Redovito, u božićnim i drugim porukama mons. dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa svaki se vjernik, a onda i svaki čovjek dobre volje može obogatiti – zato uvodno pitanje ovog razgovora posvećujemo njegovoj ovogodišnjoj božićnoj poruci naslovljenoj »Budimo božićni ljudi«. 

  – Sve veća komercijalizacija Božića, koja mu oduzima njegovu duhovnu, mističnu i vjersku dimenziju, potaknula me je da u ovogodišnjoj poruci progovorim o izvornom značenju Božića i o pravom načinu njegova slavljenja. Božićno je ozračje sve samo ne bučno, rastrošno, okrenuto izvanjskom sjaju, kiču i banalnosti. Pravi se Božić dogodio i uvijek se događa u ozračju skromnosti, jednostavnosti, ali i velike i istinske ljubavi između Boga i čovjeka, kao i ljudi međusobno. Božićno ozračje je ozračje vjere i ljubavi, solidarnosti i bratstva, univerzalnog zajedništva i prijateljstva. U božićnoj noći nestaje neprijateljstvo i suparništvo pred snažnom »nebeskom vojskom« koja objavljuje: »Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!« U usporedbi s time pokazuje se sva površnost i duhovno siromaštvo potrošačkog božićevanja, što se ne može prekriti ni zamaskirati nikakvim izvanjskim obiljem i darovima. Jedino darivanje primjerno Božiću, blagdanu koji slavi darivanje Sina Božjega ljudima, jest da se i mi na isti način darujemo Bogu i jedni drugima. Gledajući što se s Božićem, ali i s drugim vjerskim blagdanima danas događa, sve se više nameće potreba za svjesnim čuvanjem i isticanjem pravog značenja vjerskih blagdana, koje trebamo znati i htjeti sačuvati kao znakove i upozorenja na »drugu dimenziju«, onu duhovnu, mističnu i metafizičnu, ljudskog bića i sveukupne stvarnosti. 

Povodom završetka Godine vjere, koju je papa Benedikt XVI. proglasio o pedesetoj obljetnici Drugog vatikanskog koncila, rekli ste da je papa bio svjestan drame kroz koju Crkva danas prolazi, da je »znao da u Crkvi sve stoji i pada s vjerom, ne onom koju netko prihvaća na temelju obiteljske tradicije ili iz nekih drugih sličnih razloga, nego onom koja je plod osobnog i svjesnog izbora i opredjeljenja.« 

  – Benedikt XVI. sudjelovao je na Koncilu kao teološki stručnjak i može se reći da kao rijetko tko poznaje ne samo slovo nego i duh koncilskog učenja. Upravo zahvaljujući takvom poznavanju koncilskog nauka, ali i dobrom poznavanju današnje duhovne situacije, on je smatrao da će Crkva najbolje i najprimjerenije obilježiti pedesetu obljetnicu tog epohalnog događaja ako se usredotoči na obnovu vjere, na kojoj počiva i koja je najdublji uzrok crkvene krize, zbog koje je Koncil bio i sazvan. Problem je što se vjera vjekovima na neki način nasljeđivala i prenosila kao neka duhovna baština ili tradicija. Tako je to moglo funkcionirati dok je sredina bila pretežito kršćanska. Ali u pluralističkom i sekulariziranom svijetu tu baštinu vjere treba osobno izabrati i prihvatiti. Samo tako osobno prihvaćena vjera jest »živa« vjera, vjera koja motivira i pokreće, zrači i svjedoči. Primjer nam za to danas daje papa Franjo. Takva je vjera potrebna danas. A ona se ne prenosi niti prihvaća mehanički, nekim automatizmom, nego svjedočenjem i osobnim izborom. Koncil je htio u tom smislu obnoviti tradicionalnu vjeru, a time i Crkvi dati novo lice. 

  – Naše je društvo duboko podijeljeno i kao takvo nesretno. Podijeljeno je na one koji imaju posao i na one koji ga nemaju, na siromašne i bogate; podijeljeno je oko odnosa prema prošlosti, kako daljoj tako i bližoj, kao i oko zdravstvenog odgoja koji je uveden u škole. Tu je i najnovija podjela oko toga što su to brak i obitelj i kako ih treba zakonski regulirati, pa oko javne upotrebe ćirilice i tako redom. Kao takvo, društvo nam je nezdravo, besperspektivno, nesretno. Nesretni su svi, bez obzira na kojoj se strani nalaze. Nitko nikoga ne sluša, nitko ni s kime ne vodi ozbiljan dijalog, nema nikoga tko bi počeo ispod pepela podjela tražiti ono što nas povezuje, ono što je svima zajedničko. A to postoji i bez toga nas ne bi ni bilo. 

  Za ozbiljno bavljenje time bilo je bezbroj posebnih prilika, među njima i referendum o braku i sada ovaj o ćirilici, ali umjesto da se razgovaralo o onome što je u pitanju, o meritumu stvari, raspravljalo se, ako se to uopće može nazvati raspravom, o onima koji se na ovoj ili onoj strani nalaze te tko stoji iza koga, kakve su im krajnje namjere i slično, što je klasični primjer onoga što se naziva argumentum ad hominem. Zato smatram da nam je ozbiljan društveni dijalog o tome kakvo društvo želimo jednako potreban kao ekonomski razvoj, a možda i više, jer bez društvenog sklada, bez moralnog ozdravljenja našeg društva neće biti ni ekonomskog ni ikakva drugog napretka. Gdje nema dijaloga i konsenzusa, tu stanuje svađa, ideološki i svjetonazorski sukobi i, po mogućnosti, nametanje vlastitog gledišta pod svaku cijenu. A to nikamo ne vodi. Božić je stoga, kao blagdan mira i zajedništva, prilika i poticaj da u novoj godini iskreno jedni drugima pogledamo u oči, da si pružimo ruke i složno se prihvatimo, sa svim našim razlikama, izgradnje našeg zajedništva i naše zajedničke budućnosti. Tako smo oslobodili i stvorili ovu državu i samo je tako možemo izgraditi kao »dragi dom svih njezinih građana«, kako je tijekom Domovinskog rata često ponavljao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. 

 Dr. Josip Grbac je u jednom nedavnom predavanju o crkvenoj opciji za siromašne spomenuo i filozofa kojeg Vi izvanredno cijenite i čijim se djelom posebno bavite – N. Berdjajeva. Otprilike je citirao: »Kada sam ja gladan – to je fizička potreba, a kada je gladan moj susjed – to je moralna potreba«. Dakle, što bi Berdjajev na tom tragu poručio za današnje vrijeme i društvo?

  – Berdjajev je bio veoma moralan čovjek, osjetljiv za slobodu, ali i za pravdu i siromašne. To ga je potaklo da se u mladosti neko vrijeme priključio ruskim socijaldemokratima, ali se nakon desetak godina posve od njih odvojio i postao jedan od njihovih najžešćih kritičara, jer se uvjerio da im nedostaje duha i volje za moralnu i duhovnu preobrazbu društva. Berdjajev je bio uvjeren da nije dosta promijeniti strukture i jednu vlast zamijeniti drugom, nego da treba mijenjati duh i promicati duhovnu obnovu čovjeka i društva. Strukture su onakve kakvi su ljudi. Ako su ljudi egoisti, nemoralni, takve će biti i strukture ili, ako nisu takve, oni će ih takvima učiniti. U tom smislu Berdjajev se zauzimao za duhovno-moralnu preobrazbu kao preduvjet svakoj drugoj društvenoj promjeni nabolje. Glad i siromaštvo posljedica su egoizma, dakle uzrok im je moralni. Ako tako gledamo, lako možemo zaključiti koliko je današnji svijet, u kojemu upravo caruju glad, nepismenost i neimaština na jednoj strani, a na drugoj svakojako obilje i bogatstvo, nemoralan i nečovječan, odnosno koliko su sebični i nepravedni oni koji drže poluge moći u svojim rukama i istovremeno se kunu u ljudska prava i tome slično. Zato je tim više zabrinjavajuća pojava zanemarivanja odgoja za istinu, pravdu, ljubav, nesebičnost, pa i žrtvu. Ističe se samo važnost znanja, uvjerava se djecu i mlade kako je znanje moć. Ali ne kaže im se kako je to moć koja može različito biti upotrijebljena, ovisno o tome kakvi su ljudi koji njome raspolažu. Mlade se odgaja za slobodu, ali što je sloboda bez općih normi, bez neprolaznih vrijednosti, bez, ako hoćete, deset zapovijedi? 

 Istom prilikom dr. Grbac je istaknuo i definiciju siromaštva pape Pavla VI. – da je siromah svaki onaj na kojega se ne računa. 

  – Mislim da je to izvrsna definicija siromaha. Doista, gledajući tako, nezaposleni su siromasi, jer na njih se ne računa, oni su isključeni iz podjele rada. Beskućnici su isto tako ljudi s kojima se ne računa u dodjeli krova nad glavom. Gladne se na sličan način ne uzima u obzir kod raspodjele hrane, na njih se također ne računa. Siromah je u suštini čovjek na kojeg se ne računa, koji je suvišan, isključen, marginaliziran. Danas su to poglavito dvije kategorije ljudi: mladi koji su u postotku najnezaposlenija društvena skupina, a uz bok su im ljudi koji su ostali bez posla i nemaju još uvjete za mirovinu. Od ovih nisu daleko ni umirovljenici ni starije osobe uopće. Svi su oni tragičari današnjice, žrtve društvenih i ekonomskih sustava koji svode čovjeka na sredstvo.

CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NOVOG LISTA