želi da Rijeka postane drugačiji grad, grad u kojem će se ostajati, a ne grad iz kojeg će se odlaziti, grad znanja koji će razvijati svoj urbani karakter, grad s kvalitetnim javnim prostorom, zelenom strategijom i urbanim promišljanjem.

Dakle, moderan i perspektivan kakav je Rijeka stoljećima bila, i želja je da opet bude takva. Već skora budućnost pokazat će koliko će u tome uspjeti, ali već sada možemo vidjeti kako će to biti naporan put i pitanje je koliko će se toga realizirati.

Planova i nerealiziranih projekata u Rijeci već imamo bezbroj, Kristijan Benić piše upravo o tome kako je još 1908. godine postojala ideja da se gradi riječka bolnica na lokaciji današnjeg Omladinskog igrališta, zatim kako je postojao i projekt istih tih godina da se između Grohova i Pašca gradi riječka hidrocentrala, a prije tridesetak godina se na području današnjeg art kvarta želio graditi Svjetski trgovački centar.

Na Potoku su, prema nerealiziranim planovima, trebali biti teniski tereni, a ideja arhitekta Turine da se Delta pretvori u rekreacijsku zonu sa bazenom, dvoranom i hotelom je, složit ćemo se s autorom teksta, alfa, beta i omega svih riječkih utopija.

Nadajmo se da se među njima u budućnosti neće naći i planovi sadašnje gradske vlasti da se zapostavljeni prostor uz Rječinu pretvori u rekreacijsku zonu, da se uredi širi centar grada, kao i sve ostale ideje koji bi trebale utjecati na život u Rijeci.

U međuvremenu, u očekivanju promjena, novi broj Sušačke revije donosi priče o riječkim velikanima kao što su Silvije Tomašević, Edita Karađole i Zoran Roje.

Priča o Silviju Tomaševiću, velikanu hrvatskog novinarstva, dugogodišnjem dopisniku iz Italije priča je o nekadašnjem elitnom novinarstvu i nekadašnjem svijetu koji je nestao i pretvorio se, kako je to definirao autor teksta Damir Grubiša, u svijet u kojem se anonimna piskarala preko društvenih mreža guraju u ulogu newsmakera.

Priča o Editi Karađole priča je o najdužem glumačkom stažu u Hrvatskoj, a zanimljvo je, ispričala je kolegici Svjetlani Hribar, kako je skoro umjesto na daskama završila u kemijskom laboratoriju.

Preokret se dogodio na prvoj godini studija kemije, na sreću svih onih koji su uživali u njezinim glumačkim ostvarenjima proteklih desetljeća.

I najzad priča o Zoranu Roji, priča je o jednoj velikoj sportskoj karijeri, olimpijadama i svjetskim prvenstvima, medaljama i uspješnim danima riječkog Primorja.

To je naravno samo dio onog što donosi novi broj Revije: Ico Mikuličić prisjetio se Bulevarda svoje mladosti, Mauro Staraj je otkrio kako je odlučio obnoviti kaštel na Veprincu, Velid Đekić piše o tome kako je Korzo postalo pješačko carstvo, a Jelena Androić o Igralkama koje govore našim jezikom pričajući o socijalnim, rodnim i klasnim razlikama.

Boba Mišković ispričala je Doris Žiković sve o Art kinu koje u proteklih 17 godina postalo jedno od kultnih mjesta u Rijeci, a Moreno Debartoli Marinu Krstuloviću kako je toliko godina nakon Oca na službenom putu odlučio nastaniti se u Rijeci i otvoriti slastičarnu Slon, nazvanu tako po najpoznatijem proizvodu Riječke tvornice čokolade s kraja 19. stoljeća.

Iz doba kada se Rijeka silovito razvijala da bi, kako je napisao Igor Žic, sve stalo s dolaskom D´Annunzija kada bajka o uspjehu prerasta u košmar.

Početak tog košmara gledali smo u filmu Fiume o morte! koji je u međuvremenu postao hrvatski kandidat za Oscara pa s nestrpljenjem i optimizmom očekujemo i njegovu nominaciju za Oscara. Držimo fige!, otkrio je Čemeljić.